Afgansko-sovjetski rat – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
ispravak |
Nema sažetka izmjene |
||
Red 32:
'''Afgansko-sovjetski rat''' (ruski ''Афганская война''; [[Paštunski jezik|paštunski]] ''د افغانستان جگړه (۱۹۷۹-۱۹۸۹)''), ponekad nazvan i '''Sovjetska invazija Afganistana''', je naziv za [[SSSR|sovjetsko]] učešće u [[Građanski rat|građanskom ratu]] koji se vodio u [[Afganistan]]u od [[1978]]. do 1989. (građanski rat je trajao i nakon sovjetskog povlačenja) između [[komunizam|komunističke]] vlade i islamističkih pobunjenika. Nakon [[Saur revolucija|Saur revolucije]], vlast u Afganistanu su preuzele dvije suparničke [[Komunistička partija|komunističke partije]]—[[Khalq]] i [[Parcham]]—ali su bile izrazito nepopularne jer se tradicionalno stanovništvo opiralo ideologiji [[ateizam|ateizma]] i društvenih reformi. U strahu da ta komunistička vlast ne propadne, SSSR je intervenirao 1979. na strani partije Parcham po naredbi [[Leonid Brežnjev|Leonida Brežnjeva]], koja se zalagala za jače veze sa Sovjetima. [[Moskva]] je planirala ostati najviše dvije do tri godine u zemlji, ali se zadržala gotovo cijelo desetljeće. Udružene vojne snage sovjetskih i afganistansko-komunističkih snaga su potom vodile teške borbe sa [[Antikomunizam|antikomunističkom]] oporbom u zemlji, a sustavno bombardiranje sela i razni [[masakr]]i doveli su do katastrofalnih ljudskih žrtava. Usprkos četiri rezolucije [[Opća skupština Ujedinjenih naroda|Opće skupštine UN-a]] u kojoj se poziva na povlačenje stranih vojnika, [[Crvena armija]] je ostala u Afganistanu. Sovjetsku intervenciju razne su države gledale sa neodobravanjem, jer nisu htjele da SSSR nastavi dalje do [[Pakistan]]a i izađe na [[Arapsko more]], a i smatrali su da je intervencija izravno kršenje načela ''[[Detant|detente]]''. [[Antisovjetizam|Antisovjetske]] snage u Afganistanu, okupljene uglavnom u [[Mudžahedin|Mudžahedine]], naoružavale su i podupirale [[SAD]], [[Ujedinjeno Kraljevstvo]], Pakistan, [[Iran]] pa i [[NR Kina]]. SAD je htio vojno i ekonomski iscrpiti SSSR, te od Afganistana stvoriti "sovjetski [[Vijetnamski rat|Vijetnam]]".
Mudžahedini, iako neskladni zbog različitih etničkih i plemenskih profila, su se ipak pokazali iznimno žilavim borcima na terenu, a među njihovim vođama su se isticali [[Abdul Hak]], [[Džalaludin Hakani]] i, osobito, [[Ahmad-šah Masud]], koji je pokazao iznimne sposobnosti [[Gerilski rat|gerilskog ratovanja]] prilikom obrane [[Dolina Pandžšir|doline Pandžšir]] od daleko bolje naoružane i nadmoćnije Crvene armije. Oduživanjem rata, SSSR je trpio sve više ekonomski, pošto je ulagao na desetke milijarde $ kako bi očuvao komunističku vlast u Afganistanu, bez uspjeha. Tri sovjetska poglavara su preminula tijekom rata koji se odužio, sve do dolaska četvrtog novog vođe u sovjetskom rukovodstvu, [[Mihail Gorbačov|Mihaila Gorbačova]], koji je započeo mijenjati stav oko nastavka vojne intervencije. Nakon raznih pregovora, 1988. postignut je [[Ženevski sporazum (1988)|Ženevski sporazum]], nakon čega je SSSR započeo povlačenje svojih vojnih snaga, koje je završilo u februaru 1989. Sovjetske snage imale su između 14.453 i 26.000 poginulih. Rat je sveukupno doveo do oko 7.000.000 izbjeglica ili raseljenih
== Uvod ==
[[Datoteka:LocationAfghanistan_(with_Soviet_borders).svg|left|thumb|225px|Karta Afganistana i SSSR-a]]
Tijekom 1950-ih, [[SSSR]] je postao glavni izvor međunarodne pomoći [[Afganistan]]u. Između 1954. i 1978., Afganistan je postao svojevrsna "[[Finska]] [[treći svijet|trećeg svijeta]]", utoliko da je njegova vanjska politika počela prosovjetski naginjati, iako mu je domaća politika ostala slobodna od sovjetskog utjecaja. Nepoznato je da li je SSSR povećao pažnju na Afganistan zbog širenja utjecaja ili samo kako bi uspostavio protutežu [[Sjedinjene Američke Države|američkom]] utjecaju na [[Bliski istok|Bliskom istoku]] i jugu Azije.{{sfn|Gibbs|2000|loc=str. 239}}
Sve do kraja 1970-ih SSSR i Afganistan su, usprkos velikih ideoloških razlika, imali korektne dobrosusjedske odnose. No to se počelo mijenjati kada je u Afganistanu 1973. godine zbačena [[monarhija]] i uvedena republika, da bi taj režim 1978. godine svrgla marksistička [[Narodna demokratska partija Afganistana]] (NDPA).
Linija 48 ⟶ 49:
Taraki se u [[Havana|Havani]] sastao sa sovjetskim vođom [[Leonid Brežnjev|Leonidom Brežnjevom]] te ga pozvao da pomogne ukloniti Amina jer je isti navodno "neovisan i preambiciozan vođa".{{sfn|Human Rights Watch|1984|loc=str. 20}} Sovjetski [[politbiro]] isprva je oklijevao intervenirati u Afganistanu. U jednoj raspravi tijekom pobune u Heratu, [[Andrej Kiriljenko (političar)|Andrej Kiriljenko]] je čak izjavio da "tenkovi i oklopna vozila ne mogu spasiti [[Narodna demokratska partija Afganistana|NDP-a]]".{{sfn|Gibbs|2000|loc=str. 235}} 16.9. 1979., izvršen je atentat na Tarakija, kojeg je zamijenio Amin.{{sfn|Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija|19.2. 1985|loc=str. 18}} U očajnom pokušaju da ostane na moći i pridobije širu međunarodnu potporu, Amin je zatražio američke službenike za pomoć. Američki političari nikada nisu ozbiljno razmišljali uspostaviti savezništvo sa afganistanskim komunistima, no sovjetski političari to nisu znali, te su odjednom postali nervozni da bi Amin zbog kontakata sa američkim službenicima mogao "izvesti [[Anwar Sadat|Sadata]]", odnosno prijeći iz prosovjetskog u proamerički tabor.{{sfn|Gibbs|2000|loc=str. 236}} Amin je osudio brutalnost Tarakija te izjavio da će objaviti popis 15.000 osoba koje je ovaj smaknuo od aprila 1978.{{sfn|Human Rights Watch|1984|loc=str. 20}} Vlada je u decembru 1979. dala amnestiju velikom broju političkih zarobljenika, ali to nije pomoglo u smirivanju situacije.{{sfn|Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija|19.2. 1985|loc=str. 18}}
==Prva faza rata: 1979.–1984.==
===Invazija i
{{glavni|Operacija Oluja-333|Opsada Kosta|Pandžširske ofenzive}}
Sovjetska vlada je to odbila prihvatiti te odlučila stranku Parcham vratiti na vlast direktnom vojnom intervencijom. 27.12. 1979. godine 700 elitnih sovjetskih specijalaca tzv. [[Alfa grupa|Alfa grupe]] se infiltiriralo u [[Kabul]] u kampanji kodnog naziva "[[Operacija Oluja-333]]", zauzelo predsjedničku palaču i likvidiralo predsjednika Hafizullaha Amina, nakon čega je Moskva dovela prosovjetskog [[Babrak Karmal|Babraka
[[Datoteka:Afghanistan – Soviet tank at the firing position.jpg|left|thumb|225px|Sovjetski tenk u poziciji za pucanje]]▼
