Laza Lazarević – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m Bot: popravljanje preusmjeravanja |
|||
Red 3:
slika= [[Datoteka:LazaLazarevic.jpg|200px|]]|
tekst_uz_sliku=''Laza Lazarević'' |
datum_rođenja=[[13. 5.|13. maj]], [[1851]]. |
mesto_rođenja=[[Šabac]] |
datum_smrti=[[10. 1.|10. januar]], [[1891]]. |
mesto_smrti=[[Beograd]]
}}
'''Laza K. Lazarević''' ([[13. 5.|13. maj]] [[1851]]. — [[10. 1.|10. januar]] [[1891]]) bio je srpski književnik i lekar.
== Biografija ==
Laza Lazarević je rođen u [[Šabac|Šapcu]] 1851. godine. Otac Kuzman, poreklom iz [[Hercegovina|Hercegovine]], držao je sa bratom Mihailom trgovačku radnju. Majka Jelka, kći šabačkog kujundžije, ostavši siroče udaje se za petnaest godina starijeg Kuzmana u svojoj petnaestoj godini. U porodici Lazarević vladao je primeran patrijarhalan red. Kada je Laza imao devet godina iznenada mu umre otac a godinu dana kasnije i stric Mihailo. Teške prilike u koje je zapala porodica nametale su Lazarevićevoj majci veliku odgovornost. Ona je trebalo da vodi računa i izvede na pravi put četvoro dece, Lazu i njegove tri sestre. Lazina privreženost porodici reflektovala se na njegov književni rad i kult porodice i žrtvovanje njenim interesima je stalno bio prisutan kako u životu tako i u delima ovog pisca.
Osnovnu školu i četiri razreda gimnazije Lazarević je završio u [[Šabac|Šapcu]]. Njegov otac je bio prenumerant na mnoge knjige koje su tada izlazile pa je Lazarević već u ranom detinjstvu imao priliku da se upozna i zavoli [[književnost]]. U jesen 1867. kada mu je bilo šesnaest godina, Lazarević upisuje Pravni fakultet Velike škole. Postao je sekretar velikoškolskog udruženja „Pobratimstvo“. Tokom studija prava u [[Beograd|Beogradu]] Lazarević je bio pod uticajem [[Svetozar Marković|Svetozara Markovića]] i oduševljenje za ruski jezik i književnost zahvata i Lazarevića, koji je učio ruski jezik i čitao dela ruskih revolucionarnih demokrata [[Černiševskog]], [[Pisareva]] i [[Dobroljubova]]. Pre nego što je završio prava [[15.
== Prevodilački rad ==
U junu [[1868]]. Lazarević objavljuje u časopisu „Vila“ prevod „Kako je postalo i napredovalo pozorište u starih Grka“. Decembra iste godine, takođe u časopisu „Vila“ objavljuje prevod „Pripitomljavanje naše domaće životinje“.
U novembru i decembru [[1869]]. godine, u časopisu „Matica“ štampa prevod odlomka „Osobenjak“ iz romana Černiševskog „Šta da se radi“ a naredne godine, takođe u „Matici“ objavljuje prevod [[Nikolaj
== Književni rad ==
Red 29:
U ovoj pripoveci je istaknut lik patrijarhalne žene, domaćice, majke i supruge koja ume da trpi i ćuti ali koja progovara i uzima stvar u svoje ruke u najmanje očekivanom trenutku. Besprekoran domaćin Mitar naučio je da se karta u društvu ljudi bez patrijarhalne kulture. Kada je na kartama izgubio svoje imanje pokušava sebi da oduzme život ali ga u tome sprečava žena koja ga vraća radnom i pređašnjem životu. Glavni junak pripovetke Mitar, naslikan je sa svim protivrečnostima svoje prirode. Najpre je uredan i strog zatim izgubljen u velikoj strasti da bi na kraju bio skrhan i raznežen. Događaji su dati kroz posmatranje devetogodišnjeg dečaka. U ovoj pripoveci kažnjeni su oni koji narušavaju patrijarhalni moral. Peru Zelambaća, koji je Mitra doveo do ruba propasti, bez ikakvog objašnjenja pisac je oterao na robiju i na kraju pripovetke on tuca kamen u robijaškoj haljini dok se Mitar vratio na pravi put.
U martu [[1880]].godine Lazarević objavljuje pripovetku „Školska ikona“ u [[
Krajem juna [[1880]]. godine u časopisu „[[Otadžbina]]“ objavljena je Lazarevićeva pripovetka „U dobri čas hajduci!“. Događaji ispričani u njoj mnogo više liče na bajku nego na realnu priču. Junak Time vrlo lako izlazi na kraj sa tri naoružana hajduka koja upadaju u kuću Ugričića. Priča je spretno napisana ali u njoj nema sladunjavosti karakteristične za druge Lazarevićeve pripovetke. Priča je neposredni učesnik događaja koji se sticajem okolnosti našao u kući Ugričića u datom trenutku. Razgovor brata i sestre (Živka i Stanije), kojoj se dopada Time a koji se ne dopada njenom bratu jer mu manjka hrabrosti i jer je Švaba, prekida dolazak hajduka. Time dolazi i uspeva da savlada svu trojicu a Živko mu odaje priznanje zbog hrabrosti. Na kraju pripovetke Stanija i Time su venčani a Živko hvali svoga zeta i govori kako je „pravi Srbenda“.
