Razlike između izmjena na stranici "Taj Mahal"

'''Taj Mahal''' ili '''Tadž Mahal''' (''Tāj Mahal''; [[Hindi|hindski]]: ताज महल, [[Urdu|urdski]] i [[perzijski jezik|perzijski]]: تاج محل) je arhitektonski spomenik u [[Agra (Uttar Pradesh, Indija)|Agri]], gradu u [[Indija|indijskoj]] saveznoj državi [[Uttar Pradesh]] koji je izgradio [[Mogulsko Carstvo|mogulski]] car [[Šah Džahan]] kao spomen za svoju rano preminulu ženu [[PerzijanciPersijanci|Perzijanku]] [[Mumtaz Mahal]].

Taj Mahal se smatra vrhunskim ostvarenjem [[Mogulsko Carstvo|mogulske]] arhitekture, stila koji kombinira elemente [[Iran|perzijskih]], [[Osmanskootomansko Carstvo|otomanskih]], [[Indijska umjetnost|indijskih]] i [[Islamskaislamska umjetnost i arhitektura|islamskih]] arhitektonskih stilova. Godine [[1983|1983.]] Taj Mahal postao je [[UNESCO]]-ov spomenik [[SvjetskaSvetska baština|Svjetske baštine]] opisan kao "dragulj [[Islamskaislamska umjetnost i arhitektura|islamske umjetnosti]] u [[Indija|Indiji]] i jedan od univerzalno priznatih remek-djela svjetskog nasljeđa".

Iako je bijela [[kupola]] mramornog [[mauzolej]]a najpoznatija arhitektonska komponenta, Taj Mahal je zapravo integrirani kompleks struktura. Gradnja je počela oko [[1632|1632.]] i završena [[1653|1653.]], a uključivala je tisuće umjetnika i radnika<ref>G.H.R. Tillitson: ''Architectural Guide to Mughal India''</ref>. [[Iran]]ski arhitekt [[Ustad Ahmad Lahauri]]<ref>[http://www.agrahub.com/taj-mahal-agra/history-of-the-tajmahal.html Povijest Tadž Mahala (Agrahub.com)]</ref> smatra se glavnim projektantom Taj Mahala<ref>[http://whc.unesco.org/archive/advisory_body_evaluation/252.pdf UNESCO-vo uvrštenje Tadž Mahala na popis Svjetske baštine (PDF format)]</ref>.

[[Datoteka:Shah Jahan.PNG|thumb|150px|[[Šah Džahan]], koji je pokrenuo izgradnju Tadž Mahala (ilustracija iz [[19. stoljećevijek|19. stoljeća)]]]]

Godine [[1631|1631.]] [[Šah Džahan]], car [[Mogulsko Carstvo|Mogulskog carstva]] u doba najvećeg uspona, bio je shrvan nakon što je njegova treća žena [[Mumtaz Mahal]] preminula prilikom porođaja njihovog četrnaestog djeteta, Gauhara Beguma<ref>[http://www.pbs.org/treasuresoftheworld/a_nav/taj_nav/main_tajfrm.html Tadž Mahal: spomenik ljubavi (Pbs.org)]</ref>. Neposredno prije smrti, Mumtaz Mahal zamolila je Šaha Džahana da joj izgradi [[mauzolej]] kakav svijet dotad još nije vidio. Šah Džahan je obećao ispuniti njenu posljednju želju pa je gradnja počela [[1632|1632.]], godinu dana poslije njene smrti<ref>[http://www.ourworldwonders.com/TajMahal/History.htm Povijest Tadž Mahala (OurWorldWonders.com)]</ref>. Kronike Šah Džahanove boli opisuju ljubavnu priču koja je prema tradiciji bila inspiracija za zdanje Tadž Mahala<ref>Muhammad Abdullah Chaghtai: ''Le Tadj Mahal D'Agra'', hindu jezik, Bruxelles, 1938.</ref>. Planovi su rađeni neposredno nakon njene smrti, glavni [[mauzolej]] završen je [[1648|1648.]] godine, dok su ostale zgrade i vrtovi dovršeni pet godina poslije. Car Šah Džahan osobno je opisao Tadž Mahal ovim riječima:<ref>Vidya Dhar Mahajan: ''Muslim Rule In India'', 1970., str. 200.</ref>