[[Datoteka:Afghanistan_insurgency_1985.png|left|thumb|225px|Karta područja po kojima su djelovale razne mudžahedinske snage u Afganistanu]]▼
▲Sovjetska vlada je to odbila prihvatiti te odlučila stranku Parcham vratiti na vlast direktnom vojnom intervencijom. 27.12. 1979. godine 700 elitnih sovjetskih specijalaca tzv. [[Alfa grupa|Alfa grupe]] se infiltiriralo u [[Kabul]] u kampanji kodnog naziva "[[Operacija Oluja-333]]", zauzelo predsjedničku palaču i likvidiralo predsjednika Hafizullaha Amina, nakon čega je Babrak Karmal preuzeo formalno vlast u zemlji. Karmal i SSSR su prozvali Amina "agentom [[CIA]]-e" i naveli da je 17.000 osoba nestalo tijekom njegove vladavine, a ne tijekom Tarakija. Nova prosovjetska vlada je obećala poštivati "[[ljudska prava]]".{{sfn|Human Rights Watch|1984|loc=str. 20}}
▲[[Datoteka:Afghanistan – Soviet tank at the firing position.jpg|left|thumb|225px|Sovjetski tenk u poziciji za pucanje]]
[[Datoteka:RIAN archive 644461 First stage in the Soviet troop withdrawal from Afghanistan.jpg|left|thumb|225px|Sovjetska oklopna vozila na ulicama Afganistana]]Sovjetska 40. armija je ušla u Afganistan na temelju potpisanog ugovora iz 1978. Bila je pod zapovjedništvom [[Sergej Sokolov (zapovjednik)|Sergeja Sokolova]]. Prilikom prvog tjedna invazije, u Afganistan je ušlo 1.800 sovjetskih [[tenk]]ova, 80.000 vojnika i 2.000 [[oklopno vozilo|oklopna vozila]]. U drugom tjednu, zabilježeno je 4.000 letova sovjetskih borbenih zrakoplova u Kabul.{{sfn|Fisk|2005|loc=str. 40-41}} Krhka komunistička vlada navela je sovjetskog vođu da se sjeti vlastite [[Brežnjevljeva doktrina|Brežnjevljeve doktrine]], prema kojoj je SSSR "čuvar komunističkih režima po svijetu" te da će intervenirati ako osjeti da bi neka država mogla napustiti taj sustav. Međutim, iako je [[Moskva]] očekivala da će, poput i prethodne [[Sovjetska invazija Čehoslovačke|sovjetske intervencije u Čehoslovačkoj]] 1968. sve proći razmjerno brzo i neproblematično, Afganistan se pokazao kao čista suprotnost kada su naišli na žilav otpor. Intervencija je samo pogoršala stanje ljudskih prava u zemlji: proširila je opseg nasilja uključivanjem pravih vojnih snaga na terenu te dovela do selektivne opresije samo onih skupina koje su se protivile reformama, pod izgovorom da "su protiv interesa ljudi, nacionalnih interesa, domaćih interesa, stranih interesa, itd". Sovjetske snage krenule su zajedno sa snagama Karmala u eliminaciju protivnika reformi.{{sfn|Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija|19.2. 1985|loc=str. 24}} Ovo je dovelo do bizarne situacije u kojoj vlada strane države (SSSR) pomaže vladi u Afganistanu, a nije protiv nje, u borbi protiv oporbe koja, pak, tvrdi da predstavlja većinu stanovništva, ali koja ipak ne tvori vladu.{{sfn|Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija|19.2. 1985|loc=str. 42}}
[[Vijeće sigurnosti]] je januara 1980. raspravljalo o nacrtu rezolucije koja osuđuje sovjetsku invaziju, ali, očekivano, nije prošla zbog veta samog SSSR-a. Ipak, 14.1. 1980. [[Opća skupština Ujedinjenih naroda|Opća skupština UN-a]] je usvojila rezoluciju ES-6/2 u kojoj osuđuje vojnu intervenciju, poziva na povlačenje stranih vojnika i apelira na države da pruže [[Humanitarna pomoć|humanitarnu pomoć]] Afganistanu.{{sfn|UN|2005}}
Red 61:
Istog mjeseca, sovjetski ambasador u [[Washington]]u, [[Anatolij Dobrinjin]], upozorio je Brežnjeva da bi Afganistan mogao dovesti do "potpunog poremećaja" u odnosima SAD-a i SSSR-a. Brežnjev mu je odgovorio: "Ne brini se, Anatolij, mi ćemo ovaj rat završiti za tri do četiri tjedna."{{sfn|Bennett|1999|loc=str. 185}}
Ruski vojnici
Maja i aprila 1980. održani su prosvjedi studenata protiv vlade [[Demokratska Republika Afganistan|Demokratske Republike Afganistan]] (DRA), ali su ugušeni od milicije koja je pucala po nenaoružanim djevojkama.{{sfn|Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija|19.2. 1985|loc=str. 25}} Do 1985., zabilježeno je 50.000 političkih zarobljenika između Kabula i provincijskih zatvora: 70% su bili muškarci, 15% žene a 15% maloljetnici. {{sfn|Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija|19.2. 1985|loc=str. 25}} Komunističke vlasti su nastavile sa mučenjem zarobljenika: koristili su [[silovanje]], gurali komadiće drva u anus muškaraca (uglavnom primijenjeno na starije i poštovane osobe) i stiskanje vrata kako bi urinirali u njihova usta.{{sfn|Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija|19.2. 1985|loc=str. 25}} U pojedinim zatvorima, 500 zarobljenika je strpano u ćeliju sa samo jednim zahodom. {{sfn|Human Rights Watch|1984|loc=str. 9}} Sveučilišta i drugi dijelovi afganistanske kulture su sustavno podvrgnuti "[[sovjetizacija|sovjetizaciji]]".{{sfn|Human Rights Watch|1984|loc=str. 5}} [[Mobilizacija]] je spuštena na 15 godina, te je produžena na trajanje od četiri godine.{{sfn|Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija|19.2. 1985|loc=str. 27}} Zbog miješovitaosti sovjetskih vojnika, od kojih su neki bili muslimani, rat je bio dosta nepopularan te su se javljale dezertacije: jedan sovjetski vojnik, porijeklom [[Uzbeci|Uzbek]], je tako 1980. godine, samo nekoliko mjeseci nakon početka sovjetske intervencije, ranjen, a lokalno stanovništvo ga je prihvatilo izliječilo od rana. Tamo je ostao te je pronađen tek 2013.{{sfn|Jutarnji list|6.3. 2013}}
Red 67:
Septembra 1981., studenti su organizirali nove prosvjede u Pul-i Bag-i Umumi u Kabulu, gdje su ih zaustavili sovjetski i DRA tenkovi. Bivši službenik opisao je taj incident:
{{citat3|Iz tenkova se čuo razglas, ‘Zaustavite [[demonstracije]], nemojte nastaviti dalje, vratite su u svoje učionice, inače ćemo pucati.’ Bio je održan i mali govor, tipa ‘Vi ste vlasništvo zemlje, a vi mlade djevojke ne znate da je ovo ruka imperijalizma, a imperijalizam nikada nije sretan kada vi imate sretan život, a ne biste smjeli da vas prevari imperijalizam i da ga slušate, a [[Rusi]] su tu da nam pomognu, Rusi su tu da podupru revoluciju’, i slične stvari. Djevojke su nastavile vikati: ‘Mi znamo vas Ruse! Mi vas znamo, [[Lenjin]]ovi sinovi! Znamo da ste ubojice, i ne želimo se vratiti! Radije bi da nas ubijete nego da se vratimo u učionice! Želimo vas Ruse van iz Afganistana.’ To su klicali. Onda su sa ruskih tenkovi zapucali. Šestero djevojaka je ubijeno. Tih šest tijela, vidio sam da se nisu mogli micati. Njihove noge i ruke su se prestale gibati, i stavili su ih potom u ruski džip.{{sfn|Afghanistan Justice Project|2005|loc=str. 34}}}}
