Afgansko-sovjetski rat – razlika između verzija

Među reformama nove vlada bila je i odluka br. 8., koja ograničava obiteljsko vlasništvo na šest hektara dobre zemlje, a koja je bila katastrofalno primljena među stanovništvom, jer su, prema izvještaju UN-a, "u namjeri da razbiju veze između [[Zemljoposjedničko plemstvo|zemljoposjednika]] i siromašnih seljaka te reforme ustvari uskratile potonjima njihove tradicionalne izvore žitarica, materijala i vode koje režim nije u stanju zamijeniti". Seljake je puno više zanimao izvor vode, a ne zemlje, koja bi ostala beskorisna bez navodnjavanja.{{sfn|Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija|19.2. 1985|loc=str. 17}}

 

 

 

Taraki se u [[Havana|Havani]] sastao sa sovjetskim vođom [[Leonid Brežnjev|Leonidom Brežnjevom]] te ga pozvao da pomogne ukloniti Amina jer je isti navodno "neovisan i preambiciozan vođa".{{sfn|Human Rights Watch|1984|loc=str. 20}} Sovjetski [[politbiro]] isprva je oklijevao intervenirati u Afganistanu. U jednoj raspravi tijekom pobune u Heratu, [[Andrej Kiriljenko (političar)|Andrej Kiriljenko]] je čak izjavio da "tenkovi i oklopna vozila ne mogu spasiti [[Narodna demokratska partija Afganistana|NDP-a]]".{{sfn|Gibbs|2000|loc=str. 235}} 16.9. 1979., izvršen je atentat na Tarakija, kojeg je zamijenio Amin.{{sfn|Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija|19.2. 1985|loc=str. 18}} U očajnom pokušaju da ostane na moći i pridobije širu međunarodnu potporu, Amin je zatražio američke službenike za pomoć. Američki političari nikada nisu ozbiljno razmišljali uspostaviti savezništvo sa afganistanskim komunistima, no sovjetski političari to nisu znali, te su odjednom postali nervozni da bi Amin zbog kontakata sa američkim službenicima mogao "izvesti [[Anwar Sadat|Sadata]]", odnosno prijeći iz prosovjetskog u proamerički tabor.{{sfn|Gibbs|2000|loc=str. 236}} Amin je osudio brutalnost Tarakija te izjavio da će objaviti popis 15.000 osoba koje je ovaj smaknuo od aprila 1978.{{sfn|Human Rights Watch|1984|loc=str. 20}} Vlada je u decembru 1979. dala amnestiju velikom broju političkih zarobljenika, ali to nije pomoglo u smirivanju situacije.{{sfn|Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija|19.2. 1985|loc=str. 18}}

Do 1981., nije bilo sovjetskih zarobljenika, jer su ih sve smaknuli mudžahedini.{{sfn|Amstutz|1994|loc=str. 159}} To se promijenilo od 1982., kada je [[Međunarodni odbor Crvenog križa]] postigao dogovor da se sovjetski zarobljenici prebace u neutralnu [[Švicarska|Švicarsku]], gdje će biti dvije godine te se tek potom vratiti u SSSR. Jedan od osam sovjetskih zarobljenika u Švicarskoj u tom vremenu pobjegao je na [[Zapad]] i zatražio [[politički azil]].{{sfn|Amstutz|1994|loc=str. 160}}

 

 

10. 11. 1982., umro je Brežnjev, ne dočekavši kraj rata, te je novi Glavni sekretar Centralnog komiteta SSSR-a postao [[Jurij Andropov]]. Sovjetski veleposlanik u Kabulu Fikrjat Tabeev govorio je u ljeto 1983. da će Andropov uvidjeti "svu besmislenost našeg vojnog prisustva u Afganistanu. Uskoro će se sve promijeniti".{{sfn|Surkov|18.2. 2014}} Međutim, usprkos promjenama na vrhu SSSR-a, rat se nastavio i dalje.

[[Bitka za brdo 3234]] 7.1. 1988. privukla je pozornost sovjetskih medija jer je, usprkos malog značaja, uključivala samo 39 sovjetska vojnika koji su uspjeli obraniti istoimeno brdo od brojčano nadmoćnih pobunjenika koji su brojali između 200 i 250 ljudi.{{sfn|Grau|2011|loc=str. 217-231}} Neformalni pregovori o sovjetskom povlačenju su godine 1988. doveli do [[ženevski sporazum (1988)|ženevskog sporazuma]] između Pakistana i Afganistana, kojim su se SAD i SSSR službeno obvezale kako se neće više miješati u unutrašnje stvari te zemlje. Za Gorbačova je to stvorilo dovoljnu podlogu da naredi povlačenje sovjetskih snaga, koje je dovršeno u februaru 1989. godine.{{sfn|Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija|16.2. 1989|loc=str. 7}} Američki [[državni tajnik]] [[George P. Shultz]] je izjavio da pojedini krugovi u američkoj administraciji niti tada nisu htjeli da se postigne diplomatsko rješenje, već su "htjeli da Sovjeti iskrvare do smrti i ostanu u Afganistanu unedogled".{{sfn|Gibbs|2000|loc=str. 238}}