Tadž Mahal obuhvaća i proširuje graditeljske tradicije [[Perzija|perzijske]] i rane [[Mogulsko Carstvo|mogulske]] arhitekture. Karakteristična inspiracija dolazi od uspješnih timuridskih i mogulskih građevina poput [[Tamerlan|TimuroveTimur]]ove grobnice (praoca mogulske dinastije) u [[Samarkand]]u<ref>Chaghtai: ''Le Tadj Mahal'', str. 146.</ref>, [[Humajun]]ove grobnice, grobnice [[Itmad-Ud-Daulah]] (poznatu kao ''Baby Tadž''), te Šah Džahanove džamije [[Jama Masjid]] u [[Delhi]]ju. Dok su rane mogulske zgrade uglavnom građene od crvenog [[pješčenjakpeščar|pješčenjaka]]a, Šah Džahan promicao je korištenje bijelog mramora s umetnutnim dragim kamenjem što je za vrijeme njegove vladavine postala nova razina istančanosti<ref>Copplestone, str. 166.</ref>.

Tadž Mahal nalazi se južno od gradskih zidina grada [[Agra (Uttar Pradesh, Indija)|Agre]]. [[Babur]], osnivač mugalske dinastije, dao je izgraditi prve mogulske vrtove [[Ram Bagh]] u [[Agra (Uttar Pradesh, Indija)|Agri]] [[1523|1523.]] godine. Nakon toga, vrtovi su postali važan mogulski simbol moći koji je smijenio pre-mouglske simbole poput tvrđava. Pomak se može objasniti pojavom novih estetskih redova poput umjetničkih izraza koji kombiniraju vjerske elemente s strogim geometrijskim redom, koji su bili metafora za sposobnost Baburove kontrole nad sušnim [[Indija|indijskim]] ravnicama<ref>[http://links.jstor.org/sici?sici=0732-2992%281997%2914%3C143%3AMPGFBT%3E2.0.CO%3B2-M&size=LARGE&origin=JSTOR-enlargePage Koch, str. 143.]</ref>. Babur je odbacio većinu stilova korištenih u doba Lodhi dinastije i pokušao je stvoriti novi umjetnički stil inspiriran [[Perzija|perzijskim]] vrtovima i kraljevskim taborima. Ram Bagh bio je opsežan i složen kompleks vrtova i palača koji su se protezali više od kilometra uz obalu rijeke. Visoko i dugačko kameno podnožje omeđeno prijelazom između vrtova i rijeke postalo je okosnicom za budući razvoj grada Agre<ref>Petruccioli, str. 358.-359.</ref>.

U sljedećem stoljeću, koncept uspješnog vrtnog grada uz rijeku razvio se na objema stranama rijeke [[Jamuna]]. Kasniji mogulski carevi izgradili su obje obale rijeke što uključuje rekonstrukciju Tvrđave Agra, koja je dovršena [[1573|1573.]] godine. Kada je Šah Džahan došao na tron populacija Agre bila je otprilike 700.000, a grad je bio veliki trgovački centar zbog prometne rijeke i cesta, pun umjetnika, učenjaka i duhovnjaka<ref name="azia129">Aziz, str. 129.</ref><ref name="K23">Koch, str. 23.</ref>.

Gradnja je započeta s zemljanim radovima na površini od oko tri jutra zemlje (12.000 m²), koji su uključivali nasipanje terena i ravnanje površine na 50 metara iznad riječne obale. Na području mauzoleja teren je nasut [[Stijena|kamenjem]] i šljunkom, kao i područje prilaza grobnicama. Umjesto uporabe skela od [[bambus]]a, graditelji su konsturirali goleme skele od opeke koje su bile toliko goleme da su nadzornici procijenjivali kako će im trebati godine da ih razmontiraju. Prema jednoj od priča, Šah Džahan je izdao nalog kojim se dozvoljava slobodno uzimanje opeka sa goleme skele, pa su ih okolni seljaci pograbili preko noći. Rampa od nabijene zemlje dužine 15 km izgrađena je za transport mramora i drugih materijala. Grupe od 20-30 volova vukli su kamene blokove na posebno dizajniranim [[vagon]]ima. Blokovi su na svoja mjesta podizani razvijenim sustavom [[čekrk|kolotura]]. [[Voda]] je do gradilišta crpljena pomoću složenih sustava kanala i vodospremnika koje su punili korištenjem životinjske snage.