[[Datoteka:Soviet Mobile Laser in Afghanistan by Edward L. Cooper, 1985.jpg|right|thumb|225px|Umjetnički prikaz afganistanskih pobunjenika kako pripremaju zasjedu za sovjetsku armiju]]▼
Sovjetska invazija je izazvala veliki šok u svjetskoj javnosti te je, nakon skoro dva desetljeća ''[[detant]]a'', označila novu eskalaciju hladnog rata. Po prvi put nakon drugog svjetskog rata Sovjeti su direktno vojno intervenirali van granica [[Istočni blok|istočnog bloka]] te cijelu jednu državu nasilno učinili vlastitim [[Satelitska država|satelitom]]. Dok je svjetska javnost, uključujući i vladu [[Jugoslavija|Jugoslavije]],{{sfn|Thompson|2015|loc=str. 414}} osuđivala sovjetsku agresiju, dotle je vlada [[SAD]] taj potez shvatila kao izraz nove i agresivnije sovjetske politike, čiji je cilj bio što je moguće više iskoristiti slabljenje američkih pozicija u svijetu nakon poraza u [[Vijetnamski rat|vijetnamskom ratu]] te islamske revolucije u [[Iran]]u. Posebno su zabrinjavajuće bile prognoze da će nakon osvajanja Afganistana Sovjeti doći u poziciju da izbiju na strateški važne pozicije na obalama [[Indijski ocean|Indijskog oceana]]. Američki predsjednik [[Jimmy Carter]] smatrao je da Sovjeti samo žele iskoristiti Afganistan kako bi nastavili dalje prema jugu i prigrabili [[Bliski Istok|bliskoistočna]] naftna polja.{{sfn|Barlett|Steele|13.5. 2003}}
Do 1981., nije bilo sovjetskih zarobljenika, jer su ih sve smaknuli mudžahedini.{{sfn|Amstutz|1994|loc=str. 159}} To se promijenilo od 1982., kada je [[Međunarodni odbor Crvenog križa]] postigao dogovor da se sovjetski zarobljenici prebace u neutralnu [[Švicarska|Švicarsku]], gdje će biti dvije godine te se tek potom vratiti u SSSR. Jedan od osam sovjetskih zarobljenika u Švicarskoj u tom vremenu pobjegao je na [[Zapad]] i zatražio [[politički azil]].{{sfn|Amstutz|1994|loc=str. 160}}
Augusta 1982., komunističke snage su izvršile [[masakr u Kašam Kali|masakr 100 nenaoružanih civila u Kašam Kali]], u [[provincija Logar|provinciji Logar]]. Septembra iste godine, 105 osoba je ubijeno u selu Padkvab-e-Šama, južno od Kabula. U oba slučaja, navodno nije bilo otpora tih ljudi prema vlastima, te stoga nisu izgubili živote u oružanom sukobu.{{sfn|Amnesty International|1983|loc=str. 185}}{{sfn|Bellamy|2012|loc=str. 281}}
{{Quote box|width=15%|align=left|citat="Zašto smo još uvijek u Afganistanu? Zato jer još uvijek tražimo ljude koji su nas pozvali!"|izvor=popularna šala u Moskvi, 1982.{{sfn|Dupree|1982|loc=str. 133-142}}}}▼
[[Borbeni zrakoplovi]] MIG-25, helikopteri MI-24 i [[minobacač]] Grad MB-13 su postali gotovo rutinska oprema u neprestanom bombardiranju države.{{sfn|Human Rights Watch|1984|loc=str. 25}} Područja oko Kabula, među njima i [[Paghman]], su potpuno razorena do temelja. [[Dolina Pandžšir]] je redovno bombardirana od 1980., izuzev primirja 1983., a u proljeće 1984. je čak pretpjela i [[tepih bombardiranje]].{{sfn|Human Rights Watch|1984|loc=str. 29}} Ljudi su raketirani čak i kada su samo išli na polje po [[žetva|žetvu]].{{sfn|Human Rights Watch|1984|loc=str. 30}}▼
10. 11. 1982., umro je Brežnjev, ne dočekavši kraj rata, te je novi Glavni sekretar Centralnog komiteta SSSR-a postao [[Jurij Andropov]]. Sovjetski veleposlanik u Kabulu Fikrjat Tabeev govorio je u ljeto 1983. da će Andropov uvidjeti "svu besmislenost našeg vojnog prisustva u Afganistanu. Uskoro će se sve promijeniti".{{sfn|Surkov|18.2. 2014}} Međutim, usprkos promjenama na vrhu SSSR-a, rat se nastavio i dalje.
Red 80:
1983., [[Opća skupština Ujedinjenih naroda]] je u rezoluciji 37/37 po četvrti put pozvala SSSR da povuče svoje snage iz Afganistana:
{{citiranje|Potvrđuje nadalje nepovredivo pravo svih naroda da sami određuju svoj vlastiti oblik vlade i biraju svoj vlastiti ekonomski, politički i društveni sustav, slobodno od vanjskih intervencija, subverzija ili bilo kakvih prisila, duboko zabrinuta zbog nastavka strane oružane intervencije u Afganistanu, u suprotnosti sa gore navedenim principima, i ozbiljne implikacije za međunarodni mir i sigurnost... Poziva na žurno povlačenje stranih vojnika iz Afganistana.|OS UN-a, 1983.{{sfn|Opća skupština Ujedinjenih naroda|1983}}}}
30.6. 1983. su prema očevicima sovjetski vojnici ubili [[masakr u Rauzdi|23 nenaoružana civila u selu Rauzdi]], u [[Gazni]]ju, izvan konteksta oružanog sukoba.{{sfn|Amnesty International|1984|loc=str. 208}}{{sfn|Bellamy|2012|loc=str. 281}} Augusta 1983. započela je [[opsada Urguna]]. Jedan od vođa otpora, Muhamed Eshaq, je opisao kako su svi stanovnici pobjegli iz sela Mata, a onda su stigli ruski vojnici i zavezali dinamit na leđa dvojici staraca, braće koji u dobi od 90 i 95 godina nisu mogli pobjeći, te ih ubili u eksploziji. [[Human Rights Watch|Helsinki Watch]] (HW) je u izvještaju iz 1984. zapisao da se "svako zamislivo kršenje ljudskih prava upravo odigrava u Afganistanu, i to u ogromnom rasponu."{{sfn|Human Rights Watch|1984|loc=str. 1}} Jedan afganistanski doktor je tako HW-u ispričao kako je izgubio 42 članova obitelji u trenutnom režimu, od čega su dvoje zapaljeni živi.{{sfn|Human Rights Watch|1984|loc=str. 6}} Zbog ovih zločina, afganistanska vlada je zatvorila granice za svjetske medije i međunarodne organizacije.{{sfn|Human Rights Watch|1984|loc=str. 1}}
===Međunarodna tajna pomoć pokretu otpora===
▲{{Quote box|width=15%|align=left|citat="Zašto smo još uvijek u Afganistanu? Zato jer još uvijek tražimo ljude koji su nas pozvali!"|izvor=popularna šala u Moskvi, 1982.{{sfn|Dupree|1982|loc=str. 133-142}}}}
{{glavni|Operacija Ciklona|operacija Ljetne kiše (Afganistan)}}
▲[[Borbeni zrakoplovi]] MIG-25, helikopteri MI-24 i [[minobacač]] Grad MB-13 su postali gotovo rutinska oprema u neprestanom bombardiranju države.{{sfn|Human Rights Watch|1984|loc=str. 25}} Područja oko Kabula, među njima i [[Paghman]], su potpuno razorena do temelja. [[Dolina Pandžšir]] je redovno bombardirana od 1980., izuzev primirja 1983., a u proljeće 1984. je čak pretpjela i [[tepih bombardiranje]].{{sfn|Human Rights Watch|1984|loc=str. 29}} Ljudi su raketirani čak i kada su samo išli na polje po [[žetva|žetvu]].{{sfn|Human Rights Watch|1984|loc=str. 30}}
[[Datoteka:Reagan_sitting_with_people_from_the_Afghanistan-Pakistan_region_in_February_1983.jpg|right|thumb|225px|Američki predsjednik [[Ronald Reagan]] održava sastanak sa afganistanskim borcima, kako bi čuo o sovjetskim zločinima]]
[[Datoteka:Afghanistan – 5th CO 350th Airbn. Rgt. firefight 003.jpg|right|thumb|225px|Dim nakon eksplozije u Kabulu, 1984.]]
