Razlike između izmjena na stranici "Arapsko-izraelski sukob"

Dodano 457 bajtova ,  prije 6 godina
m/м
Bot: popravljanje preusmjeravanja
m/м (Bot: Migrating 2 interwiki links, now provided by Wikidata on d:q8669 (translate me))
m/м (Bot: popravljanje preusmjeravanja)
'''Bliskoistočni sukob''' - neprestani politički i vojni sukob na području Bliskog (Srednjeg) Istoka od stvaranja države [[Izrael]] ([[1948]]). Iako je prošlo 60 godina od osnutka hebrejske države, sukob traje još i danas zbog težnje Arapa da stvore palestinsku državu na području [[Gaza (razvrstavanje)|Gaze]] i [[Zapadna obala|Zapadne obale]] koji se nalaze pod Izraelskom okupacijom.
 
== Podjela Mandatne Palestine ==
Nijedno svjetsko žarište u proteklih pola stoljeća nije bilo neprekidno nestabilno, niti je imalo globalno važne posljedice kao područje prednjeg Bliskog istoka. Regija obuhvaća države Bliskog istoka okrenute [[MediteranSredozemno more|Mediteranu]]u - [[Izrael]], područja pod palestinsom samoupravom te [[Libanon]], [[Sirija|Siriju]], [[Egipat]] i [[Jordan]]. Početkom [[20. stoljećevijek|20. stoljeća]] ta područje su se nalazila u sastavu [[OsmanskoOtomansko Carstvo|Osmanskog Carstva]], s iznimkom Egipta koji je bio britanski protektorat i Libanona u koji je prije djelomično penetrirala francuska kolonijalna vlast. Naseljavala ga je apsolutna većina muslimanskog stanovništva arapskog podrijetla s malim enklavama kršćanskih maronita, [[ŽidoviJevreji|Židova]] i [[Šijitišijitizam|šijitskih muslimana]].
 
Slabljenje Osmanskog Carstva krajem XIX. stoljeća dalo je određenu nadu arapskim liderima da će svršetkom osmanlijske vlasti biti stvorena jedinstvena arapska država. No, razvoj događaja tekao je drugim smjerom. Važnost regije za strateške interese europskih kolonijalnih sila bila je velika te je područje Bliskog istoka krajem [[prvi svjetski rat|I. svjetskog rata]] i propasti osmanske imperije, uz blagoslov [[Liga naroda|Lige naroda]], bilo razdijeljeno između europskih sila na više teritorija s različitim stupnjem autonomije. Tako su na području prednjeg Bliskog istoka [[VelikaUjedinjeno BritanijaKraljevstvo|Velikoj Britaniji]] kao mandatna područja pripali [[Palestina]], s obvezom stvaranja nacionalnog doma za [[Židovi Jevreji|Židove]] (od koje će ona, ubrzo, otcijepiti 4/5 i od toga stvoriti državu [[Transjordan]], za svog saveznika, šerifa od Meke, koji je izgubio utjecaj u svojoj domovini, sada Saudijskoj Arabiji, i [[ŽidoviJevreji|Židove]], a [[Francuska|Francuskoj]] [[Sirija]].
 
== Nastanak cionističkog pokreta i ideja židovske države ==
[[Datoteka:Jewish zones 1947.jpg|thumb|desno|230px|Područja u kojima su [[Jevreji|Židovi]] činili većinu u Britanskom mandatu Palestine [[1947]].]]
Kao odgovor na val antisemitizma, koji je u drugoj polovici XIX. stoljeća ponovno zapljusnuo Europu, a u kontekstu nastajanja brojnih nacionalnih pokreta, među europskim Židovima nastala je ideja stvaranja suverene židovske države, koja bi bila jamstvo opstanka Židova u svijetu. Na inicijativu austrougarskog Židova [[Theodora Herzla]] [[1897]] godine osnovan je [[cionistički pokret]], koji je na svom prvom zasjedanju za mjesto osnivanja države izabrao biblijski Izrael. Pokret je dobio naziv po brdu Cion, na kojem je bio smješten jeruzalemski hram, a tvorac kovanice bio je austrijski filozof [[Nathan Birnbaum]]. Pokret je istodobno zatražio međunarodnu potporu za svoj cilj, no ideja židovske državnosti isprva nije naišla na osobito odobravanje u međunarodnim diplomatskim krugovima.
 
