Franjo Josip I od Austro-Ugarske – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m Edgar Allan Poe je premjestio stranicu Franz Joseph I. na Franjo Josip I. preko preusmjeravanja: Kako je dogovoreno
m razne ispravke; kozmetičke promjene
Red 32:
| suprug =
| supruzi =
| djeca = [[Sofija, nadvojvotkinja Austrije|Sofija]]<br />[[Gisela, nadvojvotkinja Austrije|Gisela]]<br />[[Princ Rudolf (Austro-Ugarska)|Rudolf]]<br />[[Marija Valerija, nadvojvotkinja Austrije|Marija Valerija]]
| puno ime =
| posthumno ime =
Red 40:
| majka = [[Sofija, bavarska princeza|Sofija Bavarska]]
| datum rođenja = [[18. 8.|18.8.]] [[1830]].
| mjesto rođenja = [[Datoteka:Flag of the Habsburg Monarchy.svg|22px|border]] [[Beč]], [[Habsburška Monarhija]]<br /><small>(danas [[Austrija]])</small>
| datum smrti = [[21. 11.|21.11.]] [[1916]].
| mjesto smrti = {{flagicon|Austro-Ugarska}} [[Beč]], [[Austro-Ugarska]]<br /><small>(danas [[Austrija]])</small>
| datum pokopa =
| mjesto pokopa =
Red 50:
}}
 
'''Franjo Josip I.''' ([[Schönbrunn]], [[Beč]], [[18. 8.|18.8.]] [[1830]]. - [[Schönbrunn]], [[Beč]], [[21. 11.|21.11.]] [[1916]].), austrijski car i [[Hrvatska u personalnoj uniji s Mađarskom|ugarsko-hrvatski]] i [[češka (historijska)|češki]] kralj ([[1848]]. - [[1916]].).<ref name=Britannica>Francis Joseph. (2009). In Encyclopædia Britannica. Retrieved 19 April 2009, from Encyclopædia Britannica Online: http://www.britannica.com/EBchecked/topic/216776/Francis-Joseph</ref>
 
== Djetinjstvo ==
[[Datoteka:Barabás Ferenc József.jpg|thumb|220px|left|border|<center>[[Miklós Barabás]]: ''Franjo Josip I.'' ([[1853|1853.]])</center>]]
Rođenje Franje Josipa [[18. 8.|18.8.]] [[1830]]. dočekano je s neskrivenim oduševljenjem njegovog djed cara [[Franjo II., car Svetog Rimskog Carstva|Franje II.]] i ostalih pripadnika dinastije Habsburg, koja je ponovno došla do ruba izumiranja u muškoj lozi. Njegov otac, nadvojvoda [[Franjo Karlo]], bio je jedini zdravi sin Franje II. kojemu su sva ostala muška djeca umrla u djetinjstvu (dva sina) ili bila mentalno zaostala ([[Ferdinand I. Austrijski|Ferdinand I.]]). Majka Franje Josipa je bila [[bavarska]] princeza Sofija i ona će imati veliki utjecaj u prvom dijelu života budućeg cara.
Red 58:
Još tijekom najranijeg djetinjstva Franje Josipa na dvoru je bila donesena odluka kako njegov otac nije sposoban da bude car, a isto je vrijedilo i za mentalno zaostalog najstarijeg sina Franje II., Ferdinanda. Bez obzira na sve [[Franjo II., car Svetog Rimskog Carstva|Franjo II.]], pozivajući se na zakone o nasljeđivanju po kojima najstariji sin naslijeđuje krunu, primorao je ministre i pripadnike dinastije [[Habsburg]] da priznaju maloumnog [[Ferdinand I. Austrijski|Ferdinanda I.]] za cara. Ta odluka na kraju dovodi do brisanja iz linije nasljeđivanja oca Franje Josipa Franje Karla kako bi mladi princ prvom prilikom postao car.
 