Američka vlada je na sovjetsku invaziju reagirala odlukom da se bojkotiraju [[Olimpijske igre]] u [[Moskva|Moskvi]], što će četiri godine kasnije dovesti do sovjetskog kontra-bojkota Olimpijade u [[Los Angeles]]u. Mnogo je važnija odluka bila ta da se raznim pobunjeničkim grupama pruži vojna, materijalna i financijska pomoć. Američki predsjednik od 1981. bio je [[Ronald Reagan]], uvjereni [[Antikomunizam|antikomunist]], koji je, potaknut invazijom Afganistana, zagovarao politiku aktivne borbe protiv sovjetsko-komunističkog ekspanzionizma.{{sfn|Knutsen|2008|loc=str. 193-205}} Od komunističke pobjede u [[Vijetnam]]u pa sve do invazije Afganistana, SSSR je apsorbirao deset država u pet godina: prosječno jednu svakih šest mjeseci. Kao odgovor, američka mišljenja su počela zagovarati zauzimanja strogog stava prema Sovjetima, a taj trend se ubrzao između 1979. i 1980.{{sfn|Busch|1997|loc=str. 451-466}}
Među njima su se s vremenom najviše nametnule one inspirirane [[Islamski fundamentalizam|islamskim fundamentalizmom]] koje su borbu protiv sovjetskih osvajača i njihovih komunističkih pomagača tumačile kao [[džihad]] protiv nevjernika. Američka vlada je s vremenom to uvidjela kao sjajnu priliku da popravi svoj image među muslimanskim i arapskim svijetom, bitno narušen tradicionalnom podrškom [[Izrael]]u i eskalacijom sukoba s novom islamskom vladom u Iranu. [[CIA]] je počela organizirati logore za obuku na pakistansko-afganistanskoj granici gdje su dolazile na tisuće dobrovoljaca iz arapskih zemalja, uključujući i [[Osama Bin Laden|Osamu Bin Ladena]].{{sfn|McGregor|2003}} Ujedinjeni u borbi za afganistanske vrijednosti i religiju, a protiv sovjetske ideologije, tzv. [[pešavarska sedmorka]] je dobila potporu iz različitih zemalja: uz SAD, tu su bili i [[Ujedinjeno Kraljevstvo]], [[Saudijska Arabija]], Pakistan, pa i [[Kina]].{{sfn|Human Rights Watch|2005|loc=str. 12}} Uz njih, druga velika frakcija bila je tzv. [[teheranska osmorka]] koju je snabdijevao [[Iran]]. Dobivali su obuku u [[gerilsko ratovanje|gerilskom ratovanju]] i razno oružje: [[jurišna puška|jurišne puške]], [[nagazna mina|nagazne mine]], protuzračno oružje i dr.{{sfn|Sageman|2011|loc=str. 59}}
Američka pomoć pobunjenicima je započela 1980. sa skromnih 20 milijuna $, da bi 1987. već dosegnula 630 milijuna $. Tijekom 1980-ih, oko 3 milijarde $ je dostavljeno pobunjenicima.{{sfn|Bergen|2002|loc=str. 71}} Oko polovicu ukupne pomoći dao je SAD, 1/4 Saudijska Arabija, a ostatak druge države.
2013. je oktriveno da se u događaje u Afganistanu uključila i [[Zapadna Njemačka]]. Naime, [[Savezna obaveštajna služba Njemačke]] (BND) je 1981. poslala agente u Pakistan koji su djelovali pod krinkom djelatnika humanitarne pomoći u "operaciji Ljetne kiše". Njemački agenti su potom otišli u Afganistan i kontaktirali mudžahedine, kojima bi bogato plaćali za svaki dio zaplijenjenog sovjetskog oružja, od oklopnih vozila do borbenih zrakoplova, kako bi ih potom transportirali u Njemačku i tamo pruočili.{{sfn|Die Welt|6.10. 2013}} Smatra se da su informacije o sovjetskoj vojnoj opremi iskorištene kako bi se podebljalo mudžahedinsko oružje specijalizirano za slabosti opreme Crvene armije.
===Učinkovitost mudžahedina na terenu===
▲[[Datoteka:Soviet Mobile Laser in Afghanistan by Edward L. Cooper, 1985.jpg|
Čak i prije nego što je ovaj projekt zaživio, sovjetska okupacijska vojska se našla u velikim problemima. Ispostavilo se da je Aminova komunistička vlada pod svojom neposrednom kontrolom bila imala samo Kabul i okolicu. Umjesto da brzom kirurškom akcijom dovedu svog pulena na vlast, Sovjeti su bili prisiljeni slati sve veće i veće vojne efektive kako bi proširili njegovu vlast na cijelu zemlju. Ispostavilo se kako je sovjetska vojska, sastavljena uglavnom od neiskusnih regruta i vođena doktrinom koja se nije bitno izmijenila od [[Drugi svjetski rat|drugog svjetskog rata]], slabo pripremljena za dugotrajni gerilski rat u planinama. Prošle su godine dok je sovjetska vojska promijenila taktiku i [[Strategija|strategiju]] u dovoljnoj mjeri da se sve jačim pobunjenicima - koji su se počeli nazivati mudžahedinima - suproststavi s nekakvim opipljivim uspjehom.
Među najpoznatijim vođama pobunjenika izronio je [[Tadžiki|Tadžik]] [[Ahmad-šah Masud]] koji je odbijanjem šest napada sovjetsko-DRA snaga iz njegove 100 km široke [[dolina Pandžšir|doline Pandžšir]] stekao naziv "lav Pandžšira" i "[[Che Guevara]] Afganistana". Do ljeta 1983., Masud je razvio tri vrste vojnih skupina: mjesno stacioniranih komandosa, pokretnih komandosa i jurišnika zvanih ''Zarbati''.{{sfn|Amstutz|1994|loc=str. 112, 114}} Pokretne skupine sastojale su se od 150 boraca, organiziranih u vod naoružan lakim oružjem ([[AK-47]], Kalakovi, [[RPG-7]]), te u drugi vod opremljen teškim oružjem ([[minobacač]], [[topništvo]], bacač granata). Nakon pobjede, Masud bi organizirao mjesnu vladinu infrastrukturu, po uzoru na napore [[Mao Ze Dong|Mao Ze Donga]] u Kini.{{sfn|Pollock|2002|loc=str. 5}} Masud je isto tako organizirao obavještajnu službu te skupljao informacije o žrtvama. Tim saznanjem, znao je koje su sovjetske i DRA jedinice ranjive na mudžahedinske napade, čime je mogao birati kada i gdje će napasti.{{sfn|Pollock|2002|loc=str. 6}} Dolina Pandžšir se nalazila na obje strane autoputa Salang, koji je glavna komunikacijska ruta između Kabula i SSSR-a, te je stoga bio iznimno bitan sovjetskim-DRA snagama. Masud ih je izluđivao odbijanjem napada, te je znao da su motorizirane brigade ranjive na mine, RPG-e i zasjede sa nedostupnog terena. Čak i kada bi sovjetske jedinice bile snažnije u nekoj borbi, čim bi napustili lokaciju nakon pobjede, Masudovi borci bi zauzeli lagano naoružane vojarne. Jedna od njegovih najsmjelijih operacija bila je racija protiv [[aerodrom Bagram|aerodroma Bagram]] u proljeće 1981., kada je uništio brojne sovjetske zrakoplove.{{sfn|Pollock|2002|loc=str. 8}} Nakon primirja decembra 1982., Masud je obnovio borbu protiv Sovjeta marta 1984. Iako su sojvetski vojnici naučili iz iskustva i upotrijebili nove taktike, uspjeli su samo raspršiti, ali ne i uništiti Masudove borce, a čim bi uspostavili statične vojarne, Masud bi opet preuzeo kontrolu nad dolinom. Jednom prilikom, Masud je poveo 120 najboljih boraca i tri mjeseca vježbao s njima po planinama. Nakon dovršetka programa, tih 120 boraca je poslano širom regije kako bi učilo daljnjih 100 boraca. Taj program je Masudu tako dao na raspolaganje 12.000 boraca koji bi izvodili vojne napade po sovjetskim jedinicima širom regije.{{sfn|Pollock|2002|loc=str. 9-10}}
