Krajnji oblik u policijskim državama jest autocenzura.
== Historija ==
[[Književnost|Književnu]] cenzuru u današnjem smislu uveli su crkveni koncili (Prvi nicejski koncil [[325]]., koncil u Efezu [[431]].) zabranom nekih tekstova kao [[dogma]]tski neispravnih, heretičkih spisa. Praksa osude spisa štetnih za vjeru i morala nastavljena je i u [[Srednji vijek|Srednjem vijeku]]. U [[13. vijek]]u su pojedini univerziteti bili određeni da vrše cenzuru nad rukopisima. Po papinskoj odredbi iz [[1501]]. biskupi moraju brižljivo ispitati spise. Knjige izdane protivno zabrani često su se spaljivale. Papa [[Pavao IV]] izdao je [[1589]]. '''Index librorum prohibitorum''', popis djela koja vjernici nisu smjeli čitati. U [[Evropa|evropskim]] državama, kroz čitav niz političkih peripetija, [[politika|politička]], [[kultura]]lna i moralna cenzura mijenjale su svoje forme vjekovima.
Cenzuru su vršili koncili, staleži, [[policija]], kraljevski komesarijati za štamparije.
Ukidana i ponovno uspostavljana, cenzura kao preventivno sredstvo traje do danas u mnogim državama. [[Francuska revolucija]] ([[1789]].) proglasila je potpunu slobodu misli i štampe, ali je već Direktorij uveo preventivnu cenzuru. Cenzura je normalna ratna organizaciona mjera na raznim područjima (u [[umjetnost]]i, publicistici i [[literatura|literaturi]]). Pozorišnu cenzuru poznavali su već stari Heleni; pojedine drame prije izvođenja cenzurirali su arhonti; koja je u [[Francuska|Francuskoj]] uvedena u [[15. vijek]]u.
Filmska cenzura se vrši u mnogim zemljama čak i današnje doba, kao npr. u [[Sjedinjene Američke Države|Sjedinjenim Američkim Državama]] i [[Kina|Kini]].