== Obrazovanje ==
Najveći utjecaj na obrazovanje budućeg cara je imala njegova konzervativna i prokatolički nastrojena majka Sofija. Osim pozitivnih stajališta o [[Katoličanstvo|katoličkoj religiji]] koje će tijekom vladavine često mijenjati u skladu s političkim potrebama tijekom edukacije Franjo Josip će naučiti [[češki jezik|češki]], [[francuski jezik|francuski]], [[mađarski jezik|mađarski]] i [[italijanski jezik|talijanski jezik]]. Jedinstveno za habsburške prinčeve u zadnjih stotinu godina on dobiva vojnog učitelja [[Ivan Coronini|grofa Coroninija]] od kojega će naučiti vrline vojne discipline i druge pozitivne vojničke vrijednosti. To naučeno vojno znanje Franjo Josip će pokazati kod bitke za Santa Luciju u [[Italija|Italiji]] tijekom maja-svibnja [[1848]]. kada će impresionirati [[maršal]]a [[Josef Radetzky|Radetzkog]]. Na žalost vojno školovanje je neočekivano prekinuto na nivou nižeg oficira iste godine kada on postaje car što rezultira činjenicom da će kasnije tijekom svoje vladavine Franjo Josip obraćati pažnju i trošiti vrijeme na sve "sitnice" kojima se u vojsci bave niži oficiri, a rijetko će vidjeti potpunu stratešku sliku kojom se bave viši [[oficir|oficiri]]i.
Slični nedostaci se pojavljuju tijekom školovanja o politici i zakonima koje će također biti iznenada prekinuto njegovom krunidbom za [[car]]a.
Kao konačni rezultat školovanja car postaje [[poliglot]] prosječnih intelektualnih sposobnosti s velikom samokontrolom i strogo logičnim načinom razmišlja koji odbija sve vrste mistike, ali s nedovršenim vojnim, političkim i pravnim školovanjem. Uz to naučeno tijekom školovanja ne smijemo zaboraviti njegovu urođenu sposobnost da primjeti kada ga sugovornik laže ili pokušava prevariti.
 
== Osobnost ==
[[Datoteka:Viribus Unitis - stained glass in Kutna Hora.jpg|thumb|250px|[[Vitraj]] Franje Josipa u crkvi Svete Barbare u Kutnoj Hori]]
[[Datoteka:Emperor Francis Joseph of Austria.ogv|frame|Video snimka koja prikazuje cara tijekom posjeta u travnju [[1910.]]]]
Red 72:
Njegova dobroćudnost i milostivost je također postala dobro poznata. Sa samo 19 godina, nakon sloma [[Revolucija u Mađarskoj 1848.|Mađarske revolucije]] on zahtjeva milost za pobunjenike i u tom djelomično uspijeva tako da je po završetku ratnih operacija pogubljeno manje od 150 pobunjenika. Čak je i [[Artur Gorgij]], posljednji vođa revolucije, na kraju dobio pomilovanje od cara. Ta dobroćudnost će se opetovani manifestirati i kasnije tijekom života, uz jednu izminku, a to je neuspjeli [[atentat]] iz [[1853|1853.]] godine kada je bio teško ranjen. Atentatora je sud ubrzo osudio na smrt i pogubio, ali čuvši o obiteljskoj situaciji atentatora Franjo Josip mu je dao državnu mirovinu (njegovoj majci).
 
Kao i većina osoba s apsolutnom vlašću car se davao nagovoriti od bliskih prijatelja, obitelji ili ministara na akcije koje na početku nije smatrao pametnim ili poželjnim. Povijesni izvori nam govore o danu krunidbe kada njegov brat slučajno razbija [[staklo]] na crkvi i dolazi u [[strah]]u tek okrunjenom caru tražeći pomoć. Tada Franjo Josip uzima kamen u ruku i pita majku smije li ga i on baciti na staklo. Tek nakon dopuštenja kamen će biti bačen. U političkom životu većinom su drugi vršili pritisak na njega radi donošenja odgovarajućih odluka. Barun Kubeck nam ostavlja u svom dnevniku povijesni izvor o nagovaranju cara da [[1851|1851.]] godine proglasi apsolutizam. To nagovaranje koje su vršili on i drugi ministri je trajalo duže od 7 mjeseci i na kraju je Franjo Josip potpisao zakon. Ta njegova popustljivost iz početka vladavine će trajati do kraja života, a na kraju će rezultirati [[Prvi svjetski rat|Prvim svjetskim ratom]]. Nakon [[Sarajevski atentat|Sarajevskog atentata]] car će biti izložen velikom narodnom, vojnom i političkom pritisku da objavi rat čemu se on žestoko protivio. Nakon mjesec dana pritisaka [[28. 7.|28.7.]] [[1914]]. godine on će potpisati mobilizaciju, a potpis će popratiti riječima: ''"Ja sam učinio najbolje što sam mogao, ali sada je sve gotovo".''
 