▲[[Datoteka:Afghanistan_insurgency_1985.png|
Među vođama pobunjenika bio je i [[Palestinci|palestinski]] [[šeik]] [[Abdulah Jusuf Azam]], koji je iz Pakistana došao u Afganistan. Aktivno je promovirao [[džihad]] protiv Sovjeta, demonstrirajući ne samo značajne vještine u vodstvu i organizaciji, nego i spremnost da sa oružjem ide na glavnu crtu bojišnice. Iako je ubijen u eksploziji bombe novembra 1989., njegova organizacija će se kasnije razviti u [[Al-Kaida|Al-Kaidu]].{{sfn|McGregor|2003}} Izjavio je:
{{citat|Razlika između afganistanskog naroda i drugih je u tome da su Afganistanci odbili poniženje njihove religije, i stekli dostojanstvo morem krvi i planinama leševa i izgubljenih udova. Druge nacije su se podvrgnule [[Kolonizacija|kolonizaciji]] i nepovjerenju već od prvog dana.{{sfn|McGregor|2003}}}}
[[Datoteka:SovietafghanwarTanksHelicopters.jpg|left|thumb|175px|Sovjetski napad na jedno afganistansko naselje]]▼
Isticao se i Paštun [[Abdul Hak]]: bio je hrabar i odvažan vođa, te je znao prevariti brojčano znatno nadmoćnije sovjetske vojnike da pomisle da su opkoljeni. Isprva se borio za Hezb-i-Islami [[Gulbudin Hekmatijar|Gulbudina Hekmatijara]], ali se kasnije pridružio frakciji koju je vodio Junis Kalis. Pretrpio je 12 ranjavanja, među njima i gubitak polovice noge, zbog čega je jurio u bitke na [[Poni|poniju]]. Nakon rata, postao je mirovni posrednik UN-a.{{sfn|Joffe|29.10. 2001}} [[Abdul Rahim Wardak]] iskazao se tako dobro u ratu da je kasnije postao afganistanski ministar obrane.{{sfn|Trofimov|Hodge|5.10. 2013}}
Međutim, mudžahedini su imali različit etnički i plemenski profil, te su stoga često znali biti neskladni, a i metode su im se uvelike razlikovale. Među najagresivnijim i najradikalnijim bio je pokret Hekmatijara. Pojedini radikalni mudžahedini su čak napadali i obične civile koji su radili na području pod kontrolom DRA. Tako je, primjerice, samo u proljeće 1983. ubijeno više od 100 učitelja od mudžahedina jer su podučavali djecu u provincijama pod vlašću DRA.{{sfn|Giustozzi|2000|loc=str. 23}}
===Sovjetske metode bombardiranja i depopulacije===
▲[[Datoteka:SovietafghanwarTanksHelicopters.jpg|left|thumb|175px|Sovjetski napad na jedno afganistansko naselje]]
Brojčana neadekvatnost bila je korijen sovjetske kampanje [[teror]]a protiv civila: zbog manjka vojnika potrebnih za pacifikaciju, okrenuli su se depopulaciji. Ali sovjetski napadi i atentati na vođe pobunjenika u [[Pešavar]]u, doveli su do suprotnog učinka: izgrađen je ogroman sustav potpore i novačenja za pobunjenika među milijunima Afganistanaca koji su pobjegli u Pakistan i Iran.{{sfn|Joes|2015|loc=str. 314}} Edgar O'Ballance je procjenio da su sovjetski vojnici odlučili riješiti se "gerilske ribe koja pliva po moru ljudi tako što će isušiti more stanovnika i tako mudžahedinima otežati djelovanje, pošto neće imati skloništa, hranu niti informacije". Kako bi ispraznili naselja i tako lakše došli do preostalih mudžahedina, sovjetski vojnici nisu imali organizirani plan za premještanje raseljenih osoba unutar Afganistana, već izvan te države. Neki su stoga nazvali ovu praksu "depopulacijom" a ne "preseljenjem".{{sfn|Valentino|2013|loc=str. 223}} Prema jednom izvještaju, u 23 sela u četiri provincije, 56,5% regije bilo je opustjelo od depopulacije.{{sfn|Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija|17.2. 1986|loc=str. 18}}
Linija 116 ⟶ 119:
U međuvremenu su slike uništenih i zarobljenih sovjetskih tenkova i helikoptera na svjetskim TV-ekranima mnogo učinile da srozaju prestiž SSSR-a kao globalne supersile te predstavljale veliku propagandnu pobjedu SAD u hladnom ratu. Istovremeno je i sovjetska nesposobnost razlikovanja mudžahedina od nedužnih civila dovela do masovnog uništavanja sela i pokolja, te milijuna izbjeglica u [[Pakistan]]u, čime je SSSR na sebe navukao bijes bivših simpatizera u svjetskoj javnosti, koji su u takvim postupcima vidjeli reprizu američkih postupaka u Vijetnamu.
==
===Sovjetska promjena strategije===
[[Datoteka:Shoot down of Soviet helicopter by Mujahedin fighter armed with Stinger missile.jpg|right|thumb|225px|Umjetnički prikaz afganistanskih boraca koji uništavaju sovjetski vojni helikopter ''Stingerom'']]
Kako je afganistanska kriza postajala sve burnija, i partijske naovine su počele napokon izvještavati o ratu. 14.2. 1985., ''[[Pravda (novine)|Pravda]]'' tako više nije navodila službeni partijski razlog da je intervencija u Afganistanu potrebna za obranu međunarodnog socijalizma, već je pravdala rat time da se zapravo "brane južne granice SSSR-a".{{sfn|Reuveny|Prakash|1999|loc=str. 706}}
Linija 122 ⟶ 126:
U međuvremenu, SAD i saveznici su i dalje opskrbljivali Afganistance. Tijekom 1980-ih, Afganistan je dobio više [[lagano oružje|laganog oružja]] nego bilo koja druga zemlja na svijetu: 1992. je imao više laganog oružja nego Indija i Pakistan zajedno.{{sfn|Human Rights Watch|2005|loc=str. 13}} Okrutnosti sukoba nastavljene su: jednom prilikom, borbeni helikotperi su zabunom napali i uništili krivo selo, u kojem su stanovnici bili prijatelsjki prema sovjetskoj vojsci. Vitalij Krivenko, sovjetski oficir, olako je to komentirao: "Pa što onda? Koliko puno drugih sela je uništeno, zbog dobrog razloga ili jednostavno zbog zabave?" Ovakvi postupci samo su dolijevali ulje na vatru i još više razbijesnili mjesno stanovništvo: u jednom napadu na kolonu u Sokrabu, mudžahedin Muhamed Hamid je naveo kako su pobunjenici zarobili sovjetske vojnike i odsjekli im glave, a preostale prodali za otkupninu.{{sfn|Steele|2011|loc=}}
Kada je na čelo SSSR-a 11.3. 1985. došao [[Mihail Gorbačov]] i počeo provoditi reforme [[glasnost]]i, novoustanovljena sloboda izražavanja među sovjetskim građanima je pokazala kako gotovo nitko nema razumijevanja za rat koji se godinama vodio bez nekog naročitog političkog opravdanja te nije donio ništa osim gomile mrtvačkih sanduka i isfrustriranih veterana: prema jednom istraživanju, punih 46% sovjetskih građana je smatralo rat "nacionalnom sramotom", a samo 6% je bilo ponosno na činove vojnika. Oko 44% sovjetskih veterana tražilo je profesionalnu psihološku pomoć.{{sfn|Dowling|2014|loc=str. 7}} Gorbačov je shvatio da SSSR mora što brže izaći iz Afganistana, ali je, isto kao i [[Nixon]] u sličnoj situaciji, morao pronaći način da to učini bez gubitka obraza. 17. 10. 1985., Gorbačov je pozvao Karmala u Moskvu te mu savjetovao da počne tražiti kompromise sa pobunjenicima kako bi sovjetska vojska mogla otići. {{sfn|Steele|2011|loc=}}