No, realizacija ideje židovske državnosti ipak se pojavila na horizontu, nakon što je britanska vojska [[1917]] zauzela taj dio Osmanskog Carstva. U tom trenutku najvećim postignućem cionističkog pokreta pokazalo se donošenje tzv. Balfourove deklaracije u studenom 1917., nazvane po britanskom ministru vanjskih poslova Balfouru. Tom je deklaracijom britanska vlada, nastojeći pridobiti potporu svjetskih Židova za sile [[Antanta|Antante]], dala potporu ideji da se na području Palestine osnuje nacionalni dom za Židove. No, britanska je diplomacija vješto trgovala Palestinom u dva ranija slučaja. London je obećao Arapima stvaranje države na ruševinama Osmanskog Carstva u zamjenu za njihovu borbu protiv Turaka, o čemu svjedoči korespondencija britanskog povjerenika za Egipat McMahona i tada najutjecajnijeg arapskog vođe Huseina Ibn Alija vođena između [[1915]] i [[1916]], godine. U drugom dokumentu, tajnom dogovoru Sykes-Picot iz 1916. [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Velika Britanija]] je obećala podjelu područja svojim saveznicama Francuskoj i [[Rusija|Rusiji]].
 
Balfourova je deklaracija otvorila put većem židovskom useljavanju u Palestinu. Ubrzo, podjelom Palestine na Palestinu i Transjordan, dio Palestine istočno od rijeke Jordan zatvoren je za židovsko useljavanje. Iako je u početku britanskog mandata u Palestini živjelo 590 tisuća Arapa i tek pedesetak tisuća Židova, taj se omjer počeo naglo mijenjati. Od Britanaca pomognuto useljavanje Židova dodatno su potaknuli gospodarska depresija tridesetih godina i uspon [[Nacizamnacionalsocijalizam|nacizma]] u [[NjemačkaNemačka|Njemačkoj]]. Arapsko, pak, useljavanje ubrzano je gospodarskim razvojem regije. Iako su Britanci nastojali održati političku ravnotežu između doseljenih Židova i arapske većine hraneći ih kontradiktornim obećanjima, s rastom židovske imigracije u Palestinu jačalo je i arapsko nezadovoljstvo. Prvi napadi na doseljene Židove dogodili su se [[1920]] u [[Jeruzalem|Jeruzalemu]], a kulminirali su velikim arapskim ustancima [[1929]] i [[1936]] godine. Pobune su Britanci ugušili silom, a činjenica da je osim britanskih vojnih ciljeva na meti arapskih ustanika bilo i židovsko stanovništvo imala je za posljedicu stvaranje i naoružavanje židovskih milicija.
 
Najveća židovska paravojna formacija bila je lijevo orijentirana skupina [[Hagana]] sa svojom elitnom jedinicom [[Palmach]], iz koje je potekao niz židovskih lidera XX. stoljeća, kao što su [[Yitzhak Rabin]] i [[Moshe Dayan]]. Na drugoj strani nalazila se ideološki desna oružana skupina [[Irgun Zvai Leumi]], iz koje su pak potekli bardovi izraelske desnice [[Menachem Begin]] i [[Yitzhak Shamir]]. Obje su skupine sudjelovale u okršajima s arapskim militantima te u napadima na britanske garnizone u Palestini, da bi poslije, tijekom političke konsolidacije izraelskog vodstva, došlo i do kratkotrajnog oružanog sukoba između te dvije skupine.
Tretirajući ga kao unutrašnje britansko pitanje, problem Palestine je [[1937]] pokušala riješiti tzv. Peelova komisija koja je predložila novu podjelu Palestine na dva dijela. Uoči početka II. svjetskog rata Velika Britanija je unatoč vijestima o progonu europskih Židova, u nastojanju da da ustupke Arapima, smanjila broj Jevreja koji se mogu useljavati u Palestinu na 75.000 tijekom pet godina, dok je za veći broj imigranata bila potrebna arapska suglasnost. No, sve ozbiljne pokušaje rješavanja arapsko-židovskog konflikta prekinuo je početak II. svjetskog rata.
 
