Mihailo Obrenović – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
nova infokutija
m Bot: popravljanje preusmjeravanja
Red 4:
| opis_slike = Knez Mihailo Obrenović
| puno_ime =
| datum_rođenja = [[16. 9.|16. septembar]] [[1823]].
| mesto_rođenja = [[Kragujevac]]
| država_rođenja = [[Kneževina Srbija]]
| datum_smrti = [[10. 6.|10. jun]] [[1868]].
| mesto_smrti = [[Beograd]]
| država_smrti = [[Kneževina Srbija]]
| sahranjen =
| funkcija = Knez Srbije
| vladavina = [[1839]] — [[25. 8.|25. avgust]] [[1842]].
| prethodnik = [[Milan Obrenović (knez)|Milan Obrenović]]
| naslednik = [[Aleksandar Karađorđević (knez)|Aleksandar Karađorđević]]
| funkcija1 = Knez Srbije
| vladavina1 = [[1860]] — [[10. 6.|10. jun]] [[1868]].
| prethodnik1 = [[Miloš Obrenović]]
| naslednik1 = [[Milan Obrenović]]
Red 27:
'''Mihailo M. Obrenović''' ([[1823]]—[[1868]]) je bio [[Kneževina Srbija|knez Srbije]] od 1839. do 1842. i od 1860. do 1868. Njegova prva vladavina se okončala njegovim zbacivanjem 1842, a druga vladavina se završila njegovim ubistvom u Košutnjaku [[1868]]. godine.
 
Zalaganjem kneza Mihaila, i tadašnjih velikih sila, [[Srbija]] je diplomatskim putem [[1867]]. godine preuzela od Turske upravu nad preostalim utvrđenim gradovima ([[Beograd]], [[Smederevo]], [[Šabac]], [[Kladovo]] i ranije [[Užice]] i [[Soko (Gračanica)|Soko]]) i istim [[sultan]]ovim [[ferman]]om izdejstvovala da i poslednji turski vojnik napusti Kneževinu.<ref name="Janković">[http://www.vreme.com/cms/view.php?id=637892 140 GODINA OD UBISTVA KNEZA MIHAILA]</ref> Politički program kneza Mihaila i njegovog ministra Ilije Garašanina, tvorca [[Načertanije|Načertanija]], bio je razvoj nacionalne svjesti i priprema za oslobođenje i ujedinjenje Srba i [[južni SloveniSlaveni|južnih Slovena]], što je trebalo da izvrši [[Kneževina Srbija]]<ref name="znanje"/>, koju je Mihailo označio jugoslovenskim [[Pijemont]]om.<ref>[http://www.spcportal.org/index.php?pg=1983&lang=srl Knez Mihailo III Obrenović 1839-1842 i 1860-1868]</ref> Srpska obaveštajna služba je organizovala [[propaganda|propagandu]] i paravojne [[četnici|četničke]] jedinice koje je slala u susedne oblasti.<ref>[http://www.vesti-online.com/Riznica/Filigran/151635/Gerilci-kneza-Mihaila- Gerilci kneza Mihaila]</ref>
 
Knez Mihailo je vladao [[apsolutizam|apsolutistički]] što mu je stvorilo mnoge neprijatelje i dovelo do organizovanja zavera. Narodna skupština je zakonom svedena na čisto savetodavno telo. Poslanici su mogli da budu kažnjeni za istupanje u skupštini. Pripadnici jedne zavereničke grupe, opredeljeni kao [[radikalizam|radikali]] i pristaše [[Karađorđevići|Karađorđevića]], 1868. godine su ubili kneza Mihaila.<ref name="znanje">[http://www.znanje.org/i/i19/99iv05/99iv0517/mihailo.htm Mihailo Obrenovic (1860-1868),period druge vladavine]</ref>
 
Tri dana uoči atentata knez Mihailo se tajno verio svojom sestričinom Katarinom, čemu su se protivili neki zvaničnici.<ref name="Janković"/> Odmah po atentatu [[Narodna skupština Republike Srbije|Narodna skupština]] je rešila da će presto preuzeti [[Aleksandar Karađorđević (knez)|Aleksandar Karađorđević]].<ref name="dynastiobrenovic"/> No, ministar vojni [[Milivoje Petrović Blaznavac|Milivoje Blaznavac]] je rešio pitanje [[prestotron|prestola]]la pomoću vojske. On je ubacio je svog kandidata iz Obrenovićeve dinastije, a podržao ga je ministar unutrašnjih dela [[Nikola Hristić]], stavljajući mu na raspolaganje policiju. Nakon toga je naslednik postao knez [[Milan Obrenović]].<ref name="dynastiobrenovic"/>
 
