Bog – razlika između verzija

[[Antička Grčka|Grci]] su bili umjetnici da zaodjenu istinu i stvarnost u ruho legende, a bogatstvom mašte i ljepotom reči, boja i oblika oni su besmrtne bogove spustili među smrtnike, dok su ljudima u isto reme, kroz apoteozu, otvorili put do vrhova [[Olimp]]a i božanskog života. Grci su jedini antički narod koji se nije plašio da sa finom i diskretnom ironijom pokaže da su ljudi stvorili bogove, a ne bogovi ljude i da bogovi postoje ljudi radi, a ne ljudi radi bogova. U toj slobodi da kroz [[kozmogonijakosmogonija|kozmogonije]], [[teogonija|teogonije]] i [[gigantomahija|gigantomahije]] ruše, kad im ustreba ili kad im se prohtje, stvaraju i dovode nova božanstva, leži snaga grčkog duha, hrabrost celog jednog etnosa, slobodnog i podjednako nezavisnog i prema nebu i prema zemlji. (domatrios)

BOG – BOŽANSTVO ([[Grčki jezik|gr.]] Θεος – Θεοτης, [[Latinskilatinski jezik|lat.]] ''Deus'', ''Dominus deus'' – najviša suština (Biće), lična božanska egzistencija). Tvorac neba i zemlje, svega vidljivog i nevidljivog – Tvorac svekolike Vaseljene ([[UniverzumSvemir|Univerzuma]]a). Pravoslavna teologija, dajući apofatičko tumačenje božanske suštine, više voli kategoriju tajne i slavoslovnih pojmova kad govori o Bogu, jer je to ime koje je iznad svakog imena (Filip. 2,9). U areopagitskom spisu "O božanskim imenima" pokazuje se da se Bog ne može čak ni definisati, niti ograničiti stvorenim predstavama, te da je sam pojam Boga relativan zato što se on odnosi na Njegov odnos sa tvorevinom, a ne na tajnu Njegove transcendentne suštine, odnosno na "nadsuštastvenu suštinu" (up. Nebeska jerarhija, XV, 2).

Predstavu o Bogu dao je sami Bog u svojim delima prijavljivanja u tvorevini i u Svome dolasku Ovaploćenjem Sina u istoriji. Sa svim teofanijama (bogojavljanjima) kojih je Stari Zavjet pun, ipak se u njima podvlači sveopšta transendentnost Boga. "Ja sam onaj koji jesam" (Izl. 3,14). Bog ima egzistenciju u sebi; nema drugo načelo ili cilj. Ovu ideju preuzeo je [[Novi zavjet|Novi Zavet]], postapostolski spisi i prvi simboli hrišćanske vere, u kojima se Bog naziva Θεοτης, načelo egzistencije. On je Tvorac svojom voljom, ali tvorevina nije od njegove suštine.

Kao i [[Stari zavjet|Stari Zavjet]] (Is. 40; Ps. 104; Dan. 6,20), Novi Zavjet također upotrebljava samo ipostasnu kategoriju onda kad se odnosi na Boga (Djela 14,15). Teofanije (Bogojavljenja) Staroga Zavjeta koncentrišu se u velikoj epifaniji ili božanskom "snishođenju" (συγκαταωασις), ili Ovaploćenju Sina Božjeg, preko kojeg je omogućena ne samo religija nego i obvoženje, jer Ovaploćeni Logos uzima ljudsku prirodu u svoju ipostas. Ovaploćenje razotkriva ipostasni i epifanijski karakter Boga punog sažaljenja i ljubavi prema čovjeku, Boga koji "silazi" da cjeliva i zagrli svoj lik metnut u tvorevinu (Luka 7,11,15,10; 19,1; Jovan 5,2).

[[Gautama Buddha|Buda]] (Gautama Sidarta) je odbijao odgovore na pitanja o postojanju Boga, i predlagao je da se ne prave mrtve koncepcije, nego da se razvija duhovna snaga, kojom se može doći do odgovora na sva pitanja.