Vjerojatno najveće negativne osobine Franje Josipa postaju nedostatak vizije razvoja države. On u uvijek pokušava riješiti trenutačne "jednostavne" probleme dok oni teži kao na primjer nacionalni po njegovom mišljenju nisu rješivi pa se niti ne pokušavaju riješiti. Uz osobni nedostatak pojavljuje se tijekom zadnja dva [[decenija|desetljeća]] života i potpuna pasivnost koja će dovesti do novih problema.
 
== Poznanici o Franji Josipu ==
Schwarzenberg, koji je bio prvi [[premijer]] mladog cara, već na proljeće [[1849|1849.]] protestira zbog prevelike pažnje koju Franje Josip posvećuje detaljima. Slične primjedbe drugih poznanika će rezultirati popularnom kritikom da on ima način razmišljanja nižeg oficira, a ne cara. [[Franjo Karlo]] će o svom sinu Franji Josipu komentirati kako:
 
{{citat5|Naš Car nema prijatelja jer njegove lične osobine to ne dopuštaju. On se nalazi sam na vrhu i govori s onima koji poslužuju, ali odbija razgovor. Samo moćni ljudi mogu razgovarati s njim, dok on sam vjeruje kako živimo u najsretnijem razdoblju austrijske povijesti jer mu tako govore. U novinama on čita samo tekstove koje su mu označili crvenom bojom, a jedini dodir s realnošću mu je bila supruga Elizabeta dok se ona brinula ozbiljnim stvarima|Franjo Karlo}}
[[Datoteka:Ferenc Jozsef es Tisza Istvan.jpg|left|320px|thumb|<center>Franjo Josip I. i mađarski premijer [[Istvan Tisza]] [[1905|1905.]] godine</center>]]
[[Ministar|Ministri]] su o sastancima s Franjom Josipom i njegovim odlukama dali njegovu veoma jednostavnu i ne pretjerano pozitivnu sliku: ''"Tko zadnji priča s carem gotovo je uvijek u pravu"''. Bez obzira na to oni će kao i svi drugi postati žrtve njegovog osobnog šarma. Potpuno je nevažno bilo ako su posjetitelji bili obični stanovnici, državni službenici ili predsjednici pošto svi ostaju šarmirani. Britanski kralj [[Edvard VII.|Edvard VII.]] će [[1907|1907.]] ostati impresioniran simpatičnim carem (tako će ga i nazvati), a [[Theodore Roosevelt]], 26. predsjednik [[Sjedinjene Američke Države|Sjedinjenih Američkih Država]], bit će tako iznenađen da će mu car u jednom trenutku samo kazati: ''"Vi u meni gledate posljednjeg europskog [[monarh]]a stare škole"''. Sam Roosevelt o susretu govori malo drugačije, ali nam ostavlja zanimljivo razmišljanje o caru koji po njegovim rječima ''"nije jako sposoban čovjek, ali je gospodin"''.
 
Na kraju najbolje mišljenje o Franji Josipu u dvadesetom stoljeću je dao Franjo Josip koji je samog sebe nazvao [[anakronizam|anakronizmom]].
 
