Matija Antun Reljković – razlika između verzija

rođenje = [[6. 1.|6. siječnja]] [[1732]].<br>[[Davor]], [[Hrvatska]]|

smrt = [[22. 1.|22. siječnja]] [[1798]].<br>[[Vinkovci]], [[Hrvatska]]|

'''Matija Antun Relković''' (Reljković) ([[Davor]], [[6. 1.|6. siječnja]] [[1732|1732.]] - [[Vinkovci]], [[22. 1.|22. siječnja]] [[1798|1798.]]), [[Hrvatska|hrvatski]] prosvjetiteljski prozaik.

Rodom [[Slavonija|Slavonac]] iz posavskog sela [[Davor]] (prije Svinjar), bio je sin graničarskoga časnika, a to je karijera koju je i sam izabrao. Počeo je kao običan vojnik i u vojsci stekao čin kapetana. Borio se u [[sedmogodišnji rat|sedmogodišnjem ratu]] dok nije [[1757|1757.]] zarobljen od [[PrusijaPruska|Prusa]] u [[WroclawWrocław|Wroclawu]]u (Breslauu), te je proveo zarobljeništvo u [[Frankfurt na Odri|Frankfurtu na Odri]]. Tamo se bacio na opsežno i nesustavno čitanje francuskih i njemačkih racionalističkih i prosvjetiteljskih pisaca ([[Bayle]], [[Voltaire]], [[Diderot]], vjerojatno i poljskoga renesansnog pjesnika Jana Kochanowskoga, autora spjeva o ''"Satiru"'' koji mu je vjerojatno poslužio kao predložak, no radi se samo o pretpostavkama, jer sam nikada nije otkrio svoju ''"zarobljeničku lektiru"''). Vrativši se iz zarobljeništva, još je neko vrijeme proveo u ratovanju ([[Bavarska]]), no zasićen vojničkim životom, povukao se u mirovinu (nakon što mu je car [[Josip II., car Svetog Rimskog Carstva|Josip II.]] dodijelio titulu nasljednoga plemića). Umro je u [[Vinkovci]]ma.

Relković je svestran i izuzetno utjecajan pisac, poslije [[Andrija Kačić Miošić|Kačića]] najznačajniji hrvatski autor [[18. stoljećevijek|18. stoljeća]], čija se djelatnost odrazila na više polja: jezikoslovnoj, didaktičnoj, praktično-prosvjetnoj. Pisac je hibridne poligrafije mudrosnica ''"Nek je svašta iliti sabranje pametnih ričih"'', [[1795|1795.]]), gramatike s elementarnim rječnikom, sintaksom i dosta proizvoljnim etimologijskim izvodima (''"[[Nova slavonska i nimačka gramatika]]"'', [[1867]] - djelo je ostalo u rukopisu za piščeva života), no, najvažniji mu je ostvarenje didaktični spjev, pučkoprosvjetnog karaktera ''"[[Satir iliti divlji čovik]]"'' ([[1762|1762.]], prošireno izdanje [[1779|1779.]]) prožet duhom racionalizma, zdravorazumskih moralnih pouka i pragmatičkih savjeta za obnovu gospodarstva i ostvarenje europski uljuđenoga života u Slavoniji u kojoj je još vladalo tursko nasljeđe orijentalne zapuštenosti i nemara. Otprilike u to vrijeme je preveo [[pančatantra|Pančatantru]].

Iz prvog velikog oružanog sukoba u koji su bile upletene gotovo sve europske sile Relković je donio novu sliku svijeta, zasnovanu na idejama francuskog prosvjetiteljstva. Pragmatizam europskog [[18. stoljećevijek|18. stoljeća]] našao je u njemu svoga najznatnijeg predstavnika u nas. Merkantilističku predodžbu predjozefinskog vremena, dominantnu u prvom izdanju, zasjenilo je u drugom fiziokratsko shvaćanje poteklo od francuskih političkih filozofa koje predvodi [[Francois Quesnay]]. U tim idejama Relković je našao sebe, kroz njih je gledao svoju Slavoniju. Dokazuju to prozni dijelovi u drugom izdanju, gdje govori o seljaku i njegovoj prisnosti s prirodom: ako stihovi u "Satiru" ne mogu svjedočiti o Relkovićevim pjesničkim sposobnostima (kojih, realno, i nema), te nevelike, gotovo epizodne glose svjedoče vrlo uvjerljivo da je Relkovićev racionalizam bio nošen propovjedničkim i obnoviteljskim entuzijazmom. Nije Relković bio bez talenta, ali ipak, više od talenta, njega čini piscem sjajna inteligencija duha. Kao moralist i popularizator vlastitih ideja, on želi samo jedno: biti zabavan i koristan svakom čitatelju - i to je postigao. Pisan popularnim stihom narodne pjesme, tečnom slavonskom ikavicom, "Satir" je imao golem učinak. Povijesno jezikoslovlje je Relkovićevo djelo prevrjednovalo, odavši priznanje njegovu prosvjetiteljskomu učinku, no istaknuvši u prvi plan modernost njegova novoštokavskoga idioma koji je, uz Kačićevu općenacionalnu i europsku uspješnicu, odigrao ključnu ulogu u kristalizaciji hrvatskoga novoštokavskoga jezičnoga standarda.