Atentat je inspirisala prognana dinastija [[Karađorđevići|Karađorđevića]], a istraga je pokazala izvesno učešće prognanog kneza Aleksandra Karađorđevića u pripremi atentata. Posle ubistva, pristalice Karađorđevića stavljene su van zakona.<ref>[http://www.nin.co.rs/2003-03/20/27930.html Srbi kraljeubice]</ref>
Red 37:
== Detinjstvo ==
 
Mihailo Obrenović je bio najmlađe dete kneza [[Knez Miloš Obrenović|Miloša]] i [[Kneginja Ljubica|kneginje Ljubice]]. Rodio se [[4. septembar9.|4. septembra]] ([[16. 9.|16. septembar]] po gregorijanskom) [[1823]]. u [[Kragujevac|Kragujevcu]]. Detinjstvo je proveo u Kragujevcu, pa zatim Požarevcu i [[Beograd]]u. Osim Mihaila, [[Knez Miloš Obrenović|Miloš]] i [[Kneginja Ljubica|Ljubica]] su imali još [[knez Milan Obrenović|Milana]], [[Todor Obrenović|Todora]], [[Marija Obrenović|Mariju]], [[Gabrijela Obrenović|Gabrijela]], [[Savka Obrenović|Savku]] (Jelisavetu) i [[Petrija Obrenović|Petriju]].
Petrija se udala u [[Zemun]]u za jednog običnog trgovca, Todora Hadži Bajića. Druga kći Savka udala se za bogatog srpskog plemića Jovana Nikolića u [[Temišvar]]u.
 
Mihailo je završio školovanje u [[Požarevac|Požarevcu]], da bi se zatim sa svojom majkom preselio u [[Beč]]. Njegov stariji brat [[knez Milan Obrenović|Milan I Obrenović]] je dobio presto po pravu nasledstva [[1. jun6.|1. juna]]a 1839. Međutim, bio je slabog zdravstvenog stanja i često je poboljevao. Vladao je svega nepunih mesec dana i umro [[8. jul7.|8. jula]]a [[1839]]. u [[Beograd]]u. Nakon njegove smrti u [[Beograd]]u su se skupili narodne starešine i odlučile da se na presto dovede drugi Milošev sin Mihailo Obrenović.
 
== Prva vladavina kneza Mihaila ==
Red 46:
 
U to vreme Mihailo Obrenović se nalazio u [[Bukurešt]]u, na jednom posedu svoga oca. Narodne starešine su poslale kneginju Ljubicu i [[Anta Protić|Antu Protića]] u Rumuniju, da dovedu kneza Mihaila.
Knez je pre dolaska u Srbiju, otišao sa svojom majkom kod turskog sultana [[Abdul Medžid]]a, koji ga je dočekao sa velikim počastima. Sultan mu je tada podario zvanje mušira i odlikovao ga ordenom Iftihara. Praćen svojom svitom, knez Mihailo odlazi u Srbiju [[2. mart3.|2. marta]]a [[1840]]. godine.
 
Na kneževski presto stupio je prvi put, [[26. jun6.|26. juna]]a [[1839]]. (po starom kalendaru) i vladao je do [[25. avgust8.|25. avgusta]]a [[1842]]. godine.
Pošto je bio maloletan, određeno mu je Namesništvo ([[Jevrem Obrenović]], [[Toma Vučić Perišić]] i [[Avram Petronijević]]). [[Visoka Porta|Porta]] je potvrdila njegov izbor kao izabranog vladara, a ne kao naslednog. Veoma mlad i neiskusan, Mihailo se nije najbolje snalazio u složenim prilikama unutrašnjeg i spoljašnjeg položaja Srbije. Svrgnut je [[1842]]. u buni koju je predvodio jedan od najistaknutijih [[Ustavobranitelji|ustavobraniteljskih]] prvaka, Toma Vučić-Perišić.
Ustavobranitelji su na skupštini izabrali novog Kneza Aleksandra Karađorđevića [[1843]].
 