Red 35:
Pripovetka „Na bunaru“ objavljena je sredinom februara [[1881]]. godine u časopisu „Otadžbina“ i predstavlja umetnički najskladniju Lazarevićevu pripovetku. Radi ubedljivosti Lazarević u njoj podražava seljački način govora. Pripovetka veliča zadrugu i prikazuje s jedne strane one koje teže njenom uništenju, a s druge one koji je održavaju. U bogatu i staru zadrugu Đenadića dolazi razmažena i arogantna snaha Anoka koja svojim ponašanjem i egoizmom preti da razori zadrugu. Gospodar zadruge stari đedo Matija to vidi te smišlja kako da snahu nagna na promenu i pokajanje. On naredi svima da samo nju služe i u početku je Anoka besnela još više, da bi se jedne noći njen prkos slomio i ona postaje najpokorniji član zadruge. Na kraju je ipak pobedila zadruga, odnosno njen kolektivni princip nad individualnim rušilačkim.
Prvi deo „Vertera“ Lazarević je objavio sredinom juna [[1881]]. godine u „Otadžbini“, a ostala tri dela su objavljena do septembra. Ova pripovetka donekle predstavlja parodiju Geteovog „Vertera“. Glavni junak Janko, nesrećno zaljubljen u udatu ženu na kraju pripovetke se ne ubija kao što je slučaj sa [[
U jesen [[1881]]. godine Lazarević piše pripovetku „Sve će to narod pozlatiti“ a objavljuje je sredinom januara [[1882]]. godine u „Otadžbini“. Po mišljenju Milana Kašanina ona predstavlja jednu od najistinitijih i najsavršenijih priča i izvan okvira [[Srpska književnost|srpske književnosi]]. To je jedina Lazina pripovetka koja nema optimistički preokret. Postoje dva jasno odvojena dela. U prvom se daje slika ljudi koji na pristaništu iščekuju dolazak broda a u drugom dolazak broda i rasplet. Na početku pripovetke postoji kontrast između uzdržanog majora Jelačića i njegove sreće što dočekuje ženu sa detetom i uznemirenog Blagoja kazandžije i njegove nesreće što dočekuje ranjenog sina iz rata. Kontrast je i u samom Blagoju, između njegove unutrašnje tragedije i spoljašnje ravnodušnosti kao i kontrast između mladog invalida koji je žrtva i društva koje je ravnodušno. Lazarević je ovde izneo sliku društva koje ne brine o onima koji su se žrtvovali za otadžbinu i staje na njihovu stranu.
Red 46:
== Kritički osvrt ==
Lazarević je u mladosti bio i '''sam''' pristalica novih ideja, protivnik starog morala i starog poretka, ali je u osnovi bio plemenit i sentimentalan, nimalo rušilac i inovator. Počeo je da piše kao zreo čovek. Kada je zadruga počela da se ruši, a porodični moral da opada, kod njega se javila romantičarska težnja za prošlošću. U borbi između tradicionalne misli i nove, [[
Međutim, ako se Lazarević katkad i udaljavao od stvarnosti, on je to ipak činio iz umetničkih razloga: da u svoje realističko slikanje života prožme diskretnim lirizmom, plemenitim i uzvišenim idejama i osećanjima. I u izražaju on se uglavnom vodi umetničkim razlozima. Posmatrajući život, on je zapažao karakteristike tipova, prizora, razgovora, beležio uzgred, a docnije naporno i savesno tražio mogućnosti kako da tu građu pretoči u jeziku prikladno, neusiljeno i koncizno delo. On je jedan od retkih srpskih pisaca koji su po cenu velikih napora tražili najbolji izraz i najskladniji oblik, koji je umeo da izabere fabulu, da je razvije dramatično, da kroz nju opiše zanimljive epizode, žive dijaloge, da da plastične opise i uzbudljiva i nežna osećanja. Čitajući velike evropske pisce, naročito [[Ivan Turgenjev|Turgenjeva]] i [[Nikolaj Gogolj|Gogolja]], on je na njihovim delima razvio ukus i učio veštinu izraza i komponovanja. Lazarević je književni posao shvatio ozbiljno i savesno; bio je svestan da srpskoj pripoveci nedostaje umetnička forma, a ne nadahnuće, i odista je uspeo da je reformira i da srpsku pripovetku uzdigne na nivo evropske umetničke pripovetke.
|