Gradnja podnožja i grobnice trajala je oko 12 godina. Ostatak kompleksa građen je još 10 godina i završen je ovim redoslijedom; minareti, džamija, džavab i Velika vrata. Budući da je kompleks građen u etapama, postoji neusklađenost oko datuma svršetka gradnje. Npr., mauzolej je sam završen [[1643|1643.]] godine, no rad na ostatku cijeline je nastavljen i trajao je još desetak godina. Procijene troškova izgradnje Tadž Mahala variraju ovisno o izvorima i načinima računanja. Ukupna cijena izgradnje procijenjuje se na oko 32 milijuna rupea u to doba, što preračunato u današnje [[dolar]]e iznosi nevjerojatnih nekoliko bilijuna (''10¹²'') dolara<ref>[http://www.islamicity.com/Culture/Taj/default.htm Dr. A. Zahoor i Dr. Z. Haq: „Tadž Mahal, Agra, Indija“, 1990. (IslamiCity.com)]</ref>.

[[Građevinski materijal]] nabavljan je u većem dijelu [[Indija|Indije]] i [[Azija|Azije]]. Preko 1000 [[slonslonovi|slonova]]ova korišteno je za transport građevinskog materijala u vrijeme izgradnje. Blistavi bijeli [[mramor]] stizao je iz [[RadžastanRajasthan|Radžastana]]a, [[jaspis]] iz [[Punjab]]a, žad i kristal iz [[Narodna Republika Kina|Kine]]. [[Tirkiz]] je iz [[Tibet]]a, [[lapis lazuli]] iz [[Afganistan]]a, [[safir]]i iz [[Šri Lanka|Šri Lanke]], te [[karneol]] iz [[Arabija|Arabije]]. Sveukupno je 28 različitih dragih i poludragih kamenja umetnuto u bijeli mramor.

Radna snaga od 20.000 ljudi angažirana je iz cijele sjeverne Indije. Kipari su dolazili iz [[BukharaBuhara|Bukhare]], kaligrafi iz [[Sirija|Sirije]] i [[Iran]]a, zidari iz južne [[Indija|Indije]], kamenoresci iz [[BaludžiBaluči|Baludžistana]]stana, stručnjaci za izradu tornjeva, ostali koji su obrađivali mramorne ukrase u grupama od 37 ljudi.

* [[Ismail Afandi]] (Ismail Khan) iz [[OsmanskoOtomansko carstvoCarstvo|Osmanskog carstva]] koji je konstruirao glavnu kupolu mauzoleja, smatra ga se najvećim graditeljem [[kupola]] tog doba<ref>[http://www.pbs.org/treasuresoftheworld/taj_mahal/tlevel_2/t3build_design.html Projektant Tadž Mahala (Pbs.org)]</ref>.

Kompleks Tadž Mahal uređen je na ortogonalnom rasteru što je očito prema kartama kompleksa. Ipak, tek [[1989|1989.]] su Begley i Desai pokušali prvo detaljnije istraživanje o tome kako su razni elementi kompleksa integrirani u koordinatnu mrežu. Brojni izvori iz [[17. stoljećevijek|17. stoljeća]] opisuju dimenzije kompleksa u mogulskim mjernim jedinicama ''[[gaz]]'' ili ''zira'', koji su ekvivelent otprilike 80-92 cm. Begley i Desai zaključili su kako je korišten raster od 400 gaza koji je dijeljen u grupe, i kako su brojna odstupanja rezultat grešaka u ondašnjim zapisima<ref name="k108-109">Koch, str. 108.-109.</ref><ref name="b64-76">Begley, str. 64.-76.</ref>.