Red 56:
O njegovoj sudbini odlučili su [[Austrija]] i [[Turska]].
Knez Mihailo je upućen zajedno sa svojom majkom i onima koji su krenuli za njim u [[Banat]], na imanje svoje sestre [[Savka Nikolić|Savke Nikolić]], dok je kneginja [[Kneginja Ljubica|Ljubica]] poslata u [[Novi Sad]], gde su pošli njeni deveri [[Jevrem Obrenović|Jevrem]] i [[Jovan Obrenović|Jovan]].
Tu je i umrla [[14. maj5.|14. maja]]a [[1843]]. Knez Mihailo je sve organizovao oko sahrane svoje majke u fruškogorskom manastiru [[Krušedol]]u.
Knez Mihailo je brižljivo čekao kada će se ponovo vratiti u Srbiju. Uputio je pismo Vučiću i [[Stevan Knićanin|Knićaninu]] [[2. jul7.|2. jula]]a [[1853]]. u kojim ih obaveštava da neće nasilno opet krenuti na Srbiju jer ne želi da gazi preko srpskih leševa.
 
Nakon [[Banat]]a, knez Mihailo odlazi u [[Beč]] sa svojim ocem, i svim onim koji su ga poznavali. Tu je raspolagao velikim očevim imanjem.
Putovao je po Evropi, ne kao besposlen čovek, već u potrazi za svojom životnom saputnicom.
Mihailo se [[1853]]. godine oženio u [[Beč]]u groficom [[Julija Obrenović|Julijom Hunjadi]] (1831-1919), iz plemena Hunjadi Janoša - [[SibinjaninJanoš JankoHunjadi|Sibinjanina Janka]], čiji je sin [[Matija Korvin]] bio mađarski kralj.
U Beču je naučio savršeno da govori francuski i nemački jezik.
 
== Druga vladavina kneza Mihaila ==
Knez Mihailo Obrenović ([[1860]]-[[1868]])]]Knez Mihailo je došao po drugi put na presto posle smrti svoga oca, kneza [[Knez Miloš Obrenović|Miloša]], [[14. septembar9.|14. septembra]] [[1860]]. godine.
Na početku njegove druge vladavine učinjene su značajne promene u politici [[Srbija|Srbije]]. Ukinut je "[[Ustav Srbije od 1838. godine|Turski ustav]]", došla su sasvim druga zakonska naređenja, koja je donela Narodna Skupština, a knez sankcionisao. Knez Mihailo je doneo i naredbe za uređenje narodne vojske i zakone o [[porez]]ima.
 
Apsolutizam kneza Mihaila se osim u politici, ispoljavao i u njegovom odnosu prema prosvetnim i pravosudnim ustanovama kao i prema omladinskom pokretu koji je u to vreme poprimio značajne razmere. Tako je [[1864]]. naredio da se ukine [[Društvo srpske slovesnosti]].
 
Knez Mihailo je razvio svoj veliki rad na polju unutrašnje i spoljašnje politike, s devizom: "Zakon je najviša volja u Srbiji."
[[3. jun6.|3. juna]]a [[1862]]. godine, na [[Čukur česma|Čukur česmi]] je pala i srpska [[krv]], a [[Turci]] su počeli da bombarduju [[Beograd]]. Knez Mihailo je tada otputovao u [[Loznica|Loznicu]] i pripremao je rat sa Turskom za oslobođenje srpskih gradova.
U [[Beograd]]u dolazi [[23. jul7.|23. jula]]a [[1862]]. godine i na ministarskoj sednici poziva sve Srbe da se odupru Turskim pretenzijama.
Tada na scenu dolazi mudra Mihailova spoljna politika.
Prvo je na engleski dvor poslao [[Filip Hristić|Filipa Hristića]] da se kod Engleza protestuje zbog turskih pretenzija, i da se diplomatskim putem izbori nezavisnost Srbije.
 
Već 23. septembra [[1862]]. knez Mihailo javlja narodu da je uspeo zadobiti zadovoljenje da se Turci isele iz Srbije, osim gradova, u kojima će ostati samo posade vojske i da se gradovi [[Užice]] i [[Soko Grad (drinski)|Soko]] poruše.
Na praznik [[Duh (prikaza)|Duhovi]], [[23. maj5.|23. maja]]a [[1865]]., knez Mihailo je svim borcima iz Miloševog ustanka, koji su doživeli proslavu pedesetogodišnjice obnovljene slobode, podario spomenicu koja je bila salivena od prvoga topa kneza Miloša i nazivala se Takovski krst.
 