== Obiteljske tragedije ==
[[Datoteka:Francis joseph family 1861.png|thumb|280px|<center>Portret obitelji Franej Josipa I. iz [[1861.]] godine. U gornjem redu, Franjo Josip, nadvojvoda Maksimilijan, nadvojvodkinja Charlotte, Ludvig Viktor i Karlo Ludvig. U donjem redu, carica Elizabeta s carevićem Rudolfom i kćeri Giselom, majka Sofija Bavarska i otac Franjo Karlo</center>]]
Nakon nekoliko neuspješnih udvaranja (za princeze od Modene, Pruske i Saske)<ref>''[http://books.google.ca/books?id=d_rlZKhgaekC Twilight of the Habsburgs: The Life and Times of Emperor Francis Joseph By Alan Palmer]''</ref> Franjo Josip odabire uvijek veselu, energičnu [[Elizabeta (Austro-Ugarska)|Elizabetu Bavarsku]] (nadimak Sisi) koja je u velikoj suprotnosti s njegovom osobnošću za svoju ženu. Taj brak sklopljen je upravo na inicijativu budućeg cara, što je bio jedini put da se usprotivio svojoj majci, koja je zahtijevala brak s najstarijom od tri bavarske princeze. Idealizirano vjenčanje uskoro postaje noćna mora, pošto Sisi odbija živjeti na dvoru po dvorskim pravilima. Nakon 6 godina braka i rođenja [[princ Rudolf (Austro-Ugarska)|prijestolonasljednika Rudolfa]], Sisi napušta Franju Josipa i počinje živjeti po Europi. Vratit će mu se samo na kratko 1867. - 68. godine, ali bez obzira na to Franjo Josip će ostati duboko zaljubljen u svoju caricu i tek će pred kraj njenog života početi živjeti s ljubavnicom, glumicom [[Katharina Schratt|Katharinom Schratt]], koja je postala "neokrunjena austrijska carica".
Red 93:
Desetljeće nakon te jedine prirodne tragedije (smrt od bolesti) dolazi do početka krvavih tragedija Franje Josipa. Carev, navodno sterilni, brat [[Nadvojvoda Maksimilijan|Maksimilijan]] je [[1863]]. godine prihvatio titulu [[Meksiko|meksičkog cara]]. Francuske okupacijske trupe koje su pomogle u krunidbi će [[1866|1866.]] godine poraziti tamošnji pobunjenici, a sam Maksimilijan je ubrzo potom zarobljen i strijeljan [[19. 6.|19.6.]] [[1867|1867.]] godine.
 
Više od dvadeset godina kasnije, Franjo Josip doživljava najteži mogući udarac kada mu je ubijen jedini sin, [[princ Rudolf (Austro-Ugarska)|prijestolonasljednik Rudolf]] u neslavnoj [[Tragedija Mayerling|tragediji Mayerling]]. Službena istraga o smrti, vođena i blagoslovljena od cara, govorit će o [[samoubistvo|samoubojstvu]], ali su mnoga pitanja ostavljena otvorena. [[Autopsija|Obdukcija]] izvršena [[1992|1992.]] godine na tijelu Rudolfove ljubavnice, koju je on po službenom izvještaju ubio hicem iz pištolja, dokazala je greške službenog izvještaja iz [[1889|1889.]] godine, pošto je ona bila ubijena udarcima, a ne hicem. Također je kasnije otkriven i stari izvještaj policije koji govori da je Rudolf ubijen sa šest hitaca iz [[puška|puške]]. Ubojstvo carevića Rudolfa, koji je bio poznati protivnik dualizma, to jest Ugarske, i vatreni zagovornik napuštanja saveza s Njemačkom, bila je politička noćna mora koja je mogla završiti ratom pa ju možda iz tog razloga Franjo Josip zataškava pričom o [[samoubistvo|samoubojstvu]].
 
