Ivan Gundulić – razlika između verzija

| datum_rođenja = [[8. 1.|8. siječnja]] [[1589|1589.]]

| datum_smrti = [[8. 12.|8. prosinca]] [[1638|1638.]]

'''Ivan Gundulić''' ('''Giovanni di Francesco Gondola'''; nadimak Mačica; [[Dubrovnik]], [[8. 1.|8. siječnja]] [[1589]]. - [[Dubrovnik]], [[8. 12.|8. prosinca]] [[1638|1638.]]) je najpoznatiji [[Dubrovačka Republika|dubrovački]] pjesnik, [[epika|epik]], [[lirika|lirik]] i [[drama|dramatik]].

Rođen je kao najstariji sin Frana Gundulića i Džive Gradić. Obitelj Gundulić bila je poznata još u [[13. stoljećevijek|13. stoljeću]], a njezini su članovi, kao pripadnici aristokracije, obavljali različite državno-administrativne poslove u [[Dubrovnik]]u i okolici.

Obrazovao se u Dubrovniku, gdje su mu, uz ostale, učitelji bili [[Toskana]]c [[Camillo Camilli]], koji je dopunio [[Torquato Tasso|Tassov]] ''[[Oslobođeni Jeruzalem]]'' te svećenik [[Petar Palikuća]], koji je na [[hrvatski jezik|hrvatski]] preveo ''Život Karla Borromea''. Nakon završetka školovanja, [[1608|1608.]] postaje član [[Veliko vijeće|Velikoga vijeća]]. Nastavljajući obiteljsku tradiciju, obavlja više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i okolici; dva je puta bio knez u [[Konavle|Konavlima]] ([[1615|1615.]] i [[1619|1619.]]), a u Dubrovniku je uglavnom obavljao pravničke poslove. Godine [[1634|1634.]] postaje senator<ref>Prema Fališevac, Dunja. „Predgovor“. U: ''Ivan Gundulić / Kralj od pjesnika'', ur. Dunja Fališevac), Mozaik knjiga, Zagreb, 2005., str. 7; stariji je podatak [[1936|1936.]] godina (v. Kravar, Zoran: ''Gundulić, Ivan'', u: ''Leksikon hrvatskih pisaca'' (ur. Dunja Fališevac, Krešimir Nemec, Darko Novaković)Školska knjiga, Zagreb, 2000., str. 262.).</ref>, a [[1638|1638.]] član Maloga vijeća.

Živio je mirno i povučeno, zbog čega su mu suvremenici dali nadimak Mačica (značenje: [[mačka|Mačkica]]). Godine [[1628|1628.]] oženio se Nikom Sorkočević s kojom je imao tri sina.

Književni rad Gundulić je započeo pisanjem [[drama]] u stihu i, vjerojatno, pjesama. U predgovoru svoje prve tiskane knjige ''Pjesni pokorne kralja Davida'' ([[Rim]], [[1621|1621.]]) svoja mladenačka djela naziva „porodom od tmine“ jer im je svrha bila zabava, tj. ta djela nisu odgovarala [[protureformacijakontrareformacija|protureformacijskoj]] [[poetika|poetici]] i [[ideologija|ideologiji]]. Od dramskih djela sačuvane su ''[[Arijadna (Gundulić)|Arijadna]]'', ''[[Prozerpina ugrabljena od Plutona]]'', ''[[Dijana (Gundulić)|Dijana]]'' i ''[[Armida]]'', dok su ''Galatea'', ''Posvetilište ljuveno'', ''Čerera'', ''Kleopatra'', ''Adon'' i ''Koraljka od Šira'' izgubljene. Za ''Dijanu'' (obrađuje mit o božici [[Dijana|Dijani]] zaljubljenoj u lijepoga mladića [[Endimion]]a) i ''Armidu'' (tematizira epizodu o Armidi i Rinaldu iz dvadesetoga pjevanja ''Oslobođenoga Jeruzalema'' Torquata Tassa) vjerovalo se, zbog kratkoće (svaka ima tek oko 90 stihova), da su samo odlomci, dok [[Milan Rešetar]] nije dokazao da je riječ o cjelovitim tekstovima – dramskim prizorima. Ispjevane su [[osmerac (stih)|osmercem]], uz mjestimičnu upotrebu dvostruko [[rima|rimovanoga]] [[dvanaesterac (stih)|dvanaesterca]].

Dakle, te su Gundulićeve drame većinom bili prijevodi s [[talijanskiitalijanski jezik|talijanskoga]] ili scenske adaptacije pripovjednih djela, obrađivale su poznate [[mitologija|mitološke]] i [[književnost|književne]] teme, a uključivale su [[glazbamuzika|glazbu]], [[balet]] i bogatu scenografiju. Na njima se temelji tradicija dubrovačke [[barok]]ne drame oslonjene na [[libreto]] rane talijanske [[opera|opere]] (takva drama doseže vrhunac u djelima [[Junije Palmotić|Junija Palmotića]]). U Gundulićevu sačuvanom dramskom opusu odražava se promjena tematike talijanskoga libreta – pastoralne teme zamjenjuju junačko-epski motivi.