Sa bugarskim emigrantima u [[Bukurešt]]u [[14. januar1.|14. januara]]a [[1867]]. zaključio je [[Bukurešt]]anski ugovor o zajedničkoj državi [[Srbi|Srba]] i [[Bugari|Bugara]].
 
Posle Miloševe smrti, njegov sin Mihailo je rado posećivao rodni grad. U neposrednoj blizini Šarenog konaka sagradio je za ono doba veliku i masivnu zgradu koja se po njemu nazva [[Mihailov konak]].
Knez Mihailo je nastavio dalje svoju mudru politiku.
 
U jesen, [[1866]]., knez Mihailo zahteva pismeno: da [[Visoka Porta|Porta]] digne svoje posade, koje drži u srpskim gradovima.
Veliki turski vezir Ali paša javio je [[19. februar2.|19. februara]]a [[1867]]. da sultan ustupa Srbiji sve gradove u kojima se nalazi turska posada, ali da se u istim gradovima pored srpske razvije i turska zastava.
 
Knez Mihailo dobija pismo od sultana da dođe i primi ferman kojim se prepuštaju Srbiji pomenuti gradovi.
Knez odlazi brodom u [[Istanbul|Carigrad]] [[18. mart3.|18. marta]]a [[1866]]. Prvo je svratio kod rumunskog kneza u [[Bukurešt]]u, a zatim produžio za Carigrad.
Po dolasku u Carigrad ga je dočekao Ćamil bej, pozdravio ga dobrodošlicom i odveo do sultana.
[[30. mart3.|30. marta]]a [[1866]]. knez Mihailo je imao oproštajnu audijenciju kod sultana. Pri rastanku sultan je predao knezu Mihailu svojeručno ferman, kojim mu poverava gradove u Srbiji.
 
Knez Mihailo se vraća [[4. april4.|4. aprila]]a iste godine u [[Beograd]] gde ga pozdravlja oduševljeni narod. Sa njim je došao i [[Ali Riza paša]], zapovednik beogradskog grada, koji ga je pratio u [[Istanbul|Carigrad]].
Uveče su beograđani u čast kneza Mihaila priredili bakljadu kakvu [[Beograd]] nije dotad video.
 
[[Datoteka:Kljucevi.jpg|thumb|left|220px|Ilustracija predaje ključeva grada Beograda knezu Mihailu na Kalemegdanu]][[6. april4.|6. aprila]]a [[1867]]. na [[Kalemegdan]]u je pročitan sultanski ferman od [[29. mart3.|29. marta]]a, i Ali Riza paša, poslednji beogradski muhafis, predaje knezu Mihailu ključeve od sviju gradova u Srbiji, a zatim se na beogradskim tvrđavama istače srpska i [[zastava Turske|turska zastava]].
Zatim je knez na konju svečano ušao u grad, a za njim i jedna streljačka četa koja je smenila turske straže.
 
Red 109:
Knez Mihailo Obrenović se tokom svoje druge vladavine ([[1860]]-[[1868]]) umnogome oslanjao na politički program Načertanija, sa Ilijom Garašaninom na čelu ministarstva inostranih poslova. Njegova politika, nošena „velikom idejom“, je nastojala da Srbija dobije Bosnu i Hercegovinu.<ref name="Evropa%20i%20srpsko%20pitanje">[http://sr.wikisource.org/wiki/%D0%95%D0%B2%D1%80%D0%BE%D0%BF%D0%B0_%D0%B8_%D1%81%D1%80%D0%BF%D1%81%D0%BA%D0%BE_%D0%BF%D0%B8%D1%82%D0%B0%D1%9A%D0%B5_5 Vasilj Popović, Evropa i srpsko pitanje]</ref> Porta je odbijala Mihailove predloge da njegovom vazalnom području pripoji Bosnu i Hercegovinu, smatrajući njegove težnje delom ruskih aspiracija na Istoku.
 
