Long play – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m Bot: Automatska zamjena teksta (-Category: +Kategorija:) |
m Bot: popravljanje preusmjeravanja |
||
Red 1:
[[File:Vynil vinil 92837841.png|thumb|right|LP ploča]]
'''Long play''' (na [[engleski jezik|engleskom]] doslovno "dugo sviranje"; skraćeno '''LP'''; kolokvijalno '''''longplejka''''') je izraz za vrstu [[gramofon]]ske ploče, odnosno analogni audio-format (nosač zvuka) koja se sastoji od (najčešće) [[vinil]]ne ploče koje se na gramofonskom uređaju okreće u ritmu od 33 okretaja u minuti. Godine 1948. ju je javnosti predstavila američka diskografska kuća [[Columbia Records]], i otada je postala standard za diskografsku industriju u cijelom svijetu.
Za razliku od dotadašnjeg standardnog formata gramofonskih ploča (78 rpm ili o/m), koji su omogućavali 3-5 minuta sadržaja po strani, long play je omogućavao da se na svakoj strani ploče nalazi preko 20 minuta muzičkih sadržaja. Time je omogućeno da se na gramofonskim pločama snimaju i izvode ostvarenja [[klasična muzika|klasične muzike]] (simfonije, opere i sl.), ali i na jednoj jedinoj ploči izdaju [[album]]i [[zabavna muzika|zabavne]] i drugih muzičkih žanrova.
Popularnost long playa kao glavnog oblika snimanja i reproduciranja muzike nije načelo ni uvođenje [[singlica]], odnosno gramofonskih ploča 45 o/m godinu dana kasnije. Long play ploče su ugrožene tek s pojavom [[audio-kazeta]] 1970-ih, da bi od 1980-ih počeli zamjenjivati digitalni [[cD|kompakt
==Eksterni linkovi==
| |||