U proljeće 1985., sovjetski [[Spetsnaz]] uspio je presresti samo 12 do 15% svih karavana koje su iz Irana i Pakistana ulazile u zemlju i slale pomoć mudžahedinima. Prema procjenama, da bi se efektivno zatvorila granica, bilo je potrebno najmanje 80.000 vojnika, praktički cjelokupni sovjetski kontingent. S druge strane, oko 1.700 karavana sa pomoći je stizalo svakog mjeseca, odnosno 20.000 svake godine.{{sfn|Giustozzi|2000|loc=str. 101}} Sovjetsko vodstvo je shvatilo da nema vojnog rješenja bez masovnog povećanja vojnika u Afganistanu. 1987. tako je bilo 200.000 mudžahedina, a da bi se dosegnuo standard od 10:1 vojnika naprema pobunjenika za koji se općenito smatra da je potrebno za prevagu u protugerilskom ratovanju, Sovjeti su morali poslati još najmanje 900.000 vojnika, osam puta više od stvarnog angažmana. Logistički izazovi za takvu snagu na afganskom terenu bile su nezamislivi. Sredinom 1980-ih, Moskva je prestala skrivati da je rat za sobom doveo i ekonomsku krizu koja je imala alarmantne implikacije. Usporedbe radi, Amerikanci su u [[Južni Vijetnam]], teritorij 1/4 Afganistana, poslali vojsku pet puta brojniju od SSSR-a, te imali pomoć od 1.000.000 južnovijetnamaca, pa opet nisu uspjeli iskorijeniti gerilske borce.{{sfn|Joes|2015|loc=str. 314}} [[Datoteka:Charlie_Wilson_with_Afghan_man.jpg|left|thumb|225px|Charlie Wilson sa afganistanskim borcima]]
1986. nepopularni Karmal je zamijenjen [[Mohamad Nadžibulah|Mohamadom Nadžibulahom]],{{sfn|New York Times|15.4. 1988}} šefom komunističke tajne policije KHAD, koji je dotadašnji dogmatski kurs zamijenio politikom tolerantnijom prema islamu. Tako je u novom ustavu uveden članak 2., u kojem stoji da je "islam narodna religija".{{sfn|Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija|19.2. 1987|loc=str. 7}} Istovremeno su Sovjeti strategiju direktne vojne konfrontacije nastojali zamijeniti politikom pridobijanja umjerenijih mudžahedinskih frakcija na svoju stranu. U međuvremenu, borbe su nastavljene. Do kraja 1985., sovjetska 40. armija potrošila je ukupno 780.000 tona municije u ratu, što je trošak od 3,7 milijarde rublja.{{sfn|Ali|2007|loc=str. 182}} U samo devet mjeseci 1985. godine, UN je zabilježio 32.755 mrtvih civila, 1.834 uništene kuće, 74 uništena sela i 3.308 mrtvih životinja.{{sfn|Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija|17.2. 1986|loc=str. 16}} 3.9. 1985., opozicijski pokret je zabunom oborio civilni avion ''Bakhtar Airlines'', pri čemu je poginulo 47 putnika i pet članova posade, što je dovelo do osuda i otvorenih pisama prosvjeda obitelji preživjelih.{{sfn|Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija|17.2. 1986|loc=str. 17}} Septembra 1985. i februara 1986. vodile su se [[bitke za Žavar]] u kojima su sovjetske-DRA snaga htjele uništiti pobunjeničke planinske baze tri kilometara od parkistanske granice. Bitke su pokazale granice izdržljivosti i otkrile ozbiljne nedostatke za obje strane, te još jednom pojačali osjećaj pat pozicije u sukobu. Pobunjenici su imali fiksiranu obranu a sovjetske-DRA snage su pokušavale mehanizirani juriš koji je bio puno prikladniji europskom nego strmom, planinskom terenu u toj [[provincija Paktija|regiji Paktije]].{{sfn|Grau|Jalalib|2001|loc=str. 69-92}} Crvena armija je radi eksperimenta dala snagama DRA zadatak da se sami bore za Žavar, ali su bili toliko pasivni i nesigurni da su sovjetske snage morale poslati pet bataljon da ih spase.{{sfn|Giustozzi|2000|loc=str. 70}} Prva bitka dovela je mudžahedinske pobjede, a druga do [[pirova pobjeda|pirove pobjede]] DRA. 1986., SAD je počeo afganistanske pobunjenike snadbdijevati protuzračnim oružjem [[FIM-92 Stinger]], čime su sovjetski gubici borbenih letjelica udvostručeni.{{sfn|Kuperman|2013|loc=str. 219-263}} Postoje mišljenja da je ovo ipak zapravo produžilo sovjetski ostanak u Afganistanu, pošto su pojačani militantniji glasovi u sovjetskoj armiji nakon što su saznali za ''Stingere''.{{sfn|Gibbs|2000|loc=str. 237}}
Septembra 1986., bombardiranje [[Imam Saheb|Imam Saheba]] u Kunduzu uzrokovalo je smrt 500 civila.{{sfn|Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija|19.2. 1987|loc=str. 3}} Usprkos velikim naporima i sovjetskoj potpori, DRA je do kraja godine vladala nad samo 4,5–5 milijuna ljudi u Afganistanu.{{sfn|Giustozzi|2000|loc=str. 190}} Komunističke snage su isto tako bilo kakve strane posjete bazama pobunjenika učinili opasnim podvigom: 1987. dvojica američkih novinara i jedan francuski fotograf, Alain Guillo, su uhićeni od sovjetsko-DRA snaga i osuđeni na 10 godina zatvora jer su ušli ilegalno u zemlju preko Pakistana.{{sfn|Human Rights Watch|1988|loc=str. 9}}
===Završne bitke i okršaji===
[[Datoteka:Mujahideen village.JPEG|right|thumb|225px|Uništeno mudžahedinsko selo]]
[[Datoteka:Afghan village destroyed by the Soviets.jpg|right|thumb|225px|Selo koje su uništili sovjetski vojnici]]
Linija 135 ⟶ 144:
Aprila 1987. odigrala se [[bitka za Džadži]], čiji je ishod nejasan, a maja iste godine [[bitka za Argandab]], u kojoj su mudžahedini pobjedili. Iako su mudžahedini nanijeli samo nebitnu štetu SSSR-u prilikom prekograničnih prepada, uspostavili su činjenicu da ne samo da je sovjetska armija neuspjela da drži oporbu u Afganistanu pod kontrolom, već da su pobunjenici u stanju penetrirati neprijateljski teritorij kad god požele, poput tijekom vojne operacije koja se odigrala aprila 1987., 20 km sjeverno od rijeke [[Amu Darja]], kada su pobunjenici bombardirali tvornicu u [[Tadžička Sovjetska Socijalistička Republika|Tadžičkoj SSR]] sa raketama.{{sfn|Fremont-Barnes|2012|loc=str. 57}} Između novembra 1987. i januara 1988. sovjetska armija je pokrenula [[operacija Magistral|operaciju Magistral]], u kojoj je 15.000 sovjetskih vojnika i 10.000 DRA vojnika zauzela Kost nakon osam godina [[opsada|opsade]]. Time je Moskva htjela pokazati da, čak i ako se povuče iz Afganistana, neće otići bez obavljena posla u borbi sa pobunjenicima.{{sfn|Taubman|20.1. 1988}} Ipak, nakon povlačenja sovjetskih snaga, pobunjenici su ponovno zauzeli cestu, čime je opsada Kosta nastavljena sve do 1991., kada su mudžahedini postigli stratešku pobjedu.