Novija istraživanja i mjerenja koja su proveli Koch i Richard André Barraud sugeriraju kako je korištena mnogo složenija metoda projektiranja od one opisane u starim zapisima. Dok su Begley i Desai koristili jednostavni fiksirani raster na kojeg se građevine položene, Koch i Barraud otkrili su kako su tlocrtne proporcije razumljivije ako se koriste generirani rasterski sustav prema kojem određene duljine mogu biti podijeljene metodama raspolavljanja, podijelom na tri, te korištenjem [[Dekadski brojevni sustav|decimalnog sustava]]. Oni tvrde da je kompleks širine 374 gaza prema povijesnim izvorima točan i da je Tadž Mahal planiran kao trodijelni [[pravougaonik|pravokutnik]] od tri [[kvadrat]]a sa stranicama od 374 gaza. Različite modularne podijele korištene su u proporcijama ostatka kompleksa. Modul od 17 gaza korišten je kod Džilaukhane, bazara i odmorišta, dok je modul od 23 gaza rabljen kod vrtova i područja terasa (širina im je 368 gaza što je dijeljivo s 23). Proporcije zgrada su projektirane u manjim rasterima koji su položeni u glavne organizacijske rastere. Manji rasteri korišteni su i za proporcije povišenja i spuštanja diljem kompleksa<ref name="k108-109">Koch, str. 108.-109.</ref>. Takav očito svojstven način mjerenja ima smisla kao dio mogulskog geometrijskog sustava. Geometrijski likovi oktagona i [[trokut]]a dominiraju većinom kompleksa.

# '''Šiljak''': visine je 10 metara i prvotno je izgrađen od [[Zlato|zlata]], no [[Britanci|britanski]] kolonizatori su ga skinuli i rastalili, pa je zamijenjen replikom od [[Broncabronza|bronce]]<ref name="Webgradnja">[http://www.webgradnja.hr/clanci/taj-mahal-039-039-san-u-mramoru-039-039/168/ „Taj Mahal - San u Mramoru“ (Ana Despot, Webgradnja.hr)]</ref>.

# '''Lukovičasta kupola''': tzv. ''amrud'' visine 75 m, karakteristična za [[Islamskaislamska umjetnost i arhitektura|islamsku arhitekturu]], te kasnije za [[Ruska umjetnost|rusku]].

Hijerarhijska dosljednost cijelog kompleksa doseže svoj vrhunac u glavnoj komori koja sadrži [[kenotaf]]e Šaha Džahana i Mumtaz Mahal. Mumtazin kenotaf postavljen je na geometrijski centar zgrade, dok je Džahan naknadno sahranjen od njene grobnice prema zapadu; raspored viđen kod drugih mogulskih grobnica ranijeg perioda kao što je [[Itmad-Ud-Daulah]]<ref name="K152-179">Koch, str. 152.-179.</ref>. Unutrašnjost je u potpunosti izgrađena od [[mramor]]a, a kenotafi su ukrašeni dragim kamenjem poslaganim u koncentričnim oktogonima. Takvo oblikovanje karakteristično je za [[Islamskaislamska umjetnost i arhitektura|islamsku]] i [[Indijska umjetnost|indijsku]] kulturu kao važna duhovna i [[Astrologija|astrologijska]] tematika. Komora je obilna evokacija [[raj]]skog vrta i kao takva sadrži reprezentacije cvijeća, raslinja i arabeski, te krasopise [[thuluth]]a i manje korištenog [[naskh]] pisma<ref>[http://archnet.org/library/documents/one-document.tcl?document_id=10070 Thalia Kennedy: ''The Notion of Hierarchy: The 'Purchin Kari' Programme at the Taj Mahal'', Indija, 2007. (Archnet.org)]</ref>.

Mumtazin kenotaf dimenzija je 2.5 za 1.5 m i ukrašen je krasopisima koji veličaju njen lik. Džahanov kenotaf je na zapadnoj strani i jedini je asimetrični element u cijelom kompleksu. Njegova grobnica veća je od ženine, no sastoji se od istih elemenata; većeg [[sarkofag]]a na nešto višoj bazi, također ukrašenog začuđujućom preciznošću sa lapidarijumima i [[Kaligrafija|krasopisima]]. Na poklopcima obaju sarkofaga nalazi se skulptura malene kutije s [[Pisaće pero|pisaljkom]] koja je tradicionalna mogulska pogrebna ikona.