 

 

Sovjetska nazočnost tako se bližila kraju. Tijekom sovjetske okupacije, uhićeno je 150.000 osoba.{{sfn|Valentino|2013|loc=str. 222}} Ipak, čak je i povlačenje bilo krvavo: nekoliko sela sjeverno od Kabula je bombardirano samo tjednima prije sovjetskog povlačenja februara 1989.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 29}} 12.1. 1989, u jednom danu poginulo je 600 civila kada se odigralo opsežno bombardiranje sela na obje strane [[autoput]]a Salang između Kabula i sovjetske granice.{{sfn|Defence Journal|1989|loc=str. 4}}

 

 

== Posljedice rata ==

Zbog stanja rata, i obrazovanje je palo na nisku razinu: [[Univerzitet u Kabulu|sveučilište u Kabulu]] je prije imalo 15.000 studenata, da bi 1980-ih taj broj spao na samo 4.000.{{sfn|Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija|19.2. 1985|loc=str. 33}} S ekonomskog stanovišta, država je isto pretpjela ogromne žrtve: proizvodnja [[pamuk]]a opala je za 83% između 1978. i 1982., [[Riža|riže]] za 75%, a zbog toga su porasle cijene hrane: do 1984., cijena [[Žitarice|žita]] porsla je za 64%, riže za 73% a [[šećer]]a za 46%.{{sfn|Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija|19.2. 1985|loc=str. 34}} Dvije kante [[Mlijeko|mlijeka]] poskupjele su deset puta.{{sfn|Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija|31.1. 1990|loc=str. 8}} Oko 500.000 osoba tako se našlo u opasnosti od gladi. Jedan notorni primjer bila je zima 1985., kada je [[Mortalitet|smrtnost djece]] dosegla nezamislivih 85% zbog pothranjenosti.{{sfn|Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija|19.2. 1985|loc=str. 34}} Loša [[higijena]] i niski standard života također su uzimali danak: prije rata, 2.500 osoba se brinulo za odvoz otpada iz Kabula koji je tada brojio 800.000 stanovnika. Međutim, tijekom rata, 1985. bilo je samo 800 osoba raspoloživih za odvoz otpada, dok je broj stanovnika grada narastao na 2,5 milijuna, uglavnom od izbjeglica koji su pobjegli u razne sirotinjske četvrti.{{sfn|Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija|17.2. 1986|loc=str. 22}} Najmanje polovica od 24.000 afganistanskih sela je sravnjeno sa zemljom od sovjetskih bombi i topništva.{{sfn|Bellamy|2012|loc=str. 279}} Sveukupno, prema procjenama, sovjetska intervencija uzrokovala je za Afganistan materijalne gubitke i štete u vrijednosti od najmanje 50 milijardi ${{sfn|Baxter|Akbarzadeh|2012|loc=str. 102}} do najviše 644 milijarde $.{{sfn|Brown|1998|loc=str. 170}} Prema afganistanskim navodima, uništeno je ili oštećeno oko 80% svih cestovnog sustava, dok se štete [[kapitalna struktura|kapitalne strukture]] procjenjuju na 104 milijarde $.{{sfn|Center for Afghanistan Studies|1990|loc=str. 30}}

 

 

1979., cijena [[Nafta|nafte]] bila je 101$ po barelu, čime je SSSR-u omogućila prihode bez presedana. Međutim, sedam godina kasnije, cijena nafte spala je na samo oko 30$ po barelu.{{sfn|The Economist|15.1. 2015}} Time je pala vrijednost robe sovjetskog izvoza, ali je pao i uvoz iz zapadnih zemalja, zbog čega su nastale nestašice mesa i drugih proizvoda. SAD je povrh toga uz neke saveznike zabranila izvoz mnogih roba u SSSR zbog invazije Afganistana. Po nekima je i drastičan pad cijena nafte 1980-ih uzrokovan masovnim izvozom iz [[Saudijska Arabija|Saudijske Arabije]], u suglasnosti sa američkom strategijom. Od 1985. do 1991., sovjetska ekonomija je upala u [[recesija|recesiju]], i zabilježila prosječan pad BDP-a od —1,3%.{{sfn|Mazat|Serrano|loc=str. 23-24}} U istom razdoblju, sovjetski vanjski dug porastao je sa 14,9 na 45,4 milijarde $.{{sfn|Mazat|Serrano|loc=str. 30}}

