David Ben-Gurion – razlika između verzija

'''David Ben Gurion''' (Plonsk, [[16. 10.|16. listopada]] [[1886]]. - [[Tel Aviv]], [[1. 12.|1. prosinca]] [[1973]].), [[izrael]]ski političar.

Izraelski laburistički vođa, državnik i prvi premijer [[Izrael]]a i ministar obrane (1948. - 1953. i 1955. - 1963.) koji je posvetio svoj život osnivanju izraelske države u [[Palestina|Palestini]] i kasnije ponio titulu oca domovine. Ben Gurion čije prezime u orginalu glasi Gruen, rođen je u mjestu [[Plonsk]]u u [[Rusija|Rusiji]] (danas dio [[Poljska|Poljske]]) dana [[16. 10.|16. listopada]] [[1886]]. godine kao sin odvjetnika i aktivnog [[Cionizam|cionista]]. Obrazovao se u hebrejskoj školi koju je osnovao njegov otac. U dobi od 14 godina postao je član cionističke mladeži i vođa skupine mladih židova nazvane [[Ezra]], a čiji su članovi međusobno razgovarali samo na [[Hebrejski jezik|hebrejskom jeziku]]. Sa 18 godina postao je učitelj u [[Varšava|Varšavskoj]] [[Židovijevreji|židovskoj]] školi i pridružio se socijalističkoj cionističkoj skupini ''Poalei Zion'' (Radnici Ziona). Poljsku je napustio [[1906|1906.]] godine, a [[1908|1908.]] radi na farmi u židovskom naselju u [[Palestina|Palestini]] koja se nalazila na području koje je bilo pod [[Turska|turskom]] kontrolom. Tu je postao jedan od pokretača agrikulturne radničke komune te je pomogao utemeljiti židovsku samoobrambenu grupu ''Hashomer'' (Čuvar)

Godine [[1910|1910.]] odustao je od od rada na farmi i počeo uređivati cioistički radnički list ''Achdut'' (Jedinstvo) na hebrejskom jeziku. U to doba već je svoje prezime promijenio u Ben Gurion, što na hebrejskom znači "sin mladog lava". Početkom Prvog svjetskog rata Turci su ga protjerali iz Palestine, zajedno s [[Yitzak Ben-Zvi|Yitzhakom Ben-Zvijem]] (kasnije drugim predsjednikom Izraela), te [[1915]]. godine Gurion stiže u [[New York]] u ime [[Socijalizam|socijalističkih]] cionista. U New Yorku se i vjenčao s Paulom Monbesz, cionističkom aktivisticom. Godine [[1917]]. u [[VelikaUjedinjeno BritanijaKraljevstvo|Velikoj Britaniji]] objavljuje [[Arthur James Balfour|Balfourovu]] deklaraciju koja oživljava cionističke nade zbog njegove podrške narodnom domu za Židove u Palestini. Ben Gurion pomaže organiziranje Židovske legije u okviru britanskih trupa, a u koju i sam stupa u [[Kanada|Kanadi]] u [[travanjapril|travnju]] [[1918]]. godine. No, dok je legija doplovila do Palestine rat je završio, a Britanci su preuzeli vlast u Palestini. Godine [[1922]]. britanski mandat za upravu nad Palestinom postao je služben. Samo godinu dana ranije ([[1921]].) postao je glavni tajnik ''Histadruta'', konfederacije židovskih radnika. Cijelo to vrijeme bio je predstavnik Histadruta u Svjetskoj cionističkoj organizaciji i Židovskoj agenciji.

Godine [[1930]]. utemeljio je [[Mapai]], cionističku radničku stranku, a do [[1935]]. postao je predsjednik Izvršnog komiteta Židovske agencije za Palestinu, službenim nadglednikom židovske Svete Zemlje. Devet godina kasnije ([[1939]].) Velika je Britanija napravila veliku promjenu u svojoj dotadašnjoj prožidovskoj politici i ograničila je imgracijsku kvotu Židova u Palestinu. Godine [[1944]]. postao je predsjednik Cionističke svjetske organizacije. I u vrijeme Drugog svjetskog rata Ben Gurion je nastavio svoju borbu surađujući s Britancima, ali je poveo političku i vojnu borbu protiv njih [[1947]]. - [[1948]]. godine. Na kraju je došao do željenog cilja, republika [[Izrael]] proglašena je [[14. 5.|14. svibnja]] [[1948]]., a on je proglašen [[premijer]]om novostvorene države (kasnije je postao i ministar obrane). I ne samo to već je uspio razdjeljenje židovske ilegalne oružane skupine stopiti u jedinstvenu vojsku koja je porazila [[Saudijska Arabija|arapske]] invazijske snage i osvojila poluotok [[Sinaj]] koji pripada [[Egipat|Egiptu]] (više na [[Bliskoistočni sukob]]). Na unutarnjem planu petnaest je godina (izuzevši period od [[1953]]. - [[1955]].) vodio svoju zemlju promovirajući useljavanje, obrazovanje i razvoj [[Pustinja|pustinjskih]] krajeva. Unatoč oštrom protivljenju opozicije Ben Gurion je podržao uspostavu veza sa [[Zapadna NjemačkaNemačka|Zapadnom Njemačkom]].

Godine [[1963]]. dao je ostavku da bi, kako je rekao, učio i pisao; ali i stoga što je izgubio podršku u svojoj stranci. Na mjestu premijera i ministra obrane naslijedio ga je [[Levi Eshkol]]. Iako je podnio ostavku, ostao je zastupnik u [[Kneset]]u (izraelski parlament) sve do umirovljena [[1970]]. godine. U tom periodu između njega i Eshkola razvilo se političko suparništvo. To je dovelo do raskola unutar MAPAI stranke. U [[lipanjjun|lipnju]] [[1965]]. Ben Gurion je utemeljio RAFI stranku (Lista izraelskih radnika). Na narednim izborima RAFI je osvojio deset zstupničkih mjesta u [[Kneset]]u. Godine [[1968]]. RAFI se pridružio MAPAI stranci na čijem je čelu sada bio [[Ahdut Ha'avoda]] i oformljena je nova stranka - Izarelska radnička stranka. No, Ben Gurion je osnovao novu stranku - [[Hareshima Hamamlachtit]] (Državna lista) koja je osvojila četiri zastupnička mjesta u [[Kneset]]u na izborima [[1969]]. godine. Naredne godine Ben Gurion je otišao u mirovinu i zadnjih je deset godina svog života živio u [[kibuc]]u Sde Boker u području [[Negev]]. Preminuo je [[1. 12.|1. prosinca]] [[1973]]. godine. Ben Gurion bavio se i pisanjem, njegova najvažnija djela su: ''Osobna povijest'' (1970.) i ''Židovi i njihova zemlja'' (1974.). Oba su objavljena postumno.