Antiratni protesti u Beogradu (1991–1992) – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m Bot: popravljanje preusmjeravanja |
|||
Red 1:
[[Datoteka:Antiratni protesti beograd 1991.jpg|thumb|Antiratni protesti u [[Beograd]]u [[1991]]. godine]]
'''Antiratni protesti u Beogradu 1991-1992. godine''' su održavani protiv početka [[rat u Hrvatskoj|ratova u Hrvatskoj]] i [[rat u Bosni i Hercegovini|Bosni i Hercegovini]], a posebno protiv opsada gradova ([[
U uličnim protestima protiv [[rat]]a i [[građanska neposlušnost|građanskoj neposlušnosti]] su učestvovale brojne javne ličnosti kao i na hiljade građana.<ref name="republika">[http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/96/149/149-22.html Petoljetka razaranja]</ref> Takođe je bilo veoma izraženo napuštanje redova [[vojska|vojske]] i otpor regrutaciji. U čitavoj [[Srbija|Srbiji]] je 1991-1992 postojao veliki otpor mobilizaciji (uz oko dvesta hiljada [[
Pored organizovanih protesta, bilo je i individualnog otpora ratu. U jednom od najpozantijih primera, rezervista Vladimir Živković je odvezao [[tenk]] sa fronta u [[Vukovar]]u nazad do Beograda (oko 200 km), gde ga je parkirao ispred [[
Najpoznatija udruženja građana koja su se tada protivila ratu su [[Žene u crnom]], [[Centar za antiratnu akciju]] i [[Beogradski krug]].<ref>[http://www.republika.co.rs/492-493/20.html Antiratne i mirovne ideje u istoriji Srbije i antiratni pokreti do 2000. godine]</ref> Najpoznatiji političar koji se protivio ratu bio je bivši predsednik Srbije [[Ivan Stambolić]].
Red 47:
Kada su počeli ratni sukobi na prostoru bivše Jugoslavije, otpor ratu je pružan na raznim mestima.<ref>[http://www.republika.co.rs/520-521/20.html Republika - Glasilo gradjanskog samooslobadjanja<!-- Bot generated title -->]</ref>
U [[Beograd]]u, kao i u čitavoj [[Srbija|Srbiji]], otpor regrutaciji je bio vrlo velik. Bilo je i mnogo [[
Jedne od prvih antiratnih demonstracija su organizovale zajedno tri ženske organizacije (Ženski parlament, Ženski lobi i Ženska stranka) ispred zgrade Skupštine Srbije. Žene aktivistkinje su velikim delom predstavljale nosilac antiratnog pokreta u Srbiji.<ref>[http://www.filg.uj.edu.pl/~wwwip/postjugo/files/212/ratirod.pdf Sonja Liht i Slobodan Drakulić, Kada je ime za mirovnjaka bilo žena: rat i rod u bivšoj Jugoslaviji]</ref> Naročitu istrajnost u protestima protiv rata je pokazala antiratna grupa »[[Žene u crnom]]«, čije su pripadnice narednih godina redovno organizovale javne proteste.<ref name="populizam"/><ref>[http://peacebuttons.info/E-News/peacehistoryoctober.htm Peace History]</ref>
Red 53:
U beogradskom pozoristu »Duško Radović« redovno je održavan Beogradski antiratni maraton (BAM), u vidu tribina protiv rata u kojima su učestvovali mnogi građani i članovi nastajućih antiratnih grupa.<ref>[http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/98/179/179_20.HTM 10. godina »Republike«]</ref> Ulicama i trgovima kretale su se kolone protiv rata i za mir nazvane »Poslednje zvono«. Pred Saveznom skupštinom organizovan je protest »Žuta traka«.<ref name="populizam"/> Oko Savezne skupštine je organizovan protestni »prsten mira«.<ref name="populizam"/> Organizovani su i antiratni koncerti (»Ne računajte na nas«).<ref name="populizam">[http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/2000/232/232_23.html Demokratija i populizam]</ref>
Početkom [[1992]]. godine, članovi rok bendova [[EKV]], [[Partibrejkers]] i [[Električni orgazam]] formiraju projekat "[[Rimtutituki]]", čija je muzička aktivnost koncentrisana na antiratnu propagandu. Rimtutituki je osnovan da se suprotstavi [[mobilizacija|mobilizaciji]] za [[rat u Bosni i Hercegovini|rat u Bosni]]. Milan (EKV), Gile, Švaba, Čavke i Jovec (Električni orgazam) su oformili Rimtutituki na potpisivanju peticije protiv mobilizacije.<ref>[http://www.e-novine.com/srbija/36375-April-Sarajevu-Beogradu-Koliko-nas-ima.html April u Sarajevu i Beogradu: Koliko nas još ima]</ref> Njihov najpoznatiji singl "Slušaj 'vamo!", s ključnim refrenom „Mir, brate, mir”, izdaje [[B92]], a promovisan je koncertom na kamionu koji je kružio ulicama [[Beograd]]a.
