Janko Polić Kamov – razlika između verzija

datum_rođenja = [[10. 11.|10. studenog]] [[1886]].<br>[[Rijeka]], [[Hrvatska]]|

datum_smrti = [[19. 8.|19. kolovoza]] [[1910]].<br>[[Barcelona]], [[Španija|Španjolska]]|

Rođen je u uglednoj i imućnoj obitelji. Otac mu Ante s [[Hvar]]a je doselio u [[Senj]] gdje je stekao trgovačku naobrazbu, a zatim je preselio u [[Rijeka|Rijeku]] te baveći se trgovinom stekao znatan imutak i ugled. Osim toga bio je javni i kulturni djelatnik: imao je bogatu biblioteku, prijateljevao je s Brnčićem, Derenčinom, [[Ante Starčević|Starčevićem]] i [[Frano Supilo|Supilom]], dopisivao se sa [[Josip Juraj StrossmayerŠtrosmajer|Strossmayerom]] i [[Silvije Strahimir Kranjčević|Kranjčevićem]], a s Politeom je izdavao reviju ''Prva hrvatska misao''.

Janko je [[1893|1893.]] godine krenuo u osnovnu školu, a [[1897|1897.]] u gimnaziju. Kao šestogodišnjak čitao je Smičiklasa, s osam je godina zajedno s braćom izdavao kućni književni list ''Sokol'' te izvodio kućni teatar, a pisao je i pjesme o Majci Božjoj i samokresu u Harambašićevu stilu. U prvim je razredima gimnazije bio radikalan nacionalist, popriličan vjerski fanatik i kulturni tradicionalist. U trećem je razredu izbačen iz gimnazije pošto je profesoru grčkoga jezika pljunuo u lice jer je dobio pozitivnu ocjenu, po njegovu mišljenju nezasluženu, samo zato što je pripadao bogatoj obitelji. Tih gimnazijskih dana osniva s kolegama Josipom Baričevićem i Mijom Radoševićem [[anarhizam|anarhističku]] organizaciju ''Cefas'', koja je ujedno bila i literarno i političko udruženje, s namjerom da nabave oružje, podignu bunu i revoluciju te dinamitom i bombama dignu u zrak čitavu [[Hrvatska|Hrvatsku]]. Organizacija se ubrzo raspala. Na očevu je intervenciju primljen u senjsku ''Ožegovićianu'', konvikt koji je mlade odgajao u ultraklerikalnom duhu, što je na Janka djelovalo kontraproduktivno, te potpiruje dodatno njegovu anarhističko-slobodarsku buntovnu narav.

[[1902|1902.]] nakon očeva financijskog sloma obitelj seli u [[Zagreb]]. Izbačen iz senjske gimnazije Janko upisuje gornjogradsku gimnaziju, ali je napušta već [[1903|1903.]] pošto biva osuđen na tri mjeseca zatvora zbog sudjelovanja u protukhuenovskim demonstracijama. Tu upoznaje i nastavlja prijateljevati sa [[Stjepan Radić|Stjepanom Radićem]]. 1904. iznenada je nestao s nekom putujućom družinom te putovao [[Dalmacija|Dalmacijom]], [[Bosna|Bosnom]], [[Crna Gora|Crnom Gorom]] i [[Slavonija|Slavonijom]]. U družini je bio šaptač i sporedni glumac, a na turneji su mu alkohol, kavane, jeftini hoteli i neuredan način života narušili zdravlje. [[1905|1905.]] vraća se u [[Zagreb]]. Pijanči, uči, čita i počinje s književnim radom (piše ''Psovku'', ''Ištipanu hartiju'', ''Na rođenoj grudi'' i ''Tragediju mozgova''). Nakon osnutka tjednika ''Pokret'' sudjeluje u njemu do smrti kao vanjski suradnik. Iste godine počinje njegovo putovanje po inozemstvu. Najprije u [[Venecija|Veneciji]] posjećuje brata Milutina, priznatog i genijalnog glazbenika koji je polazio tamošnju akademiju, a zatim nastavlja posjećivati kazališta, biblioteke i galerije živeći na neredovitom honoraru ''Pokreta'' i pomoći brata Vladimira. No dopisništvom se ne zadovoljava jer nije kreativno. Na putovanju Gornjom [[Italija|Italijom]] impresioniraju ga tvornice, elektrika i seljaci-nadničari na latifundijama. Uskoro doživljava prvo odbijanje kritike i urednika, ali ne klone. Dapače uzima kao dodatak ime '''Kamov''' prema biblijskom Kamu.

[[1907|1907.]] boravi u [[Rim]]u, [[Torino|Torinu]], [[Genova|Genovi]], [[FirenzaFirenca|Firenzi]] i [[Marseille]]u, a za ljetnih mjeseci u Puntu na [[Krk]]u. Oduševljen je inozemstvom: operom i koncertima u Marseilleu te galerijom u [[Trst]]u. Piše dramu ''Čovječanstvo'' i proučava psihologiju i sociologiju. Žali se na bolest u plućima, očima, prstima, [[1909|1909.]] neko je vrijeme ležao u bolnici u Zagrebu. Godinu kasnije dovršava ''Mamino srce'' te putuje preko Genove za Marseille i [[Barcelona|Barcelonu]]. [[Španija|Španjolska]] ga privlači industrijom, trgovinom, političkim životom, kulturnim pluralizmom, kontrastima, nemirom i gibanjem masa, a [[Barcelona]] slikarstvom i književnom tradicijom. 10. kolovoza piše bratu da boluje na ''gastro-intestinale'', a devet dana kasnije umire u bolnici ''Santa Cruz'' u Barceloni gdje je i pokopan na bezimenome bolničkom groblju.

(glavni je lik književnik). Roman se orijentira prema subjektivnom senzibilitetu dezintegrirane građanske ličnosti i freudovski decentriranoga ja, te donosi razlomljenu i kaotičnu sliku te osobnosti. S tim u vezi realističku i naturalističku tehniku pisanja zamjenjuje psihoanalitičko poniranje u podsvjesne antijunakove predjele. To je djelo u neku ruku anticipacija dostignuća [[DavidD. HerbertH. Lawrence|Lawrencea]], [[James Joyce|Joycea]] ili [[Marcel Proust|Prousta]] – iako ne tih razina umjetničkoga dosega. Možda je [[Louis-Ferdinand Céline|Céline]] po svom nihilizmu i mizantropskom radikalizmu najbliži Kamovu, koji je mnogim elementima anticipirao i u stanovitu smislu započeo avangardne procese koji su se u to vrijeme rađali u Europi. Janko Polić Kamov je prava hrvatska avangarda upravo prema školskim elementima avangardne paradigme: aktivizmu, antagonizmu, nihilizmu, agonizmu, osporavanju postojećih struktura, dehijerarhizaciji struktura, antiesteticizmu. U idejnom i koncepcijskom sloju Kamov je zacijelo revolucionaran, u hibridima, stilskoj "nečistoći", kao i općoj radikalnoj oprjeci spram ustaljenih estetskih kanona. Tako s njime u punom smislu riječi počinje hrvatska književna avangarda.