Na obje bočne strane [[mauzolej]]a nalaze se dvije gotovo identične zgrade, simetrične s obzirom na glavnu os kompleksa. Za razliku od bijelog mramornog mauzoleja, građene su od crvenog [[pješčenjakpeščar|pješčenjaka]]a. Zapadno je [[džamija]], istočno je džavab što znači ''odgovor'', jer građen je kao vizualni balans džamiji na simetričnoj strani, a korišten je kao gostinjska kuća za važne posjetitelje. Razlikuje se od džamije po tome što nema ''[[mihrab]]'', odnosno [[Niša|nišu]] u zidu džamije koja predstavlja smjer [[Meka|Meke]], te prema obliku katova koji su geometrijski oblikovani dok se etaža džamije sastoji od obrisa 569 ćilima u crnom [[mramor]]u.

Džilaukhana, što doslovno znači ''ispred kuće'', bila je vrst dvorišta koju je Šah Džahan uveo u mogulsku arhitekturu. Služilo je kao prostor gdje su posjetitelji mogli ostaviti svoje [[domaći konj|konje]]e ili [[slonslonovi|slonove]]ove prije ulaska u glavni prostor kompleksa. [[PravokutnikPravougaonik|Pravokutni]] tlocrtni oblik podijeljen je na osi u smjeru [[sever|sjever]]-[[jug]] i [[istok]]-[[zapad]] uz koje vode glavne ulice, na sjeveru se nalaze Velika vrata kao ulaz u glavni vrt ispred mauzoleja, dok se ulazna vrata u džilaukhanu nalaze uz istočne, zapadne i južne zidine. Južna vrata vode do tržnice Tadž Ganji<ref name="k114-120">Koch, str. 114.-120.</ref>. Dvije identične ceste od istoka i zapada vode do središta dvorišta. Uz te ulice protežu se kolonade verandi povezanih višelistnim [[Luk (arhitektura)|lukovima]] iza kojih su se nalazile trgovačke sobe, koje su bile u funkciji od izgradnje Tadž Mahala sve do [[1996|1996.]] godine. Porez ubran s tih tržnica služio je za održavanje cijelog kompleksa. Istočne ulice bazaara devastirane su krajem [[19. stoljećevijek|19. stoljeća]], no obnovio ih je Lord Curzon početkom [[20. stoljećevijek|20. stoljeća]]<ref name="k116">Koch, str. 116.</ref>. Dvije replike grobnica nalaze se na južnim uglovima dvorišta. Izgrađene su kao minijaturne kopije onih u glavnom kompleksu i nalaze se na povišenim platformama na koje se pristupa sa stepenica. Obje oktagonalne grobnice nalaze se na pravokutnim platformama koje omeđuju zgrade manjih dimenzija smještene čeono prema dvorištu. Do danas nije razjašnjeno tko je sahranjen u tim grobnicama, budući da su bile nedovšene i da su u njima sahranjene žene. Među prvim dokumentima koji ih spominju su skice Thomasa i Williama Daniela iz [[1789|1789.]], prema kojima se u istočnoj grobnici nalazi Akbarabadi Mahal, a u zapadnoj Fatehpuri Mahal<ref>[http://books.google.hr/books?id=3ctLNvx68hIC&pg=PA201&lpg=PA201&dq=Fatehpuri+Mahal+Akbarabadi&source=bl&ots=bb9dRtrCvD&sig=BySewrqI4VLRRSrZQ40SIM8qD0o&hl=hr&ei=rWyvSr-ULdSb_AaLmcjZDA&sa=X&oi=book_result&ct=result&resnum=2#v=onepage&q=Fatehpuri%20Mahal%20Akbarabadi&f=false Christopher Alan Bayly, John F. Richards i Catherine B. Asher: ''The New Cambridge history of India'', 1. dio, 4. svezak, str. 201.]</ref>. Dva manja dvorišta nalaze se na sjevernoj strani (''Khawasspuras''), a služila su za boravak posjetiteljima mauzoleja i za vjernike. Rezidencijalni karakter tog dijela služio je kao prijelaz između cijelog kompleksa i ostatka svijeta. Prostor je do [[18. stoljećevijek|18. stoljeća]] bio u ruševinama, no početkom [[20. stoljećevijek|20. stoljeća]] dao ga je obnoviti britanski vicekralj Indije [[George Nathaniel Curzon|Lord Curzon]] poslije čega je istočno dvorište služilo kao prostor za održavanje hortikulture, a zapadno kao staja sve do [[2003|2003.]] godine.