== Medijska propaganda ==
Red 64:
| image2 = Vecernje-novosti-propaganda.jpg
| width2 = 175
| footer = [[Uloga srpskih medija u jugoslovenskim ratovima|Medijska propaganda]] je bila nemilosrdna: [[Večernje novosti]] su [[uljene boje|ulje na platnu]] [[Uroš Predić|Uroša Predića]] iz [[1888]]. koristile kao aktuelnu [[fotografija|fotografiju]] za širenje mržnje, navodeći da je reč o srpskom detetu u Bosni "''nad grobom oca, majke i ostale rodbine koju su u ofanzivi pobili muslimani''".
}}
[[Uloga srpskih medija u jugoslovenskim ratovima|Medijska propaganda]] je uoči [[raspad SFRJ|raspada SFRJ]] bila nemilosrdna. Državni mediji, pod apsolutnom kontrolom [[Slobodan Milošević|Miloševićeve]] vlasti, su širili [[šovinizam]], [[ksenofobija|ksenofobiju]] i [[mržnja|mržnju]] među širokim slojevima [[Srbi|srpskog]] stanovništva [[
Srpska štampa tvrdila je da su vlasti u [[Sarajevo|Sarajevu]] bacale srpsku decu lavovima u Zoološkom vrtu.<ref>Niš i Ničija zemlja [http://www.bhdani.com/arhiva/247/opservatorij.shtml BH Dani]</ref> Propagandna izmišljotina koja je ostavila najdublji trag bila je ona o "40 zaklanih beba iz [[Vukovar]]a", koja glasi da su članovi hrvatske nacionalne garde „sekli grkljane deci između pet i sedam godina i bacali ih u podrum”.<ref name="Vukovar">[http://www.e-novine.com/feljton/32294-Krvavi-medijski-pir-nad-izmiljenim-zloinima.html “Večernje novosti” o zauzeću Vukovara]</ref><ref name="Politika falsifikata"/> Mnogi dobrovoljci su odlazili na ratište „kad vide šta se radi srpskoj deci.“<ref name="Estetika"/> Državni mediji [[Srbija i Crna Gora|Srbije i Crne Gore]] su svesno i namerno širili dezinformacije o "30.000 naoružanih [[ustaše|ustaša]] i 7000 terorista, uključujući i Kurdske plaćenike" koji, zaštićeni zidinama [[Dubrovnik]]a, spremaju napad na Crnu Goru.<ref>[http://www.index.hr/vijesti/clanak/svjedok-strugar-je-lagao-da-30-000-ustasa-napada-boku/181800.aspx Svjedok: Strugar je lagao da 30. 000 ustaša napada Boku]</ref><ref name ="Pavlovic">[http://pi.library.yorku.ca/ojs/index.php/soi/article/view/8001/7150 Reckoning: The 1991 Siege of Dubrovnik and the Consequences of the “War for Peace”]</ref><ref>[http://www.youtube.com/watch?v=TCoLieou2-4 Attack on Dubrovnik: 30 000 Ustasa marsira na Crnu Goru] ("Rat za mir" documentary)</ref> Dok je [[Jugoslovenska narodna armija|JNA]] tokom opsade Dubrovnika granatirala grad, zvanične informacije su glasile da je [[Dubrovnik]] samo blokiran i da se ne vrši nikakvo bombardiranje niti razaranje grada. [[Radio-televizija Srbije]] je prikazivala slike Dubrovnika sa stubovima dima objašnjavajući da lokalno stanovništvo pali automobilske gume kako bi simulirali ratna razaranja grada.