[[Bitka za brdo 3234]] 7.1. 1988. privukla je pozornost sovjetskih medija jer je, usprkos malog značaja, uključivala samo 39 sovjetska vojnika koji su uspjeli obraniti istoimeno brdo od brojčano nadmoćnih pobunjenika koji su brojali između 200 i 250 ljudi.{{sfn|Grau|2011|loc=str. 217-231
===Sovjetski planovi o povlačenju===
Usprkos jenjavanju intenziteta rata, broj izbjeglica je i dalje rastao 1988. Između novembra 1988. i februara 1989., broj povratnika u Afganistan bio je vrlo ograničen. Ipak, krajem augusta 1988. u Afganistan se vratilo 150.850 povratnika, a do januara 1989. 185.945. Od toga broja, 101.814 ih se vratilo iz Pakistana.{{sfn|Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija|16.2. 1989|loc=str. 5-6}} HW je u izvještaju 1988. upozorio da je jedan pokret otpora—Hezb-e Islami, koji je vodio Gulbudin Hekmatijar—pokazivala ekstremne naznake i vršila politički motivirane atentate, uzimala taoce i ubijala. Pakistan i SAD su stoga zadnjih godina rata smanjili pomoć ovoj skupini.{{sfn|Human Rights Watch|1988|loc=str. 2}} Hekmatijar je bio živi primjer problematičnosti i nesloge među afganistanskim pobunjenicima: češće je napadao same mudžahedine nego sovjetske vojnike, te je tako masakrirao 36 boraca Ahmada-šaha Masuda jula 1989.; igrao je ključnu ulogu u mudžahedinskom porazu u katastrofalnoj opsadi Džalalabada 1989. a prilikom posjete SAD-u odbijao se sastati sa Reaganom, zbog čega su neki čak sumnjali da je bio "sovjetski agent".{{sfn|Bergen|2002|loc=str. 72-73}}▼
Neformalni pregovori o sovjetskom povlačenju su godine 1988. doveli do [[ženevski sporazum (1988)|ženevskog sporazuma]] između Pakistana i Afganistana, kojim su se SAD i SSSR službeno obvezale kako se neće više miješati u unutrašnje stvari te zemlje. Za Gorbačova je to stvorilo dovoljnu podlogu da naredi povlačenje sovjetskih snaga, koje je dovršeno u februaru 1989. godine.{{sfn|Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija|16.2. 1989|loc=str. 7}} Američki [[državni tajnik]] [[George P. Shultz]] je izjavio da pojedini desničarski krugovi u američkoj administraciji niti tada nisu htjeli da se postigne diplomatsko rješenje, već su "htjeli da Sovjeti iskrvare do smrti i ostanu u Afganistanu unedogled".{{sfn|Gibbs|2000|loc=str. 238}}
▲Istodobno, rasulo u redovima DRA je sve više došlo do izražaja: 1988., u Kunduzu je 4.500 DRA vojnika pobjeglo ili dezertiralo kada su se našli pored samo 1.100 mudžahedina. Isto se dogodilo u Telukanu i Kanabadu, koje su mudžahedini zauzeli bez borbe. Do 1990., tri puta više vojnika DRA se predavalo mudžahedinima nego obrnuto.{{sfn|Giustozzi|2000|loc=str. 108}} Usprkos jenjavanju intenziteta rata, broj izbjeglica je i dalje rastao 1988. Između novembra 1988. i februara 1989., broj povratnika u Afganistan bio je vrlo ograničen. Ipak, krajem augusta 1988. u Afganistan se vratilo 150.850 povratnika, a do januara 1989. 185.945. Od toga broja, 101.814 ih se vratilo iz Pakistana.{{sfn|Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija|16.2. 1989|loc=str. 5-6}} HW je u izvještaju 1988. upozorio da je jedan pokret otpora—Hezb-e Islami, koji je vodio Gulbudin Hekmatijar—pokazivala ekstremne naznake i vršila politički motivirane atentate, uzimala taoce i ubijala. Pakistan i SAD su stoga zadnjih godina rata smanjili pomoć ovoj skupini.{{sfn|Human Rights Watch|1988|loc=str. 2}} Hekmatijar je bio živi primjer problematičnosti i nesloge među afganistanskim pobunjenicima: češće je napadao same mudžahedine nego sovjetske vojnike, te je tako masakrirao 36 boraca Ahmada-šaha Masuda jula 1989.; igrao je ključnu ulogu u mudžahedinskom porazu u katastrofalnoj opsadi Džalalabada 1989. a prilikom posjete SAD-u odbijao se sastati sa Reaganom, zbog čega su neki čak sumnjali da je bio "sovjetski agent".{{sfn|Bergen|2002|loc=str. 72-73}}
Sovjetska nazočnost tako se bližila kraju. Tijekom sovjetske okupacije, uhićeno je 150.000 osoba.{{sfn|Valentino|2013|loc=str. 222}} Ipak, čak je i povlačenje bilo krvavo: nekoliko sela sjeverno od Kabula je bombardirano samo tjednima prije sovjetskog povlačenja februara 1989.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 29}} 12.1. 1989, u jednom danu poginulo je 600 civila kada se odigralo opsežno bombardiranje sela na obje strane [[autoput]]a Salang između Kabula i sovjetske granice.{{sfn|Defence Journal|1989|loc=str. 4}}
Linija 159 ⟶ 171:
1982. sovjetske snage su počele izbacivati mine [[PFM-1]], koje su navodno izgledale kao igračke, u pobunjeničke zone. Rani izvještaji tvrde da su mine privukle pažnju djece zbog izgleda, te dovele do velikog broja teškog [[Sakaćenje|sakaćenja]] kada su raznijeli ruke ili noge djece.{{sfn|Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija|19.2. 1985|loc=str. 29}} Međutim, glasine da je mina namjerno dizajnirana kao mamac suvremeni stručnjaci odbacuju, s obzirom da se njen dizajn ne razlikuje od američke mine [[BLU-43]] i bio je uvjetovan [[Aerodinamika|aerodinamikom]]{{sfn|McGarth|1998|loc=str. 39-40}} Dio je djece pretrpio i opekline od kemijske tekućine koja je eksplodirala u tim bombama. Velik broj djece je postao siročad kada su njihovi roditelji poginuli u ratu.{{sfn|Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija|19.2. 1985|loc=str. 30}}
Sovjetske snage prekršile su i povelju o zabrani [[Kemijsko ratovanje|kemijskog oružja]] u ratovanju: kemikalijama su otrovani [[Bunar|bunari]] (
Bolnice su sustavno bombardirane, iako su jasno imale oznaku crvenog križa.{{sfn|Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija|19.2. 1985|loc=str. 32}} DRA i sovjetske snage su postavljale i skrivene mine ispod leševa, koje bi eksplodirale kada bi porodice dolazile da pomaknu tijela kako bi pokopali svoje preminule, što je [[Ženevske konvencije|kršenje običaja ratovanja]].<ref>[[#Human Rights Watch 1991|Human Rights Watch 1991]] #Chapter III</ref> 1988., prije povlačenja, sovjetske snage su DRA dali [[Scud]] [[balistički projektili|balističke projektile]] koji teže 1.000 kg te su jako neprecizni. Od tada, DRA je nasumično i nesrazmjerno pucala sa tim projektilima širom Afganistana.<ref name="HRW2"/>
[[Datoteka:Even Afghans Take Tourist Photos by Tanks (5774610362).jpg|Afganistanci poziraju pokraj uništenog sovjetskog tenka|right|thumb|225px]]
Mudžahedini su imali taktiku smaknuća sovjetskih zarobljenika sve do 1982. Pojedini radikalni [[Arapi|arapski]] dobrovoljci u mudžahedinskim redovima, koji su slijedili [[vahabizam]], su vršili silovanja i ubojstva civila koji su živjeli na mjestima pod kontrolom DRA vlade. Također su povremeno vršili nesrazmjerno graantiranje gradova.<ref name="HRW2">[[#Human Rights Watch 1991|Human Rights Watch 1991]] #Chapter II</ref>
Između 1981. i 1989., zabilježeno je 7.683 slučajeva [[malarija|malarije]] uvezenih u SSSR iz Afganistana, većinom od demobiliziranih ročnika. U nekih pacijenata, kliničke manifestacije malarije pojavile su se tek 3 godine nakon povratka iz Afganistana.{{sfn|Sergeiev|Baranova|Orlov|Mihajlov|1993|loc=str. 385-388}} Sovjetski vojnici pokupili su i razne druge bolesti: [[tifus]], [[hepatitis A]], akutna [[dizenterija]] i dr.{{sfn|Sinopalnikov|2000|loc=str. 4-11}} Od 642.000 sovjetskih ročnika koje je služilo u ratu, čak 415.932 (65%) je pokupilo neku vrstu bolesti.{{sfn|Ali|2007|loc=str. 182}}