Ali ni rat u Europi i Sjevernoj Africi nije okončao povremene međusobne sukobe Židova i Arapa, koji su [[1944]] godine kulminirali oružanim ustankom židovske milicije Irgun protiv britanske vlasti u Palestini. Nakon što su na vidjelo izbila stradanja Židova za vrijeme [[holokaust|holokausta]], ideja židovske državnosti na Zapadu je dobila simpatije i veće razumijevanje. Unatoč tome, Velika Britanija nije dopustila useljavanje stotinjak tisuća preživjelih zatvorenika koncentracijskih logora u Palestinu, pa su mnogi našli utočište ilegalno. U razdoblju nakon rata [[London]] je stvorio nekoliko planova političkog rješenja Palestine koji su bili odbijeni jedan za drugim. Na posljetku, Velika Britanija oslabljena u II. svjetskom ratu shvatila je da više nije spremna nositi teret angažmana u Palestini gdje je svojim potezima koji su izazvali ogorčenje Arapa podigla postotak Židova s 10 % 1914 godine, na 33 % 1947, te je u veljači [[1947]] stavila svoj mandat u Palestini na raspolaganje [[UNUjedinjeni narodi|Ujedinjenim Narodima]] i odlučila se povući.
[[Datoteka:UNGA 181 Map.png|thumb|desno|300px|Države koje su glasovale za UN-ovu rezoluciju 181 (zelena boja)]]
U međuvremenu su se ostale zemlje regije polako izvlačile ispod kolonijalne vlasti - 1944. godine Veliki Libanon odvojen od Sirije je postao neovisan, [[1946]]. Transjordanija i Sirija, a Egipat je još [[1922]] stekao formalnu neovisnost uz britansku vojnu nazočnost na svom tlu koja se protegnula do [[1956]] godine. Unatoč neovisnosti, u većini zemalja na vlasti su ostale monarhije ili političke elite koje su odgovarale bivšim kolonijalnim posjednicima. Tek su revolucije koje su se dogodile desetljeće kasnije otrgnule arapske države od kolonijalnog utjecaja. U Kairu su [[1945]] Egipat, Libanon, Sirija, Transjordanija, Irak, [[Saudijska Arabija]] i [[Jemen]] osnovali [[Arapska liga|Arapsku ligu]], političku organizaciju arapskih država čiji je deklarirani cilj bio zajednička suradnja i koordinacija vanjske politike država članica. No, u trenutku stvaranja, jedna od najvažnijih političkih zadaća Arapske lige bilo je sprječavanje nastanka židovske države u Palestini, koja će proglašenjem države Izrael tri godine kasnije evoluirati u vojnu zadaću.
 
U studenom 1947. Ujedinjeni narodi su Rezolucijom br. 181 odlučili da mandat Velike Britanije u Palestini prestaje u svibnju [[1948]] i objavili plan o podjeli Palestine na dvije države - židovsku koja će dobiti 55 % terirorija i u kojoj će odnos Židova i neŽidova biti 498.000 prema 497.000 i arapsku na 45 % teritorija i odnosom Apapa-neArapa 807.000 prema 10.000 [http://www.mideastweb.org/unscop1947.htm] . Prema planu, oba su dijela trebala biti ujedinjena gospodarskom unijom a podjela je predviđala posebni status grada Jeruzalema kao područja pod izravnom jurisdikcijom Ujedinjenih naroda. Odluka je donesena uvjerljivom većinom glasova u Glavnoj skupštini, uz istodobnu potporu glasova [[SADSjedinjene Američke Države|Sjedinjenih Država]] i [[SSSRSovjetski Savez|Sovjetskog Saveza]]. Velika Britanija ostala je suzdržana, a protiv podjele glasale su sve arapske zemlje. Palestinski Židovi prihvatili su plan, dok ga je arapska zajednica odlučno odbacila. Različit stav dviju zajednica prema UN-ovom planu rezultirao je eskalacijom borbi.
 