<ref name="Serbian Media is One-Man Show">{{cite web|url=http://query.nytimes.com/gst/fullpage.html?res=9A00EFDE133CF933A2575BC0A961958260&sec=&spon=&pagewanted=all#IVC|title=Serbian Media is One-Man Show|}}</ref><ref name="ICTY Serbian TV Accuses Croats of burning tyres in Dubrovnik siege">{{cite web|url=http://www.un.org/icty/transe42/040303IT.htm#IVC|title=ICTY Serbian TV accuses Croats of burning tyres in Dubrovnik siege|}}</ref>
Postojalo je svega nekoliko glasila koja nisu pod kontrolom vlasti. Procenjuje se da su mediji pod kontrolom Miloševića svakodnevno stizali do više od 3,5 miliona ljudi.<ref name="Brosse"/> S obzirom na nedostatak pristupa alternativnim vestima, francuski profesor De la Brosse smatra da je iznenađujuće velika bila otpornost na ratnu propagandu među Srbima, što se pokazivalo masovnim antiratnim protestima, rasprostranjenim izbegavanjem regrutacije i dezertiranjem iz vojske.<ref name="Brosse">EXPERT REPORT OF RENAUD DE LA BROSSE "Political Propaganda and the Plan to Create 'A State For All Serbs:' Consequences of using media for ultra-nationalist ends" in five parts [http://hague.bard.edu/reports/de_la_brosse_pt1.pdf 1] [http://hague.bard.edu/reports/de_la_brosse_pt2.pdf 2] [http://hague.bard.edu/reports/de_la_brosse_pt3.pdf 3] [http://hague.bard.edu/reports/de_la_brosse_pt4.pdf 4] [http://hague.bard.edu/reports/de_la_brosse_pt5.pdf 5]</ref>
Smatra se da su mediji odigrali ključnu ulogu u pripremi za [[rat]] i da bez njihovog učešća ne bi mogli biti počinjeni masovni [[ratni
== Protesti ==
Red 79:
[[Datoteka:Bdenje protiv rata u hrvatskoj 1991.jpg|thumb|Jedno od noćnih bdenja u Beogradu za sve žrtve rata.]]
Zbog [[
U vreme pada [[Vukovar]]a, krajem novembra [[1991]]. godine, pred zgradom Predsedništva Srbije svake večeri su se okupljali građani, održavali večernja bdenja i palili sveće za sve poginule u ratu.<ref name="populizam"/><ref name="Olovka">[http://www.e-novine.com/region/region-hrvatska/19160-Olovka-pie-mrnjom.html Olovka piše mržnjom]</ref> Na platou kod Andrićevog venca okupljale su se [[Žene u crnom]], antiratne organizacije, građanke i građani, i ispisivala se knjiga ''Grobnica za Miroslava Milenkovića'', rezervistu koji se ubio između dva stroja, onih koji idu na [[Vukovar]] i dezertera koji odlažu oružje.<ref name="Olovka"/>
Red 87:
[[Datoteka:Opsada Dubrovnika.jpg|thumb|left|[[Opsada Dubrovnika]] 1991.]]
