Nikejsko-carigradski simbol vjere – razlika između verzija

'''Nicejsko-carigradsko vjerovanje''', također '''Nicejsko-carigradski simbol vjere''', najrašireniji je tekst Vjerovanja u [[kršćanstvohrišćanstvo|kršćanskim]] Crkvama. Prihvaćeno je [[381]]. na [[Prvi carigradski sabor|Prvom carigradskom saboru]], a predstavlja proširenje ranijeg vjerovanja koje je prihvaćeno [[325]]. na [[Prvi nicejskinikejski sabor|Prvom nicejskom saboru]].

Ovo Vjerovanje, kao sažeti izričaj svoje vjere prihvaćaju [[Katolička crkva|Rimokatolička Crkva]], [[Pravoslavlje|Pravoslavne Crkve]], [[Prethalkedonske crkve|Istočne pravoslavne Crkve]], [[Asirska Crkva Istoka]], [[Crkva Engleske|Engleska crkva]], [[Luteranske crkve]] i većina ostalih [[protestantizam|protestanata]].

U nastojanju da odgovori na [[Arije]]v nauk, [[Prvi nikejski sabor|Prvi nicejski sabor]] proglasio je [[Nikejski simbol vjere|Nicejsko vjerovanje]]{{wikizvorM|[[s:Nicejsko vjerovanje|tekst]]}}, koje je već imalo trojstveni (trinitarni) oblik, to jest ipovijedalo je vjeru u jednoga Boga - Oca, [[Isus Krist|Sina]] i [[Duh Sveti Duh|Duha Svetoga]]. Ipak, najviše se bavilo time kako kršćani shvaćaju Sina, jer je Arije negirao istobitnost Oca i Sina. O Duhu Svetom postojala je tek kratka rečenica: »Vjerujemo u Duha Svetoga.«

Nakon Prvog nicejskog sabora arijanstvo je ponovno počelo jačati, a pojavili su se i sljedbenici [[carigradistanbul|carigradskog]]skog biskupa Macedonija I. koji su nijekali božanstvo Duha Svetoga. Kasnije su nazvani [[pneumatomasi]] (duhoborci). Kao odgovor na ta učenja sazvan [[381]]. je [[Prvi carigradski sabor]] na kojem je potvrđeno Nicejsko vjerovanje, te je proširen onaj njegov dio koji govori o Duhu Svetomu. Po tome je ovo vjerovanje i nazvano Nicejsko-carigradsko, premda će ga se nazivati i jednostavno Nicejskim vjerovanjem, budući da se na njega nije gledalo kao na neko novo vjerovanje, nego samo kao na tumačenje Nicejskoga. U sastavljanju teksta ovog vjerovanja osobitu su ulogu imali Kapadočani: [[vasilije iz Cezareje|sveti Bazilije Veliki]], [[grigorije Niski|sveti Grgur Nazijanski]] i [[sveti Grgur Niški]].

U članku koji govori o Sinu izbjegnuta su suvišna ponavljanja, a dodana je tvrdnja da se Sin utjelovio »po Duhu Svetom, od [[Sveta Marija (majka Isusova)|Marije Djevice]]«, pridodan je i spomen njegova razapinjanja »pod [[Poncije Pilat|Poncijem Pilatom]]« i činjenica da je bio »pokopan«, te da se uskrsnuće dogodilo »po Svetom pismu.« Osim toga, naglašeno je da u slavi »sjedi zdesna Ocu«, te da »njegovu kraljevstvu neće biti kraja.« Time se, osim stilskog poboljšanja teksta, postigla i veća konkretnost u govoru o Kristovu utjelovljenju, spominjanjem pojedinih osoba poimenično, a naglašena je i vječnost njegova gospodstva. Ovaj posljednji dodatak uključen je u Vjerovanje kako bi se odgovorilo na krivovjerje pripisivano Marcelu, biskupu Ancyre (današnje [[Ankara|Ankare]], koji nije priznavao vječnost prisutnosti božanstva u Sinu, nego je tvrdio da je uskrsnućem Sin ponovno sasvim stopljen s Ocem i postao jedna osoba.

Treći [[ekumenski sabor]], onaj [[Efeškiprvi efeški sabor|održan u Efezu]] [[431]]. godine potvrdio je tekst Nicejsko-carigradskog vjerovanja i odredio da se u njega ne smiju unositi promjene, te da ne može biti zamijenjeno nekim drugim vjerovanjem.

Na Zapadu je u tekst Nicejsko-carigradskog vjerovanja vrlo rano uključen i tekst koji se obično navodi pod [[latinski jezik|latinskim]] nazivom »Filioque«, što znači »i Sina.« To je dodano u tekstu o Duhu Svetom, za kojega se tako kaže da »izlazi od Oca i Sina«, što je postao i službeni tekst Nicejsko-carigradskog vjerovanja na Zapadu{{wikizvorM|[[s:Nicejsko-carigradsko vjerovanje|tekst]]}}. Ovaj je dodatak prvi puta umetnut [[447]]. godine u [[Toledo|Toledu]], u današnjoj [[ŠpanjolskaŠpanija|Španjolskoj]], čime se htjelo suprotstaviti arijanskoj vjeri [[Vizigotizapadni Goti|vizigotskog]] plemstva. Takav se tekst potom proširio i [[Francuska|Francuskom]], pa je [[Karlo Veliki]] [[809]]. sazvao sabor u [[Aachen]]u, na kojem je papa [[Lav III.]] zabranio uoprabu dodatka »Filioque« ne želeći stvarati razlike s [[BizantBizantsko carstvo/Latinična verzija|Bizantom]]om. S druge strane, Karlo Veliki nije priznavao moć bizantskih careva nad Zapadom, pa je inzistirao na tome da su zapravo istočnjaci izmijenili Vjerovanje. [[1014]]. kad je u [[Rim]]u [[Henrik II. Sveti, car Svetog Rimskog Carstva|Henrik II.]] krunjen za cara, u liturgiji je bio uključen i tekst s »Filioque.« Na [[Drugom lionskom saboru]] [[1274]]. taj je tekst i službeno uključen u Vjerovanje zapadne Crkve.

Pitanje dodatka »Filioque« bit će jedan od povoda [[Veliki raskol|Velikog raskola]] [[1054]]., a [[pravoslavlje|pravoslavni]] kršćani do danas optužuju Zapad da je izmijenio izvorno Vjerovanje, dok [[Katolička crkva|Rimokatolička Crkva]] drži da je samo riječ o tumačenju, a ne o nekom novom ili drugačijem vjerovanju. Mnogi pravoslavni teolozi drže da je ovim dodatkom Katolička Crkva upala u [[hereza|herezu]].