== Stvaranje države Izrael i prvi [[Arapsko-izraelski rat 1948.|izraelsko - arapski rat]] ==
{{glavni|Arapsko-izraelski rat 1948.}}
 
Na temelju odluke [[Ujedinjeni narodi|UN]]-a u studenom [[1947]] britanski je mandat u Palestini prestao u ponoć [[14. 5.|14. svibnja]]. Istog je dana Židovsko narodno vijeće na području koje mu je dodijeljeno planom podjele okrunilo svoju četiri desetljeća staru cionističku borbu za židovsku državnost i proglasilo izraelsku državu. Odmah su je priznale i [[Sjedinjene Američke Države]] i [[Sovjetski Savez]], a do kraja godine učinila je to i većina suverenih država u svijetu, s iznimkom arapskih.
[[Datoteka:Declaration of State of Israel 1948.jpg|left|thumb|250px|Proglašenje države Izrael [[1948]].]]
Nastojeći spriječiti podjelu Palestine, dan nakon proglašenja Izraela počeo je napad vojski arapskih zemalja na tek proglašenu židovsku državu. U napadu je sudjelovalo šest arapskih država, članica Arapske lige - Egipat, Sirija, Transjordanija, Irak i Libanon te mali vojni kontingent iz Jemena, a arapskim vojskama svakako treba pribrojati i aktivne arapske borce iz Palestine, kojima je zapovijedao klerik al-Susayn. Sjever Izraela napadale su sirijske i libanonske snage, a transjordanska Arapska legija, ojačana iračkim vojnim kontingentom, prodrla je u smjeru grada [[Jeruzalem]]a. Egipatske snage, koje su s otprilike dvanaest tisuća vojnika bile najbrojnija arapska vojska u ratu, napreduju s područja [[Sinaj]]skog poluotoka u smjeru grada [[Tel Aviv]]a. No, arapske vojske su djelovale bez jasno definiranih ciljeva i međusobne koordinacije što će se u drugoj fazi rata pokazati kobnim.
 
Uoči rata na području cijele Palestine živjelo je milijun i tristo tisuća Arapa te šesto tisuća Židova. Iako je Izrael od prije imao poluautonomnu vladu, a u trenutku napada arapskih država imao je pod oružjem trideset i pet tisuća ljudi, nije bio spreman za rat većih razmjera. Najvažniji oslonac obrane bile su milicije u koje su bili organizirani stanovnici malih poljoprivrednih komuna - [[kibuc]]a. S druge strane, palestinski se [[Arapi]] nisu nikad oporavili od poraza u ustanku [[1936]] te je većina njihovih lidera bila u egzilu (najpoznatiji od kojih je jeruzalemski muftija [[Hadž Amin al Huseini]], osnivač [[Handžar13. SS oružana brdska divizija Handžar|Handžar divizije]]), a veliki dio arapskih gerilaca razoružala je britanska vlast.
 
Nakon dva tjedna borbi, transjordanska vojska zauzela je stari dio grada [[Jeruzalem]]a koji su od prije opsjedali arapski militanti, dok su židovske snage ostale odsječene u novom dijelu grada. Na sjeveru Palestine sirijske snage osvojile su grad [[Mishmar Hayarden]], a na jugu su Egipćani zauzeli [[pojas Gaze]] te pustinju [[Negev]] i grad [[Bersheva|Bershevu]]. Nekoliko dana kasnije egipatske su se snage južno od Tel Aviva spojile s transjordanskom vojskom, čime su arapska osvajanja u ratu 1948. godine dosegnula svoj teritorijalni maksimum. Izrael se u tom trenutku nalazio u izrazito teškoj poziciji. Državnost i opstanak Židova u Palestini bili dovedeni su u pitanje,a jedini segment bojišta kojim je još uvijek dominirala izraelska strana bio je [[zračni prostor]].
[[Datoteka:Quartier commercial juif attaqué - 2 décembre 1947.jpg|thumb|desno|250px|Napadnuta židovska četvert u Jeruzalemu [[2. prosinca]] [[1947]]., par dana nakon pozitivne odluke o podjeli Palestine]]
Na inicijativu Ujedinjenih naroda [[11. 6.|11. lipnja]] [[1948]] borbe su zaustavljene. Izrael je iskoristio stanku u ratu za dopremanje oružja te reorganizaciju i pregrupiranje svojih snaga, a broj ljudi pod oružjem na izraelskoj strani u to je vrijeme narastao na šezdeset tisuća. Zanimljivo je da je presudnu ulogu u naoružavanju Izraela u Prvom izraelsko-arapskom ratu imao Sovjetski Savez preko Čehoslovačke. On je u nastanku Izraela vidio priliku za realizaciju vlastitih strateških interesa na Bliskom istoku. No, sljedećih se godina fokus Moskve premjestio s Izraela na mlade arapske socijalističke republike u izraelskom susjedstvu, a blisko savezništvo se počinje stvarati između Tel Aviva i [[Washington, DCD.C.|WashingtonWashingtona]]a.
 