Politika kneza Mihaila je imala podršku [[Drugo francusko carstvo|Francuskog carstva]] na čelu sa [[Napoleon III|Napoleonom III]], čiji je plan za rešenje istočnog pitanja na Balkanu uzimao Srbiju kao [[Pijemont]] oko koga je trebalo da se okupe svi balkanski slovenski narodi, uključujuči i Bugare.<ref name="Evropa%20i%20srpsko%20pitanje"/> Knez Mihailo Obrenović je sa bugarskim emigrantima u [[Bukurešt]]u [[14. januar1.|14. januara]]a [[1867]]. zaključio Bukureštanski ugovor o zajedničkoj državi Srba i Bugara.<ref>[http://www.spcportal.org/index.php?pg=1941&lang=sr Knez Mihailo III Obrenović]</ref> Francuska je objavila svoj program za reforme u Turskoj notom od [[22. februar2.|22. februara]]a 1867.<ref name="Evropa%20i%20srpsko%20pitanje"/> Međutim, nakon poraza u [[Francusko-pruski rat|francusko-pruskom ratu]] (1870-1871) francuska politika je za duže vreme potisnuta sa Balkana. Posle smrti kneza Mihaila, ruski režim je počeo prenositi težište balkanske politike na Bugare.<ref name="Evropa%20i%20srpsko%20pitanje"/> Austrija je odpočetka bila protiv, tako da više ni jedna velika sila nije podržavala tako zamišljenu obnovu "srpskog carstva".
 
=== Markovićeva kritika Mihailove politike ===
Red 123:
{{citat3|Srpski narod se s jedne strane meša s Bugarima, s druge s Hrvatima i s treće s Rumunima, a dva naroda, Bugari i Hrvati, njegovi su najbliži rođaci po krvi i jeziku. Gde su granice „sjedinjenih Srba“, nove srpske države? To je teško ostvariti, ako ne želimo da se posvađamo sa svim tim narodima ... Srpski narod nema nikakvih geografskih ili etnografskih granica kojima bi bio određen kao jedna jedinstvena celina. Da bi se stvorila država od pet do pet i po miliona Srba, srpski narod bi morao da bude u neprijateljskom odnosu s Bugarima, Hrvatima i Rumunima. Morao bi da preuzme ulogu osvajača, kako to Mađari danas čine.<ref name="balkanska%20federacija"/>}}
 
Svetozar Marković, koji se i sam zalagao za oslobođenje Srba koji žive pod osmanskom ili habzburškom vlašću, izričito je odbijao ulogu Kneževine Srbije kao „[[Pijemont]]a Južnih Slovena“ i teritorijalnu ekspanziju Srbije, koja bi pripajala mešovite oblasti.<ref name="balkanska%20federacija"/> Posebno je smatrao štetnim ujedinjenje srpskih zemalja pozivanjem na [[Dušanovo carstvo]], jer su Srbi njegovog vremena živeli u četiri države (Austrija, Turska, Srbija i Crna Gora) čija se [[istorijsko pravo|istorijska prava]] „teško mogu uskladiti“.<ref name="balkanska%20federacija"/> Umesto toga, Marković traži stvaranje [[Balkanska federacija|Balkanske federacije]], saveza srpskog naroda sa drugim balkanskim i južnoslovenskim narodima.<ref name="Republika">[http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/2001/258/258_17.html (Ne)zaboravljeni deo kulturne istorije]</ref>
 
Marković upozorava da bi srpska država nastala osvajanjem po nuždi postala vojnopolicijska i snagu bi trošila u odbrani od spoljnih neprijatelja, zanemarujući sopstveni umni i kulturni razvitak.<ref name="Republika"/> Marković ocenjuje da ideja Velike Srbije ide u prilog politici koja teži da u zemlji utvrdi neograničenu moć dinastije Obrenović.<ref name="balkanska%20federacija">[http://www.danas.rs/vesti/feljton/velika_srbija_ili_balkanska_federacija.24.html?news_id=143750 Velika Srbija ili balkanska federacija]</ref>
Red 152:
[[Datoteka:Spomenik knez mihailo.jpg|thumb|Knez Mihailo sa konja pokazuje ka [[Prizren]]u.<ref>[http://www.jeftinaputovanja.net/beograd/beograd Dan u Beogradu]</ref>]]
 
U nedelju, [[29. maj5.|29. maja]]a ([[10. jun6.|10. juna]]a po gregorijanskom) [[1868]]. oko 10 časova ujutru knez Mihailo je krenuo kočijama da se preveze do [[Košutnjak]]a. Sa njim je išao njegov ađutant [[Svetozar Garašanin]], sin predsednika vlade [[Ilija Garašanin|Ilije Garašanina]], a u kočijama su do kneza sedele [[Anka Konstantinović]], njegova sestra od strica i njena ćerka [[Katarina Konstantinović|Katarina]], sa kojom je knez želeo da se oženi. Međutim, Mihailo i Katarina su bili u rodbinskoj vezi (ona mu je bila sestričina), pa se brak nije mogao ozvaničiti. U crkvi je zabranjen brak do šestog kolena, i njemu su se protivili crkveni i državni zvaničnici, pa se Mihailo tajno verio sa Katarinom tri dana uoči atentata.<ref name="Janković"/>
 