Sljedeća žrtva iz unutarnjeg kruga careve obitelji postaje carica [[Elizabeta (Austro-Ugarska)|Elizabeta]], koju [[1898|1898.]] godine, u [[Švajcarska|Švicarskoj]], ubija talijanski [[Anarhizam|anarhist]] [[Luigi Lucheni]] tako što šezdesetogodišnju caricu probija nožem, ali ipak njena smrt postaje nevažna kada ju se usporedi s ubojstvom nećaka Franje Josipa i prijestolonasljednika Austro-Ugarske [[Franjo Ferdinand|Franje FerdinandFerdinanda]]a u Sarajevu [[1914|1914.]] godine. Franju Ferdinanda i njegovu suprugu [[Sofija Chotek|Sofiju]] ubio je [[Gavrilo Princip]], smatrajući prijestolonasljednika protivnikom [[Jugoslaveni|Jugoslavena]] i glavnog predstavnika okupacijske sile.<ref name="KoraciIV">Erdelja, Stojaković: ''Koraci kroz vrijeme IV'', Školska knjiga, Zagreb 2009.</ref> Ovo ubojstvo, koje se dogodilo pred velikim brojem promatrača, bez obzira na sve careve želje nije moglo biti zataškano, što će na kraju dovesti do početka [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]], čemu se car također snažno protivio.
 
== Vanjska politika ==
[[Datoteka:Franz joseph1.jpg|300px|left|thumb|<center>[[Franz Xaver Winterhalter]]: ''Franjo Josip I. u odori austrijskog feldmaršala'' ([[1865|1865.]])</center>]]
Nedostatak careve vizije nigdje se nije bolje vidio nego u vanjskoj politici. Njegove pragmatične odluke da bi se riješili trenutačni problemi dugoročno rezultiraju potpunom katastrofom. Početkom vladavine Franje Josipa jedini veliki prijatelj njegove države biva [[Rusko Carstvo]]. Kada je [[1848|1848.]] izbila [[Mađarska revolucija 1848.|Mađarska revolucija]], koja će uskoro dovesti do proglašenja [[Mađarska Republika (1848. - 1849.)|samostalne republike]]. Uskoro je ta revolucija zaprijetila Franji Josipu, nako čega je ovaj poslao svoju vojsku u Mađarsku. No, tek kada je Rusko Carstvo [[1849|1849.]] poslalo svoju vojsku da pomogne prijatelju, revolucija je ugašena i Franjo Josip je uspio sačuvati vlast na celom državnom teritoriju.<ref>Damir Agičić, Nikola Anušić, Petar Bagarić: Povijest 3, PROFIL, Zagreb 2009</ref>. Samo 4 godine kasnije tijekom [[Krimski rat|Krimskog rata]] ([[1853|1853.]] - [[1856|1856.]]), zaboravljajući istorijsko neprijateljstvo s [[Pruska|Pruskom]], on sklapa savez protiv Rusije s [[Drugo Francusko Carstvo|Francuskom]], [[Kraljevina Sardinija|Sardinijom]] (s kojom je [[Prvi talijanski rat za nezavisnost|ratovao]] 1848.-49. godine) i [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Velikom Britanijom]]. Na kraju će doći čak do mobilizacije vojske za rat i na taj način vezati na sebe pola ruske vojske. Bez obzira što kriza prolazi bez objave rata Rusija to neće nikada zaboraviti pa od velikog prijatelja postaje nekad otvoreni, a nekad pritajeni neprijatelj.
 