''[[Pjesni pokorne kralja Davida]]'' djelo je kojim se Gundulić okreće drugačijem shvaćanju književnosti te se afirmira kao [[kršćanstvohrišćanstvo|kršćanski]] autor. Ta zbirka sadrži slobodne prepjeve sedam pokornih [[psalam]]a i [[teologija|teološko]]-[[meditacija|meditativnu]] pjesmu ''Od veličanstva Božjijeh'', koja se danas smatra Gundulićevom najboljom kraćom pjesmom. Od pjesama „taštijeh i ispraznijeh“, za koje Gundulić u već spomenutom predgovoru tvrdi da ih je pisao u mladosti, ništa nije sačuvano. O njegovim svjetovnim nadahnućima svjedoči samo ''Ljubovnik sramežljiv'' (prijevod pjesme ''Amante timido'' [[Italija|talijanskoga]] pjesnika [[Girolamo Preti|Girolama Pretija]]) te dvije prigodne pjesme: [[panegirik]] ''Visini privedroj Ferdinanda II. velikoga kneza od Toskane'' i [[elegija]] ''Žalosno cviljenje u smrt gospođe Marije Kalandrice''.

Godine [[1622|1622.]] u [[Venecija|Veneciji]] izlazi prvo izdanje religiozne [[poema|poeme]]/[[barok]]nog plača ''[[Suze sina razmetnoga]]'', koja predstavlja inovaciju u vrstovnom sastavu starije hrvatske književnosti i uzor mlađim pjesnicima poput [[Ivan Bunić Vučić|Ivana Bunića]], [[Ignjat Đurđević|Ignjata Đurđevića]], a donekle i [[Slavonija|Slavonca]] [[Antun Kanižlić|Antuna Kanižlića]]. Djelo se sastoji od tri „plača“ (pjevanja): ''Sagrešenje'', ''Spoznanje'' i ''Skrušenje'', a pretpostavlja se da su na koncepciju poeme utjecali talijanski pjesnici [[Luigi Tansillo]] i [[Erasmo da Valvasone]]. Gundulić građu za svoje djelo pronalazi u paraboli o povratku i pokajanju rasipnoga sina iz ''[[Evanđelje po Luki|Evanđelja po Luki]]'' (Lk 15). ''Suze sina razmetnoga'' djelo je u kojemu se mogu prepoznati barokne karakteristike (bogata i [[concetto|končetozno]] razvijena [[metafora|metaforika]] i [[antiteza|antitetika]], česta upotreba [[figure (jezik)|figura]] nabrajanja), ali i opća polazišta duhovnoga života: ispraznost i prolaznost ovozemaljskih uživanja, potreba iskupljenja [[grijeh]]a te prihvaćanje načela [[kršćanstvohrišćanstvo|kršćanske]] vjere.

Dramom u stihu metaforički nazvanom ''[[Dubravka (Gundulić)|Dubravka]]'' (prvi put izvedena [[1628|1628.]]) Gundulić se vraća [[kazališteteatar|kazalištu]]. U starijoj književnopovijesnoj literaturi to se djelo, zbog brojnih idilsko-pastirskih scena, označavalo kao [[pastorala]], ali noviji su proučavatelji otkrili da ''Dubravku'' s baroknom dramom povezuje alegoričnost poprišta, likova i zapleta, a upravo je prozirna politička alegorija pridonijela njezinoj iznimnoj popularnosti. ''Dubravka'' je prvi put tiskana tek [[1837|1837.]] godine, a od [[1888|1888.]] često se izvodila u hrvatskim kazalištima. Uglazbili su je [[Ivan Zajc]], [[Antun Dobronić]], [[Jakov Gotovac]] i [[Ivo Malec]], a njezini stihovi o slobodi služili su kao geslo hrvatskih nacionalnih ideologija (''O lijepa, o draga, o slatka slobodo, / dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô, / uzroče istini od naše sve slave, / uresu jedini od ove Dubrave, / sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi / ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti.'') (poznata i kao [[Himna slobodi (Ivan Gundulić)|Himna slobodi]]).

U posljednjem desetljeću života Gundulić stvara ''[[Osman (Gundulić)|Osmana]]'', svoje najznačajnije djelo. ''Osman'' je [[povijesthistorija|povijesno]]-romantični [[epika|ep]] u 20 pjevanja (nedostaju 14. i 15. pjevanje) nastao pod utjecajem Tassova epa ''Oslobođeni Jeruzalem''. Gundulić je namjeravao prevesti Tassov ep (to napominje u posveti ''Pjesnima pokornim kralja Davida''), ali povijesne su mu prilike nametnule novu građu. Iako se na mnogim razinama prepoznaju sličnosti Gundulićeva ''Osmana'' i Tassova ''Oslobođenog Jeruzalema'' (opisi ženske ljepote, [[vitez (titula)|viteških]] dvoboja, kronografski i topografski opisi; tematsko-kompozicijska struktura – tri tipična svijeta tasovskoga epa: povijesni, romantični i [[eshatologija|eshatološki]]<ref>v. Kravar, Zoran: ''Leksikon hrvatskih pisaca'', Zagreb, 2000., str. 263.</ref>), Gundulić ne slijedi u potpunosti Tassova normativno-poetička načela: u ''Osmanu'' su, uz određene digresije, opjevani suvremeni politički događaji (vezani uz život i vladavinu turskog sultana [[Osman II.|Osmana II.]]). Mišljenja povjesničara književnosti o razlogu nedostatka 14. i 15. pjevanja ne podudaraju se, ali od [[20. stoljećevijek|20. stoljeća]] prevladava pretpostavka da je prazninu u srednjem dijelu epa uvjetovao diskontinuitet pjesnikova rada ili nedovoljna koordinacija povijesnih i romantičnih epizoda.