U parku na Košutnjaku pojavili su se Pavle i Kosta Radovanović u svečanim crnim odelima, cilindrima na glavama i uperenim pištoljima u pravcu kneževe kočije. Prvi je pred kočijom izleteo Kosta. Njega je knez Mihailo Obrenović prepoznao zbog spora oko njegovog brata Ljubomira. Poslednje reči kneza koje je sam priznao Kosta na suđenju su bile: "Dakle, istina je." Knez ih je govorio na francuskom jeziku jer su dame do njega znale francuski.
Red 162:
Svi zaverenici su izvedeni na saslušanje istog dana, a glavnu reč je vodio [[Nikola Hristić]]. Presuda je bila - [[smrt]]. Zaverenici su streljani u ponoć na Karaburmi, a u čitavoj Kneževini je bila velika žalost. Zbog poverljivih dokumenata o apsolutističkom režimu kneza Mihaila i presude na smrt Ljube Radovanovića, vlada je sakrila dokumenta sa salušanja i uzroke atentata. Ko je sve iza zavere stajao (pre svega neko od Karađorđevića), nikada nije pouzdano utvrđeno.<ref name="Janković"/> Dokumentacija sa suđenja je proglašena državnom tajnom i sakrivena je. Javnosti je samo rečeno da su strani plaćenici ubili kneza Mihaila i da su kažnjeni smrću. Nacionalna žalost je trajala tri dana.
 
Odmah nakon ubistva kneza Mihaila [[Narodna skupština Republike Srbije|Narodna skupština]] je donela zaključke da će presto preuzeti [[Aleksandar Karađorđević]].<ref name="dynastiobrenovic"/> Međutim ministar vojni [[Milivoje Petrović Blaznavac|Milivoje Blaznavac]], zauzeo je suprotan stav, te je u toku noći rešio da pitanje prestola reši pomoću vojske. Blaznavac ubacio je svog kandidata pretedenta iz Obrenovićeve dinastije. U tome je preduhitrio vladu i Namesništvo. Prvi mu je prišao ministar unutrašnjih dela [[Nikola Hristić]], stavljajući mu se na raspolaganje sa kompletnom policijom. 11. juna 1868. godine u Beograd je stigao knez [[Milan Obrenović]] iz [[Pariz]]a.<ref name="dynastiobrenovic">[http://www.dynastiobrenovic.info/Dynasti.asp?mode=3 Dinastija Obrenović II.]</ref>
 
Knez Mihailo je sahranjen na tadašnjem groblju kod crkve svetog Marka u [[Beograd]]u uz vojne počasti. Danas se njegov grob nalazi u [[Saborna crkva u Beogradu|Sabornoj crkvi u Beogradu]].
Red 174:
"Knezu Mihailu M. Obrenoviću III. Blagodarna [[Srbija]]".
 
Knez Mihailo nije imao zakonitih potomaka i na prestolu ga je nasledio [[kralj Milan Obrenović|Milan Obrenović]], unuk [[knez Miloš Obrenović|Miloševog]] brata [[Jevrem Obrenović|Jevrema]]. Pošto je Milan imao samo 14 godina onda je imenovano namesništvo u sastavu: [[Milivoje Petrović Blaznavac|Milivoje Blaznavac]], [[Jovan Ristić]] i [[Jovan Gavrilović]]. Knez Mihailo je imao vanbračnog sina [[Velimir (Viljem) Mihailo Teodorović|Velimira]] (1848-1898) koji nije imao pravo nasleđa prestola.
 
== Literatura ==
Red 194:
pre=[[Knez Milan Obrenović]]|
spisak=[[Spisak srpskih vladara|Knez Srbije]] ([[1839]] — [[1842]])|
posle=[[Aleksandar Karađorđević (knez)|Knez Aleksandar Karađorđević]]}}
{{niz|
pre=[[Miloš Obrenović]]|
spisak=[[Spisak srpskih vladara|Knez Srbije]] ([[1860]] — [[1868]])|
posle=[[Milan Obrenović|Kralj Milan Obrenović]]}}
{{Monarsi 1789-1945 sh.}}