Razlike između duhovnog i sekularnog dijela kompleksa najviše se očituju na području tržnice i odmorišta<ref name="K201-208">Koch, str. 201.-208.</ref>. Dok je duhovni dio kompleksa održavan u izvornom obliku nakon gradnje, ''Tadž Ganji'' je postao frekventan grad i centar gospodarske aktivnosti u gradu Agri na čijim se tržnicama nalazila roba iz svih dijelova carstva i svijeta<ref>Koch, str. 201.</ref>. Sjeverozapadni dio je bio poznat pod imenom Katra Omar Khan (Tržnica Omara Khana), sjeveroistočni dio kao Katra Fulel (Tržnica parfema), jugozapadni dio kao Katra Resham (Tržnica svile), a jugoistočni dio kao Katra Jogidas. Područje se konstantno obnavljalo nakon izgradnje da bi u [[19. stoljećevijek|19. stoljeću]] postalo gotovo potpuno nepreoznatljivi dio originalne zamisli, a većina autohtone arhitekture je zagubljena ili nadograđena. Danas postoji potpuna oprečnost između elegantnog i geometrijski pravilnog rasporeda duhovnog dijela Tadž Mahala i uskih, nepredvidljivih i nedefiniranih ulica Tadž Ganjija, nastalih organskim razvojem urbanizma. Samo manji dijelovi od originalne arhitekture su sačuvani, poglavito ulazna vrata od ulica<ref name="K201-208">Koch, str. 201.-208.</ref>.

Oskrba Tadž Mahala [[voda|vodom]] vrši se složenom infrastrukturom [[vodovod]]a koji obuhvaća veći dio cijeline. Crpljena je iz obližnje rijeke Jamuna i vođena do kompleksa nizom kanala koje su napajali sustavi pokretani životinjskom snagom<ref>[http://taj-mahal.highpointdesigns.com/tajmahal-history.html Povijest Tadž Mahala (Taj-Mahal.highpointdesigns.com)]</ref>. Voda se preko lučnih [[akvadukt]]a slijevala u veliki spremnik koji je vodio do distribucijskih cisterni smještenih iznad razine kompleksa na zapadnoj strani zida. Od tuda voda prelazi do tri pomoćna spremnika iz kojih se crpila direktno u vrtove, bazene i fontane, što je tehnički omogućeno podizanjem spremnika na 9.5 m visine. Vodovodne cijevi promjera 0.25 m ukopan je 1.8 m ispod površine tla i prati os glavne štenice uz koju se protežu reflektivni bazeni. Neke podzemne vodovodne cijevi zamijenjene su [[1903|1903.]] godine novim cijevima od [[Željezo|lijevanog željeza]]. Cijevi [[fontana]] nisu direktno spojene na grla već na bakrene ćupove koji su omogućavali ravnomjeran pritisak u svakoj fontani. Vodovodni sustav je vremenom propao, no sačuvani su pojedini dijelovi poput lukova akvadukta koji danas služe kao smještaj ureda Indijskog arheološkog zavoda za hortikulturu<ref name="K208">Koch, str. 208.</ref>.

Sjeverno od Taj Mahal kompleksa, preko rijeke [[Jamuna]], nalazi se još jedan ''Charbagh'' vrt. Projektiran je kao sastavni dio cijeline u stilu riječne rive karakteristične za [[Agra (Uttar Pradesh, Indija)|Agru]]. Širina vrta je identična ostatku kompleksa na južnoj strani rijeke. Povjesničarka vrtova Elizabeth Moynihan tvrdi kako je veliki oktogonalni bazen na središtu terase služio kao reflektivno zrcalo za [[mauzolej]], odnosno kako je cijeli vrt orijentiran prema tom dijelu kompleksa. Još od mugalskog vremena vrt je doživio brojne poplave zbog čega je devastiran veći dio područja. Četiri tornja od [[pješčenjakpeščar|pješčenjaka]]a označavala su granične uglove vrta, no sačuvan je samo onaj s jugoistočne strane. Ostaci temelja dviju zgrada nalaze se na sjevernom i južnom dijelu vrta, a pretpostavlja se da je riječ o vrtnim paviljonima. Na sjevernoj strani nalazila se stepenasta struktura [[vodopad]]a koja se slijevala u bazen. Sjeverni dio vrta ima oblik tipičnog [[kvadrat]]a s ortogonalnim osima uz koje se protežu dvije ulice, dok se na njihovom križanju nalazi središnji bazen. [[Vodovod]]ni sustav napajan je pomoću [[akvadukt]]a s [[zapad]]ne strane<ref name="k56">Koch, str. 56.</ref>.