Vrijeme prekida vatre izraelski je lider [[Ben Gurion]] iskoristio i za konsolidaciju izraelskog vojnog zapovjedništva te je odlučeno da se sve naoružane skupine stave pod zajedničko zapovjedništvo. Ben Gurion je još krajem svibnja proglasio stvaranje Izraelskih obrambenih snaga ili Zvah Haganah Le Yisrael, koje su zabranjivale druge oružane snage na izraelskom teritoriju. Najveći problem izraelskom vodstvu bila je desna milicija Irgun Zvai Leumi, koja je poluautonomno vodila borbe protiv Arapa.
U lipnju 1948. godine dolazi do oružanog incidenta i međužidovskog sukoba oko broda [[Altalena]] u kojem je poginulo više od osamdeset ljudi. Međužidovski građanski rat spriječen je nakon što je vodstvo Irguna prihvatilo zajedničko zapovjedništvo pod [[Ben Gurion]]om. No, međužidovsko prolijevanje krvi bacilo je sjenu na izraelsku unutrašnju politiku koja je trajala još godinama nakon događaja, a neizravno se osjećala u odnosima izraelske ljevice i desnice i desetljećima kasnije.
 
Uz međunarodno posredovanje predvođeno švedskim diplomatom grofom [[Bernadotte]]om, predstavnici dviju strana na grčkom otoku [[Rodos]]u počeli su pregovore o budućnosti Palestine. Bernadotte je predlagao davanje područja Galileje Židovima a pustinje Negev Arapima, no obje su strane odbile njegov prijedlog te su [[9. 7.|9. srpnja]], nakon četiri tjedna obustave vatre, borbe obnovljene. Izrael je nizom manjih operacija nastojao vratiti pod svoju kontrolu teritorij koji je izgubio tijekom proteklih mjeseci, ali i proširiti se izvan područja koje mu je bilo namijenjeno UN-ovim planom. Operacija "Dani" izvedena je na središnjem dijelu bojišta kod mjesta Lod i Ramle radi razdvajanja arapskih vojski. Izraelska ofenziva "Dekel" bila je na sjeveru Palestine, a rezultirala je izraelskim osvajanjem grada [[Nazaret]]a i donje [[Galileje]]. Istodobno je izraelsko ratno zrakoplovstvo napalo glavne arapske gradove [[Kairo]], [[Damask]] i [[Amman|Aman]]. Na pritisak UN-a [[18. 7.|18. srpnja]] sklopljeno je novo primirje s namjerom oživljavanja pregovora, no konačni udarac mirnom rješenju sukoba zadalo je ubojstvo međunarodnog posrednika grofa Bernadottea, kojeg su ubili židovski ekstremisti iz organizacije Lehi.
 
Izraelske pobjede stvorile su nesuglasice između arapskih saveznika u pogledu daljnjeg vođenja rata - Jordan i Irak su bili spremni na pregovore s Izraelcima, dok je egipatski kralj [[Faruk I]]. odbio pred vlastitom javnosti priznati poraz te je i nadalje podržavao nastavak borbi. Završna faza rata počela je početkom listopada izraelskom ofanzivom na južnom bojištu. U njoj su nakon deset dana borbi Egipćani odbačeni u pojas Gaze. Krajem prosinca 1948. godine Izraelci su krenuli u novu ofenzivu na području pustinje Negev. Nakon što je izraelska vojska odsjekla egipatske snage u Gazi, egipatski kralj Faruk pristao je na primirje.
 