U Pionirskom parku [[Beograd]]u su održavani antiratni protesti “Prekinimo mržnju da prestane rat“ protiv [[Opsada Dubrovnika|bombardovanja Dubrovnika]], na kojima su pored građana učestvovale i grupe umetnika, kompozitori, glumci i dr.<ref name="populizam"/> Na bini su [[Mirjana Karanović]] i [[Rade Šerbedžija]] zajedno pevali “Ja ne mogu protiv druga svog”. Organizovano je i potpisivanje peticije za Dubrovnik, koju su potpisivali uglavnom profesori i studenti [[Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu|Filozofskog fakulteta u Beogradu]], zahtevajući da se Dubrovnik deblokira. Demonstranti su nakon toga išli u Generalštab, pokušavajući da ubede vojsku u "zloslutnost blokade".<ref name="republika"/>
Učesnici anti-ratnih demonstracija su naglašavali tradicionalno prijateljstvo Dubrovnika i njegovog [[hercegovina|hercegovačkog]] zaleđa, navodeći primere da su sela Konavala i Dubrovačkog Primorja još za Nevesinjske Bune pružila utočiste u zbegu hiljadama porodica iz [[Popovo Polje|Popovog Polja]], [[Bileća|Bileće]] i [[Stara Crna Gora|Stare Crne Gore]]. Takođe je naglašavano da tokom [[Drugi
Tokom [[Opsada Dubrovnika|opsade Dubrovnika]], beogradski rok muzičar [[Milan Mladenović]] je na svojim koncertima pozivao publiku da minutom ćutanja odaju počast bombardovanom [[Dubrovnik]]u i njegovom stanovništvu.<ref>[http://www.e-novine.com/kultura/kultura-tema/31803-Predubok-trag-pod-levom-mikom.html Predubok trag pod levom miškom]</ref>
Gotovo istovremeno sa beogradskim protestima, na [[Cetinje|Cetinju]] su crnogorski građani pod vodstvom [[Liberalni savez Crne Gore|Liberalnog saveza Crne Gore]] protestvovali protiv učešća crnogorskih vojnika u napadu na Dubrovnik pesmom: "Sa [[Nacionalni park Lovćen|Lovćena]]
=== Protiv opsade Sarajeva ===
Red 101:
U Beogradu su postojali ljudi koji su rat sa [[Sarajevo]]m shvatili strašnije od bilo kojeg [[horor]]a, da je maltene nemoguće da se bombarduje grad koji su svi toliko voleli.<ref>[http://www.e-novine.com/kolumna/petar-lukovic/62278-Beograd-postetnike.html Beograd za postčetnike]</ref> Kada je započeo [[rat u Bosni i Hercegovini]], pojedine stranke, razne nevladine organizacije i grupe građana su organizovale antiratne proteste, u kojima je ponekad učestvovalo i više desetina hiljada ljudi.<ref>[http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/99/214/214_26.html Drage Sarajlije]</ref>
U aprilu 1991. godine, bez dozvole, članovi tri kultna srpska rok benda - [[EKV]], [[Električni orgazam|Električni Orgazam]] i [[
Drugi koncert, koji je za razliku od prvog imao i dozvolu za održavanje, dogodio se na Trgu Republike kojim je poslana poruka vlastima "''S.O.S. mir ili ne računajte na nas''", ponovo u režiji [[Radio B92|Radija B92]].
Red 113:
[[Datoteka:Добрица Ћосић (Dobrica Chosich), firct President of Federal Republic of Yugoslavia.jpg|thumb|150px|[[Dobrica Ćosić]] je mirovni pokret nazivao lažju i moralnim kukavičlukom, odnosno “srpskim antisrpstvom“.]]
Vodeći srpski intelektualci i akademici [[Srpska akademija nauka i umetnosti|SANU]] su često javno istupali protiv antiratnog pokreta. Srbijanski akademik [[Ljubomir Tadić]] (otac [[Boris Tadić|Borisa Tadića]]) je izjavljivao da nije pristalica [[mir]]a po svaku cenu, ukoliko on vodi u [[progon Srba u Drugom svetskom ratu|genocid nad Srbima]]:
{{citat|Nisam pristalica mira po svaku cenu (...). Istorija antisemitizma nas je dovoljno poučila da apstraktna propaganda pacifizma podastire crveni tepih genocidu.<ref>Politika, 16.08.1991.</ref>|[[Ljubomir Tadić]]}}
|