Neposredno nakon svršteka gradnje Tadž Mahala, Šah Džahana je vlastiti sin Aurangzeb zatvorio u kućni pritvor na obližnjoj Tvrđavi Agra. Kada je Džahan umro, Aurangzeb ga je sahranio uz sarkofag njegove žene<ref>Gascoine, Bamber (1971). Veliki moguli. New York: Harper&Row. str. 243.</ref>. Kompleks je uredno i redovito održavan gotovo punih stotinu godina, a financirano je putem poreza sa tržnica Tadž Ganija te iz bogate kraljevske blagajne. Sredinom [[18. stoljećevijek|18. stoljeća]] Perzijanci i Afganistanci provaljuju u Indiju te pustoše mogulski glavni grad Delhi, pa [[Mogulsko Carstvo]] počinje znatno slabiti što se odrazilo i na održavanje Tadž Mahala koje je također stagniralo, te je u idućih stotinu godina postalo gotovo potpuno zapušteno.

U doba [[Indijska pobuna 1857.|Indijske pobune]] [[1857|1857.]] Tadž Mahal su opustošili britanski vojnici i časnici, koji su otrgnuli svo drago kamenje i lapis lazuli sa zidova mauzoleja. Postoje priče kako je britanski lord [[William Bentinck]] 1830-ih godina planirao srušiti Taj Mahal i prodati bijeli mramor. Potkraj [[19. stoljećevijek|19. stoljeća]] britanski vicekralj u Indiji [[George Nathaniel Curzon|Lord Curzon]] naređuje opsežan plan restauracije Tadž Mahala, koji je završen [[1908|1908.]] godine<ref>[http://www.taj-mahal.net/augEng/textMM/brasslampengN.htm Lord Curzonova brončana lampa (Taj-Mahal.net)]</ref>. Lord je odlučio postaviti i veliku lampu u unutrašnjost komore mauzoleja, koja je napravljena prema onoj iz [[Kairo|kariske]] džamije. Također, u njegovo doba vrtovi su preoblikovani prema britanskom stilu, što se zadržalo do današnjeg dana<ref>Koch, str. 139.</ref>. Godine [[1942|1942.]] u doba [[Drugi svjetski rat|2. svjetskog rata]] kolonijalna vlada je odlučila preko mauzoleja postaviti zaštitne skele zbog straha od mogućih napada [[Njemačkanemačka|njemačkog]] [[Luftwaffe]]a te kasnije [[japan]]skog imperijalnog zrakoplovstva.

Tijekom ratova između [[Indija|Indije]] i [[Pakistan]]a [[1965|1965.]] i [[1971|1971.]] godine zaštitne skele oko mauzoleja i kupole su ponovo podignute i kamuflirane zbog zaštite od mogućih bombardiranja<ref>[http://news.bbc.co.uk/2/hi/south_asia/1732993.stm BBC: ''Taj Mahal to be camouflaged'' (prosinac, 2001.)]</ref>. Najveća prijetnja Tadž Mahalu danas su zagađenje rijeke Jamuna i kisele kiše<ref>[http://science.howstuffworks.com/acid-rain2.htm Sarah Dowdey: ''How Acid Rain Works'' (Science.howstuffworks.com)]</ref> zbog blizine Mathura naftne rafinerije<ref>[http://www.industrialinfo.com/showAbstract.jsp?newsitemID=139464 Industry News: ''Environmental Impact on Taj Mahal Stalls Indian Oil's Mathura Refinery Expansion'' (rujan, 2008.)]</ref>, koja je naknadno uklonjena odlukom indijskih vlasti. Onečišćenje zraka pretvaralo je Tadž Mahal iz bijelog u žuto. Zbog sprečavanja tog zlokobnog procesa indijska vlada postavila je TTZ (''Tadž Trapeznu Zonu'') površine 10.400 km² oko područja Tadž Mahala u kojoj postoje stroga ekološka pravila odnosno ograničenja za sve stvaraoce ispušnih plinova. Pristup automobilima zabranjen je u krugu od nekoliko stotina metara od Tadž Mahal kompleksa<ref>[http://www.unesco.org/courier/2000_07/uk/signe.htm T. K. Rajalakshmi: ''Toxins and the Taj''(Unesco.org)]</ref>. Godine [[1983|1983.]] Tadž Mahal uvršten je na [[UNESCO]]-ov popis [[SvjetskaSvetska baština|Svjetske baštine]]<ref>[http://whc.unesco.org/en/list/252 UNESCO: ''Taj Mahal'' (opis)]</ref>. Početkom [[21. stoljećevijek|21. stoljeća]] počela je i restauracija i prenamjena nekih područja kompleksa, poput dvorišta ''Džilaukhana'' koji će služiti kao centar za turiste.