Izvještaji o zločinima i okrutnostima u ratu naštetile su sovjetskom ugledu. Sovjetski mediji su isprva odbacivali izvještaje i nijekali ih kao "antisovjetsku propagandu" i "dezinformacije". Neke vlade država unutar [[Sovjetski blok|sovjetskog bloka]] usvojile su svojevremeno slično ponašanje: 1982., kada je preuzela predsjedništvo Opće skupštine UN-a (OS UN), [[Mađarska]] je održala govor u kojem je tvrdila da su "ubojstva u Afganistanu uvelike preuveličana" i naglasila "da se mora više davati pozornosti istrebljenju [[Palestinci|Palestinaca]] od [[Izrael]]a".{{sfn|Bellamy|2012|loc=str. 283}} U rijetkim prilikama kada je priznao zločine, SSSR je tvrdio da se radilo o "vojnicima koji su izmakli kontroli". Usprkos tome, međunarodna zajednica je brzo i odlučno osudila SSSR, a samo je sovjetski blok branio njezino ponašanje.{{sfn|Bellamy|2012|loc=str. 283}} Prilikom glasovanja o rezoluciji o povlačenju sovjetskih vojnika iz Afganistana pri UN-u 1987., 123 države su glasovale za, 11 je bilo neutralno a samo 19 je bilo protiv. Skupina pravnika za ljudska prava iz SAD-a, UK-a, [[Švedska|Švedske]] i [[Malta|Malte]] okupljene u Neovisno vijeće za međunarodna ljudska prava, su iste godine naveli da "postoji značajana količina dokaza da je izvršen genocid protiv afganistanskog naroda od udruženih snaga DRA i SSSR-a."{{sfn|Lewis|11.11. 1987}} Takozvani 'afganistanski sindrom' manifestirao se oktobra 1989., kada je [[Vrhovni Sovjet]] u deklaraciji naveo da je intervencija bila moralna i politička pogreška.{{sfn|Dowling|2014|loc=str. 7}} Do kraja 1989., pritvoreno je 3.000 sovjetskih veterana zbog raznih kriminalnih prekršaja, a dobar dio ih je trebao profesionalnu psihološku pomoć. {{sfn|Dowling|2014|loc=str. 7}}

 

 

Neki smatraju da je rat čak masovno doprinjeo ili ubrzao proces [[raspad SSSR-a|raspada SSSR-a]].{{sfn|Roberts|2009|loc=str. 29-60}} Time je Afganistan samo pojačao svoj reputaciju zemlje "groblja [[Imperija|imperija]]".{{sfn|Neild|7.12. 2009}} Naime, Afganistan se sastojao od Paštuna, [[Tadžici|Tadžika]] i [[Uzbeci|Uzbeka]]. Pošto su Tadžici i Uzbeci živjeli i u SSSR-u, postojao je značajan otpor azijskih republika protiv ljudi istih narodnosti. Štoviše, [[Tadžička Sovjetska Socijalistička Republika|Tadžička SSR]] i [[Uzbekistanska SSR|Uzbečka SSR]] su percipirali taj sukob kao ruski rat u kojem se bore centralni Azijci protiv drugih centralnih Azijaca.{{sfn|Reuveny|Prakash|1999|loc=str. 704}} Od tude je stigla i parola: "naši ginu za stranu stvar". U Tadžikistanu, [[Mula (islam)|mule]] su se javno protivile ratu i smatrali da Rusi žele pretvoriti Afganistance u ''[[kafir]]e''.{{sfn|Reuveny|Prakash|1999|loc=str. 704}} Izbile su antiratne demonstracije u Tadžikistanu 1982., a u [[Armenska Sovjetska Socijalistička Republika|Armeniji]] i [[Astrahan]]u 1985. Nakon toga, razni prosvjednici su uhapšeni.{{sfn|Reuveny|Prakash|1999|loc=str. 704}} ''Ausra'', časopis litvanske oporbe, je izvještavao o antiruskim prosvjedima tijekom sprovoda baltičkih vojnika: "I sami potlačeni, [[Ukrajinci]], [[Estonci]], Latvijci i Litvanci su prisiljeni slušati brutalne naredbe ruskih oficira, i prolijevati svoju i tuđu krv u Afganistanu."{{sfn|Reuveny|Prakash|1999|loc=str. 705}}