64.473
izmjene
m
Bot: popravljanje preusmjeravanja
(fotografije) |
m (Bot: popravljanje preusmjeravanja) |
||
|
Telefonske govornice su montirane po [[pošta]]ma služe za obavljanje kao lokalnih ali međugradskih i međunarodnih razgovora.
Ne dugo posle otkrića [[telefon]]a [[1875]]. puštena je u rad prva telefonska govornica u [[
[[Beograd]], [[Požarevac]], [[Ćuprija]], [[Niš]] i [[Smederevo]] su već [[1901]] dobili svoje prve telefonske govornice.
[[Datoteka:Telephone-booth-AWS-7.jpg|220px|thumb|right|''Telefonska govornica u Polskoj'']]
[[Šabac]] i [[Opština Obrenovac|Obrenovac]] su to učinili [[1902]].
Dugo su telefonske govornice bile na čisto mehaničkom principu. Osim onih po poštama govornice (barem kod nas) su mogle da se koriste samo za lokalni [[promet|saobraćaj]].
Pošto bi se podigla slušalica bilo je potrebno ubaciti odgovarajući novčić ili [[žeton]] a potom birati vezu. Razgovor bi se automatski prekidao posle tri [[minut]]a. Žeton je bio obično komad [[metal]]a sličan novcu koji se kupovao po [[trafika]]ma u služio za isključivo za telefoniranje. Cena mi se menjala prema postojećem cenovniku tako da je bio bolji od novca jer pri promeni cenovnika nije trebalo vršiti nikakve intervencije na govornici. Mana mu je bila da ga nikad niste imali kad vam treba a prodavnica [[
Na filmovima iz Amerike, na primer, često se mogla videti scena kada [[Telefonista|telefonistkinja]] iz centrale kaže korisniku da ubaci još novčića jer će prekinuti vezu. Korisnik, bar na [[film]]u, je to i činio. Kako je to telefonistkinja kontrolisala, da je ubačeno dovoljno novca?
U jednom momentu naša „žuta“ dvobanka je bila istih dimenzija kao i [[švicarski franak|švajcarski franak]] (koji je tada vredeo 50 puta više). Naši „snalažljivi“ [[gastarbajter]]i su to brzo shvatili pa je u Švajcarskoj, hitno, razvijena govornica koja nije samo kontrolisala dimenzije već i težinu novčića.
== Povijest u Hrvatskoj ==
Prva javna telefonska govornica u Hrvatskoj je postavljena u zgradi zagrebačkog željezničkog kolodvora [[1889|1889.]] godine.
U počecima ove usluge ona se ostvarivala uz pomoć običnih telefonskih uređaja dok se početkom [[20.
Uključenjem u promet prve automatske telefonske centrale u Hrvatskoj, 1928. godine u Zagrebu, postavile su se govornice koje su primale kovanice. Nakon toga javne telefonske govornice su se postavljale i izvan zatvorenih javnih prostora pa se tako 1931. godine na zagrebačkim ulicama pojavljuju prve zatvorene samostojeće kabine. Za vrijeme [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] u uporabi su i prvi žetoni. Sljedećih tridesetak godina obilježilo je postupno širenje mreže javnih telefonskih govornica, prvenstveno u urbanim sredinama, iako su potrebe stanovništva za takvom vrstom usluga stalno bile veće od broja govornica.
Tijekom [[80-e|80-ih]] zbog učestalih promjena vrijednosti novca uvedeni su žetoni a od 90-ih magnetske kartice. Od sredine [[90-e|90-ih]] u Hrvatskoj se koriste kartice s čipom kao sredstvo plaćanja. Umetanjem kartice u govornicu moguće je ostvariti poziv a komunikacija i razmjena podataka između govornice i baznog centra se ostvaruje uz pomoć modemske veze.
Unatoč tome što svaka govornica prijavljuje kvar baznom centru uz pomoć internog modema, trenutačno je velik broj neispravnih i vandaliziranih govornica. Zbog sve veće ekspanzije mobilne telefonije, od 2001. je pristuan konstantan pad njihove uporebe te je ulaganje u njihovo održavanje neisplativo.
<ref>http://www.t.ht.hr/odgovornost/muzej_2007-govornice.asp</ref>
| |||