Jedna od najpoznatijih legendi glasi kako je Šah Džahan planirao izgraditi vlastiti mauzolej od crnog mramora simetričan Tadž Mahalu s druge strane obale rijeke Jamune<ref name="A210">Asher, str. 210.</ref>, i povezati ih s srebrnim mostom<ref name="Webgradnja"/>. Ova priča proizlazi iz zabilješki [[Jean-Baptiste Tavernier]]a, europskog putnika koji je posjetio Agru [[1665|1665.]] godine. Spominje se kako je Šaha Džahana s trona svrgnuo njegov sin [[Aurangzeb]] prije nego što je gradnja započeta. Ostaci crnog mramora preko rijeke Jamuna u Vrtu mjesečine mogle bi biti dokaz ovoj teoriji. Ipak, iskapanja tokom 1990-ih godina otkrila su kako je ipak riječ o bijelom kamenu koji je vremenom promijenio boju u crno<ref name="k249">Koch, str. 249.</ref>. Pouzdaniji izvor o planu izgradnje crnog mauzoleja demonstrirana je [[2006|2006.]] godine koji su rekonstruirali bazen iz Vrta mjesečine. Tamna rekfleksira bijelog mauzoleja je bila očita, što potvrđuje Džahanovu opsesiju simetrijom i korištenje efekta zrcalenja<ref>Vojničko carstvo: „Indijski moguli“ (2006.), ''A+E Television Network''</ref>.

Poznati mit je kako je Šah Džahan poslije izgradnje Tadž mahala dao odsjeći glave ili ruke radnicima te palce arhitektima kako ne bi mogli ponovno sagraditi nešto toliko veličanstveno<ref name="Webgradnja"/>. Ipak, s obzirom na carev karakter i na to da postoje slične europske legende o ruskom caru [[Ivan IV., ruski carGrozni|Ivanu Groznom]] prilikom gradnje [[Crkva sv. Vasilija Blaženog u Moskvi|Katedrale sv. Vasilija Blaženoga]], legenda je malo vjerojatna. Pouzdano se zna da su graditelji Šaha Džahana nakon Tadž Mahala gradili i džamiju Jama Masjid u [[Delhi]]ju što ne ide u prilog priči, kao i podatak da su graditelji potpisali ugovor s carem prema kojem su se obavezali kako neće izgraditi ništa u sličnom stilu.

Kao odgovor na pitanje ''Tko je projektirao Taj Mahal?'' na [[Zapadni svijet|Zapadu]] je stvoren mit o [[Italija|talijanskom]] arhitektu, budući da je [[Renesansa|renesansna]] [[Italija]] iz [[17. stoljećevijek|17. stoljeća]] bila sinonim za centar umjetnosti. Teoriju je postavio otac Don Manrique, misionar iz augustinskog reda, koji je Talijana po imenu Geronimo Veroneo proglasio arhitektom Tadža zato što je navedeni u doba gradnje boravio u Indiji<ref>[http://www.tajmahal.org.uk/legends/italian-architect.html ''Italian Architect of Taj Mahal Myth'' (TajMahal.org.uk)]</ref>. Teorija je vrlo labava s obzirom na to da Veroneo nije bio arhitekt već tvorac i prodavač nakita, da ga raniji europski izvori uopće ne spominju, i da umjetnik sa Zapada uopće može isprojektirati nešto u stilu druge kulture s kojom ranije nije bio upoznat.