Noor Ahmad Khalid je procijenio da je od 1978. do 1987. poginulo 876.825 Afganistanaca, od čega 650.056 muškaraca i 227.769 žena, što je činilo 10,7% svih afganistanskih muškaraca i 3,5% svih žena prije rata.{{sfn|Khalidi|1991|loc=str. 101-126}} Najkrvavija godina bila je 1984., kada je pobijeno 150.958 osoba. Najveće gubitke imala je muška skupina u dobi od 40 do 49 godina: 22,2% ih je umrlo od 1978. do 1987.{{sfn|Khalidi|1991|loc=str. 107}} Počevši od 1983., naredne četiri godine zabilježeno je preko 100.000 mrtvih godišnje. Najmanja smrtnost zabilježena je 1981., kada je poginulo 63.300 osoba.{{sfn|Khalidi|1991|loc=str. 107}} Preko 400.000 afganistanskih civila je poginulo od sovjetskog bombardiranja, što je dvostruko već broj žrtava od američkog bombardiranja Vijetnama, dok je omjer ubijenih civila samo od bombi bio 26 na svakog mrtvog vojnika Crvena armije.{{sfn|Evangelista|Muller|Schoernig|2009|loc=str. 66}} Sveukupno, broj poginulih Afganistanaca tijekom cijele sovjetske okupacije bio je oko 1.000.000.{{sfn|Human Rights Watch|2005|loc=str. 12}} To znači da je između 7%{{sfn|
DRA snage su imale između 26.000{{sfn|Dowling|2014|loc=str. 7}} i 58.951 poginulih od 1980. do 1989.{{sfn|Giustozzi|2000|loc=str. 271}}
Sovjetske snage su prema službenim navodima imale 14.453 poginulih: 13.833 poginulih vojnika, 572 poginulih [[KGB]]-ovca, 28 poginulih članova [[MUP]]-a i 20 poginulih ostalih.{{sfn|Grau|Jorgenson|1998|loc=str. 1}} I dok su 1979. zabilježile samo 86 poginulih (od čega 10 oficira), godišnji broj poginulih 1984. već je narastao na 2.343 (od čega 305 oficira).{{sfn| Bradsher|1999|loc=str. 259}} Međutim, istraživanje koje je proveo profesor Valentin Runov navodi da taj podatak nije uzeo u obzir i broj preminulih vojnika u bolnicama u samoj [[Ruska Sovjetska Federalna Socijalistička Republika|Rusiji]]. Prema njemu, ukupan broj poginulih od tog rata, bilo od ranjavanja ili bolesti, bio je 26.000 osoba.{{sfn|Mikhailov|15.2. 2011}}
Afganistanski projekt za pravdu (APP) navodi sljedeće:
Linija 234 ⟶ 248:
*{{cite book| last=Bennett| title=Condemned to Repetition?: The Rise, Fall, and Reprise of Soviet-Russian Military Interventionism, 1973-1996|first=Andrew|publisher=[[MIT Press]]|year= 1999|isbn=0262522578, 9780262522571|ref=harv}}
*{{cite book|last=Bergen|title= Holy War, Inc.: Inside the Secret World of Osama Bin Laden| first=Peter L. |publisher=Simon and Schuster|year= 2002|isbn=9780743234955|ref=harv}}
* {{cite book| last=Bradsher| year=1999|url=https://books.google.hr/books?id=eAFuAAAAMAAJ&q=afghanistan+soviet+1989+759+117&dq=afghanistan+soviet+1989+759+117&hl=hr&sa=X&ved=0CBsQ6AEwAGoVChMIu7utpd_BxwIVRo5yCh1j_wM9| title= Afghan Communism and Soviet Intervention| first=Henry St. Amant |publisher=[[Oxford University Press]]|isbn=0195790170, 9780195790177|ref=harv}}
*{{cite book|last=Brown| first=Hank| title=Afghanistan - Is There Hope for Peace?: Hearings Before the Committee on Foreign Relations, U. S. Senate|publisher=DIANE Publishing|year= 1998|url=https://books.google.hr/books?id=M_NwgQ2MG84C&pg=PA170&dq=soviet+afghan+war+damage+billion+$&hl=hr&sa=X&ved=0CBsQ6AEwAGoVChMItOywqJ-AxwIVC_1yCh16oAKn#v=onepage&q=soviet%20afghan%20war%20damage%20billion%20%24&f=false |isbn=9780788170669| ref=harv}}
*{{cite book|last=Center for Afghanistan Studies| year=1990|url= https://books.google.hr/books?id=ENtIAQAAMAAJ&q=soviet+afghan+war+damage+billion+$&dq=soviet+afghan+war+damage+billion+$&hl=hr&sa=X&ved=0CDAQ6AEwA2oVChMItOywqJ-AxwIVC_1yCh16oAKn| title=Afghanistan Studies Journal, Opseg 2|publisher=University of Nebraska at Omaha| ref=harv}}
Linija 244 ⟶ 259:
*{{cite book|last=Fremont-Barnes| title=The Soviet-Afghan War 1979-89: Opseg 75 |first=Gregory |publisher=[[Osprey Publishing]]| url=https://books.google.hr/books?id=vw4UcMyiPaQC&pg=PA57&lpg=PA57&dq=april+1987+bombarded+factory+tajikistan&source=bl&ots=aMNo7Fl69-&sig=n_WO4Bqu9p3tDprb5gPng2dFCT4&hl=hr&sa=X&ved=0CBsQ6AEwAGoVChMIvuzj2NqjxwIVK2vbCh266QPS#v=onepage&q=april%201987%20bombarded%20factory%20tajikistan&f=false|year= 2012|isbn= 9781780961200|ref=harv}}
*{{cite book|last=Girardet|title=Afghanistan: The Soviet War| first=Ed |publisher=Routledge|year= 2012|isbn=9781136626098| ref=harv}}
*{{cite book| last=Giustozzi|title=War, Politics and Society in Afghanistan, 1978-1992 |first=Antonio |publisher=
*{{cite book|last=Human Rights Watch|year=1991|title=Afghanistan, the forgotten war: human rights abuses and violations of the laws of war since the Soviet withdrawal| url=https://books.google.hr/books?id=VEFDAQAAIAAJ&q=soviet+afghanistan+1989+bombed+villages+kabul&dq=soviet+afghanistan+1989+bombed+villages+kabul&hl=hr&sa=X&ved=0CBoQ6AEwAGoVChMIgI26rZeSxwIV44xyCh3Y3QBV| ref=harv}}
*{{cite book|last=Joes|year=2015|title= America and Guerrilla Warfare|first= Anthony James|publisher=[[University Press of Kentucky]]| url=https://books.google.hr/books?id=acIeBgAAQBAJ&pg=PA314&dq=soviet+afghan+civilian+ratio&hl=hr&sa=X&ved=0CEAQ6AEwBTgKahUKEwj39IKjmJnHAhVBOywKHZ82AGI#v=onepage&q=soviet%20afghan%20civilian%20ratio&f=false |isbn=9780813157801| ref=harv}}
Linija 286 ⟶ 301:
*{{cite web| last=Human Rights Watch| url=http://hrw.org/legacy/reports/1984/afghan1284.pdf| title=Tears, Blood and Cries: Human Rights in Afghanistan since the Soviet Invasion 1979—1984|year=1984| ref=harv}}
*{{cite web|last=Human Rights Watch| url=http://www.hrw.org/legacy/reports/1988/afghan0388.pdf| title=By All parties to the Conflict: Violations of the Laws of War in Afghanistan| year=1988| ref=harv}}
*{{cite web|ref=Human Rights Watch 1991| title=Afghanistan: The Forgotten War: Human Rights Abuses and Violations of the Laws Of War Since the Soviet Withdrawal| url=https://www.hrw.org/report/1991/02/01/forgotten-war/human-rights-abuses-and-violations-laws-war-soviet-withdrawal| year=1991| author=Human Rights Watch}}
*{{cite web| last=[[Human Rights Watch]]| url=http://www.hrw.org/sites/default/files/reports/afghanistan0605.pdf| title=Blood-Stained Hands - Past Atrocities in Kabul and Afghanistan’s Legacy of Impunity|year=2005| ref=harv}}
*{{cite web|last=[[Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija]]| year=19.2. 1985| author=Felix Ermacora| url=http://www.refworld.org/publisher,UNCHR,,,482994662,0.html| title=Report on the situation of human rights in Afghanistan / prepared by the Special Rapporteur, Felix Ermacora, in accordance with Commission on Human Rights resolution 1984/55| ref=harv}}
Linija 312 ⟶ 328:
*{{cite web|last=[[New York Times]]|year=15.4. 1988| title=10 Years in Afghanistan: The Soviet Vietnam| url=http://www.nytimes.com/1988/04/15/world/10-years-in-afghanistan-the-soviet-vietnam.html|ref=harv}}
*{{cite web|last=VOA| year=10.2. 2010| title=US Congressman Who Backed Afghan Fighters Against the Soviets Dies| url=http://www.voanews.com/content/congressman-who-backed-afghan-fighters-against-the-soviets-dies-84102437/112272.html| ref=harv}}
*{{cite web|last=Die Welt|year=6.10. 2013| title=Operation "Sommerregen"|url=http://www.welt.de/print/wams/politik/article120664012/Operation-Sommerregen.html| ref=harv}}
*{{cite web|last=[[Opća skupština Ujedinjenih naroda]]|url=http://www.un.org/en/ga/search/view_doc.asp?symbol=A/RES/37/37&Lang=E| title=United Nations General Assembly resolution 37/37| year=1983| publisher=UN| ref=harv}}
*{{cite web|last=[[UN]]|year=2005| title=Afghanistan & the United Nations| url=http://www.un.org/News/dh/latest/afghan/un-afghan-history.shtml| ref=harv}}
| |||