Mržnja – razlika između verzija

Još je indijski filozof [[Gautama Buddha|Sidarta Gautama]] istraživao poreklo mržnje, zaključujući: »Mržnja se nikad ne smiruje mržnjom, već jedino njenim odsustvom. Ovo je večni zakon.«<ref>[[http://www.yu http://www.yu]-budizam.com/texts/veljacic/karma_plod.html Čedomil Veljačić, Karma - plod koji dozreva]</ref>

[[René Descartes|Rene Dekart]] je definisao mržnju kao svjesnost da je neko ili nešto loše, u kombinaciji sa jakom potrebom da se od toga udalji. [[Baruch de Spinoza|Baruh Spinoza]] je definisao mržnju kao tip bola čiji uzrok leži u spoljašnjim izvorima. Aristotel je posmatrao mržnju kao želju za uništenjem nečega što je neizlječivo vremenom. [[David Hume|Dejvid Hjum]] je mržnju smatrao osjećanjem koje se ne može umanjiti i koje se uopšte ne može definisati.<ref>Royzman, E. B., McCauley, C. & Rozin, P. (2005). From Plato to Putnam: Four ways to think about hate. In The Psychology of Hate by Sternberg, R. (Ed.).</ref>

U psihologiji, [[Sigmund Freud|Sigmund Frojd]] je definisao mržnju kao stanje [[ego|ega]] koje želi da uništi izvor svoje nesrećnosti.<ref>Freud, S. (1915). The instincts and their vicissitudes.</ref> U nešto modernijem stanovištu, u knjizi ''Penguin Dictionary of Psychology'' (psihološki riječnik) mržnja se opisuje kao „duboko, trajno, jako osjećanje koje izražava animozitet, ljutnju i neprijateljstvo prema osobi, grupi ili predmetu“<ref>Reber, A.S., & Reber, E. (2002). The Penguin dictionary of psychology. New York: Penguin Books.</ref>. Pošto se smatra da je mržnja dugotrajno osjećanje, mnogi psiholozi smatraju da je to više trajni stav osobe nego (privremeno) emocionalno stanje.