Vizantijsko ikonoborstvo – razlika između verzija

'''[[Ikonoklazam|Ikonoborstvo]]''' ili '''ikonoklazam''' u historiji [[BizantBizantsko carstvo/Latinična verzija|Bizantskog Carstva]] označava pokret, odnosno dva perioda u kojima su [[popis bizantskih careva|bizantski carcarevi]]evi, uz nominalnu ili stvarnu podršku sebi podložnih čelnika tadašnje [[ortodoksija|ortodoksne]] ([[Pravoslavna crkva|pravoslavne]]) crkve zabranili i naređivali uništavanje slika sa vjerskim prikazima.

[[Datoteka:Irenekirken.jpg|200px|mini|lijevo|<center>Jednostavni križ u crkvi [[Sveta Irena|sv. Irene]] u [[CarigradIstanbul|Carigradu]]u kao primjer umjetnosti ikonoklazma.<center>]]

Taj su pokret potaknuli carevi iz [[Sirija|sirijske]] (''[[izaurijska dinastija|izaurijske]]'') dinastije [[Lav III Isavrijac|Leon III. Izaurijski]], [[Konstantin Kopronim]] i [[Leon IV.]] koji su isticali aristokratski pogled na vjeru u traženju apsoluta, štujući Boga izravno, bez posredovanja slika i ostalih vjerskih simbola, a protiv raširene pojave [[ikonodulijaikonodulstvo|obožavanja]] [[ikona]]. Djelomice i zbog toga jer je obožavanje ikona, koje je zbog uspješne prodaje svetačkih slika osobno podupirano od strane nekih [[manastir]]a i njihovih likovnih radionica, u to vrijeme dosegla razinu praznovjerja. Ikone su se kupovale zbog zavjeta i molitve, slavljenja krsne slave (katkad su čak umjesto živih ljudi, ikone uzimane za vjenčane kumove), a česti su bili i slučajevi konzumiranja boje ostrugane s ikona kao lijeka za mnoge bolesti<ref>[[Antun Karaman]], ''Opća povijest umjetnosti'', [[Školska knjiga]], [[Zagreb]], 2004. str. 88.</ref>

Sljedbenici ikonoklazma su prozvani '''ikonoklastima''' ili '''ikonomahima''' ([[grčki jezik|grčki]] ''eikon'' = slika, ''klastes'' = razbijač) koji su se otvoreno sukobljavali s '''ikonodulima''' ili '''ikonolatrima''' (grčki, ikonopoklonici, poštovatelji ili obožavatelji ikona). Godine [[726|726.]] car [[LeonLav III. IzaurijskiIsavrijac|Leon III.]] je dekretom zabranio ikone u Bizantskom Carstvu<ref>[http://www.skac.hr/svetacdana/2/11_2.html SKAC] Svetac dana</ref>, što je izazvalo katastrofalne sukobe, uništavanje [[mozaik]]a i [[Freska|fresaka]], devastacije manastira, ali i progone i ubistva svećenika ikonodula. Borbe su se zaoštrile, pa su bile potrebne i vojne intervencije.

[[Datoteka:Byzantinischer Mosaizist des 9. Jahrhunderts 003.jpg|mini|200px|<center>[[Sveti Ivan Krstitelj]]; najraniji bizantski [[mozaik|mozaici]] u 9. stoljeću su u [[Aja Sofija|Aja Sofiji]] u [[CarigradIstanbul|Carigradu]]u.<center>]]

Jedni smatraju da je do ikonoklazma došlo i zbog političke prirode, tj. bizantskog podilaženja sve jačem [[Islamsko carstvo|arapskom islamskom carstvu]] gdje je bilo strogo zabranjeno prikazivanje ljudskog lika u umjetnosti. Napuštanjem sakralnih motiva došlo je do osiromašenja antropomorfne crkvene tematike, ali i do razvoja profane (svjetovne) umjetnosti koja se najjasnije očituje u ukrašavanju carskih [[palata|palača]] (povijesne slike, [[keramika]], [[sag]]ovi, geometrijski [[Mozaik|mozaici]] kršćanskih [[simbol]]a i [[Ornament|ornamenata]], itd.) jer su se carevi nadmetali u raskoši s islamskim [[bagdad]]skim [[kalif]]ima.

Tek je carica Irena [[787|787.]] godine dopustila štovanje [[Sveto Trojstvo|Svetog Trojstva]] u slikama, što je proširio Crkveni sabor u Carigradu [[842|842.]] godine na sve vrste slika ili [[relikvija]], ali rađene u strogoj ograničavajućoj [[Ikonografija|ikonografiji]].