Slični obrat se događa i na [[Balkan]]u samo ovaj put bez ikakvog carevog uplitanja. Odnosi s Srbijom prolaze u stilu toplo-hladno. Do velikog zahlađenja odnosa i gotovo rata dolazi 1878 godine kada je okupirana [[Bosna i Hercegovina]]. Dolaskom novog kralja na čelo Srbije situacija se drastično mijenja i dvije države postaju najveći prijatelji, ali do novog obrata će doći pri državnom udaru 1903 godine i stupanju na vlast u [[Kraljevina Srbija|Kraljevini Srbiji]] dinastije [[Karađorđevići|Karađorđević]]. Na srpske provokacije (propaganda među Slavenima u Austro-Ugarskoj i terorizam) Franjo Josip ne zna što odgovoriti pa jedini odgovor postaju carinske sankcije.
Red 110:
Iako na odnose s Njemačkom ili Italijom Franjo Josip, niti s najboljom voljom i političkom vizijom ,nije mogao utjecati, istočna i balkanska vrata su bila otvorena sve dok ih on svojim dobronamjernim, ali pogrešnim odlukama nije zalupio. U krizi [[1853|1853.]] godine Pruska je sklopila proturuski savez s Austrijom samo da bi ga ubrzo ukinula prikazavši se pravim ruskim prijateljem za razliku od bečkog "izdajnika" spalivši tako mostove Franje Josipa u [[Sankt Peterburg|Petrogradu]]. Nakon državnog udara u Srbiji [[1903|1903.]] godine Austro-Ugarska je dobila blagoslov velikih sila (na prvom mjesto Rusije) za invaziju Srbije kako bi osvetio "dobrog" ubijenog kralja. Mirotvorno raspoloženi Franjo Josip je to odbio i tako propustio zadnju priliku da spasi svoje Carstvo od povezanih događaja koji će ga uništiti. Njegovu vanjsku politiku u posljednjih 15-ak godina vladavine obilježilo je uglavnom izbjegavanje sukoba sa Srbijom, što je neizbježno, unatoč brojnim ranijim pritiscima, postalo tek nakon [[Sarajevski atentat|Sarajevskog atentata]] [[28. 6.|28.6.]] [[1914|1914.]]
 
== Unutarnja politika ==
 
Kao i u vanjskoj tako i u unutrašnjoj politici možemo vidjeti carevo vječito popuštanje pod pritiskom okoline. To počinje već samo krundidbom 1848 godine kada ministri i carska obitelj nagovaraju Franju Josipa da obeća demokratske reforme ili preciznije govoreći njegova krunidbena izjava govori o:"slobodnim državnim institucijama koje moraju prikazivati duh svojeg doba" o "jednakosti svih naroda unutar našeg Carstva" i o "monarhiji koja je spremna podijeliti svoja prava (upravljanja) s narodnim predstavnicima". Slomom revolucije dolazi do ukidanja [[parlament]]a, ali premijer Schwarzenberg još uvijek predlaže stvaranje nekog neodređenog autokratskog ustava. Dnevnik baruna Kubecka iz 1851 godine nam govori o dugotrajnom nagovaranju cara za proglašenje absolutizma i konačnom uspjehu.
[[Datoteka:FranzJoseph-I.jpg|left|thumb|280px|<center>Franjo Josip početkom 20 veka</center>]]
Iako će kasnije biti ukinut [[Apsolutizam|apsolutizam]], a i zagovornici politike iz 1849-51 godine će umrijeti njihove političke ideje preuzima Franjo Josip i njih se drži sve do 1865-66 godine i streljanja svog brata meksičkog cara [[Nadvojvoda Maksimilijan|Maximilijana]] od strane tamošnjih pobunjenika. Taj događaj stvara politički šok i možda strah na bečkom dvoru nakon čega počinju pregovori o novom ustavu što će dovesti do stvaranja [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]]. Početni pregovori ili možda je bolje reći ispitivanje terena će biti veoma ubrzani nakon poraza u ratu s Prusijom [[1866|1866.]] godine. Tijekom tih pregovora Hrvatska mora biti zahvalna Franji Josipu jer je kao jedan od uvjeta o kojima se ne može pregovarati bio postavio da ona bude u Ugarskom dijelu Carstva, ali i da bude autonomna politička cijelina s vlastitim parlamentom i [[vojska|vojskom]] (1868-1918 samo Austrija, Ugarska i Hrvatska imaju vojsku). Mi nikada nećemo znati da li je to učinio zbog povjesnih obveza svoje dinastije ili zahvalnosti zbog pomoći u gušenju revolucije 1848. Na kraju krajeva možda je pravi razlog ipak bio pragmatični jer su se u slučaju neslaganja odluke u dvojnoj monarhiji donosili glasovanjem 60 predstavnika Austrijskog, 52 Ugarskog i 8 Hrvatskog parlamenta pa bi u slučaju sukoba dva parlamenta završnu prevagu na stranu Austrije donijela Hrvatska (pod uvjetom da to želi).
 
Bez obzira na to nakon krunisanja za kralja [[Zemlje Krune sv. Stjepana|zemalja Svetog Stjepana]] čast Franje Josipa je zahtjevala da zastupa svom snagom interese Ugarske prema drugim teritorijama, državama i kraljevstvima s jedinim austrijskim izuzetkom. U skladu s tim on se povlači iz tamošnje unutrašnje politike ili kao na primjer tijekom pregovora između Hrvatske i Ugarske o stvaranju ustava zajedničke države on zastupa Ugarska stajališta.
Red 122:
Sljedećih gotovo pola stoljeća Franjo Josip vlada svojom državom kojom najčešće zajedno upravljanju predstavnici austrijskih i ugarskih liberalnih stranaka. Gospodarski napredak države je u sklada s ostalim europskih državama to jest korištenje [[željezo|željeza]] raste 400 % u 40 godina, a slična stvar se događa s [[poljoprivreda|poljoprivredom]] i kilometrima izgrađenih željezničkih pruga. Jedina stvar koja se neće rješiti je pitanje [[Slaveni|Slavena]] u monarhiji. Bez obzira na povremene nemire i nacionalne netrpeljivosti to pitanje je po mišljenju Franje Josipa nemoguće rješiti pa ga on niti ne pokušava.
 
== Prvi svjetski rat ==
{{main|Sarajevski atentat}}
[[FileDatoteka:Gavrilo Princip assassinates Franz Ferdinand.jpg|thumb|Novinski prikaz atentata na [[Franjo Ferdinand|Franju Ferdinanda]]]]
[[Sarajevski atentat]] od [[28. 6.|28.6.]] [[1914|1914.]] dao je evidentan povod za [[Prvi svjetski rat]], no to je bila tek treća ratna kriza između [[Kraljevina Srbija|Srbije]] i Austro-Ugarske Monarhije u zadnjih 11 godina. Pošto je samo Franjo Josip mogao potpisati objavu rata, ovaj sada već stari i potpuno pasivni car igra svojom neodlučnošću i miroljubivošću odlučujuću ulogu u katastrofi koja slijedi. Nakon ubojstva srpskog kralja i kraljice [[1903|1903.]] godine sve velike sile daruju Austro-Ugarskoj slobodne ruke za vojnu akciju kako bi uspostavila stari politički sistem. Franjo Josip sa svojom duboko urođenom miroljubivom politikom protivi se vojnom napadu pa do njega ne dolazi ni tada ni sljedeće 3 godine tijekom kojih velike sile odbijaju priznati novi režim u Srbiji. Zbog svojih povodljivih osobina Franju Josipa moglo se nagovoriti tijekom ovog razdoblja za vojni napad, ali za to je kao i u ostalim sličnim situacijama njegove vladavine bio potreban pritisak i ministara i vojske. U ovom konkretnom slučaju vojska je zahtijevala rat, a vlada mir pa se car odlučio za mir.
 
Red 136:
Franjo Josip nije doživio kraj ovog rata. Preminuo je u [[Schönbrunn|palači Schönbrunn]], [[21. 11.|21.11.]] [[1916|1916.]] u 86. godini života te u 68. godini vladavine. Njegov nasljednik, [[Karlo I. Austrijski|Karlo I.]], bit će posljednji car Austro-Ugarske Monarhije.<ref>Norman Davies, ''Europe: A history'' p. 687</ref>
 
== Vidi ==
 
* [[Lista najdugovječnijih vladara]]
 
== Izvori ==
{{izvori}}
 
== Literatura ==
{{commonsCommonscat|Franz Joseph I of Austria}}
* Alan Palmer: Twilight of the Habsburgs
* István Deák: Beyond nationalism
* Joseph Redlich: Emperor Francis Joseph of Austria
* Hew Strachan: The First World War
 
{{Redoslijed|
Red 156:
}}
{{Životni vijek|1830|1916|}}
{{Monarsi 1789-1945 sh.}}
 
[[Kategorija:Austro-Ugarska]]
[[Kategorija:Habsburgovci]]
Linija 165 ⟶ 167:
 
{{Link FA|es}}
 
{{Monarsi 1789-1945 sh.}}