Prekid vatre između Izraela i Egipta potpisan je na otoku Rodosu [[24. 2.|24. veljače]] [[1949]], čime je okončan Prvi izraelsko-arapski rat. Izraelski teritorij je nakon rata bio veći za otprilike 3400 kvadratnih kilometara od onog koji mu je bio namijenjen UN-ovim planom podjele. Od dijelova Palestine koje su nadzirale arapske vojske prostor zapadne obale rijeke Jordan anektirala je Transjordanija koja je 1949. promijenila ime u [[Jordan]], dok je područje Gaze bilo pripojeno Egiptu.
 
Poraz arapskih država u ratu 1948. godine doveo je do političkih previranja i krupnih promjena u arapskim zemljama. U Siriji je u ožujku [[1949]]. izveden vojni udar generala Husnija al Zaima, koji je već nakon nekoliko mjeseci bio srušen, nakon toga je sljedećih godina uslijedila serija novih vojnih udara. Jordanskog kralja Abdulaha je u srpnju [[1950]] ubio palestinski tinejdžer, nezadovoljan potpisivanjem primirja s Izraelom. Poraz u ratu 1948. - 1949. bio je najvažniji razlog zbog kojega je [[1952]] godine svrgnut egipatski kralj Faruk i proglašena Republika Egipat. Za razliku od svojih arapskih susjeda, koji su nakon rata bili u stalnom političkom previranju, Izrael se učvrstio kao stabilna parlamentarna demokracija. U zemlji su 1949. održani izbori, nakon kojih je Ben Gurion postao prvi premijer a bivši cionistički lider [[Chaim Weizmann]] prvi izraelski predsjednik.
Otprilike šestinu tadašnje populacije Izraela činili su Arapi koji nisu napustili svoje domove nakon rata 1948. Njih je Izrael držao pod vojnom upravom te ih je u više navrata preselio iz pograničnih zona. Izraelsko je vodstvo imalo na umu da će arapske zemlje teško prihvatiti postojanje Izraela te su uložili velike napore na uvježbavanje snažne, male vojske, koja je sredinom pedesetih brojala oko dvjesto tisuća pričuvnih vojnika.
 
Mogućnost sklapanja mira između Izraela i najumjerenijeg arapskog lidera, jordanskog kralja Abdullaha, neslavno je propala nakon što su kralja Abdullaha u Jeruzalemu 1950. ubili palestinski ekstremisti. Rušenje monarhije u Egiptu 1952. označilo je novu prekretnicu u odnosu snaga na Bliskom istoku. Tako je razdoblje političkih previranja u Egiptu, izazvanih porazom 1948., kulminiralo vojnim udarom kojim je srušen kralj Faruk. Zbivanja u Egiptu s pozornošću su bila praćena u Tel Avivu. Egipatska vojska se u ratu 1948. pokazala najtežim izraelskim protivnikom i najvećom opasnošću, dok je Egipat bio najčešća polazna točka za ubacivanje arapskih komandosa na izraelski teritorij. Izrael je zabrinjavao rast arapskog nacionalizma, a činjenica je da je Egipat imao niz nabavki oružja iz istočnog bloka, zbog čega je bio na najboljem putu da se etablira kao regionalna velesila. Radi diskreditacije Egipta u očima Zapada, izraelska obavještajna skupina je početkom pedesetih u Egiptu izvela niz protuameričkih terorističkih akcija u obliku podmetanja bombi. Nakon što je to otkriveno u javnosti nekoliko godina kasnije, cijela operacija je prozvana prema tadašnjem ministru obrane koji je naredio cijelu akciju "Afera Lavon". No, veze između Egipta i Zapada nisu presjekli izraelski obavještajni agenti već sam egipatski predsjednik [[Gamal Abdel Nasser|Gamal Abdel Naser]].
 
[[Sjedinjene Američke Države]] pokušale su posredovati u sukobu Egipta i Izraela obećavajući izdašnu gospodarsku pomoć objema zemljama. U Egiptu su tu pomoć namijenili gradnji Asuanske brane na rijeci [[Nil]]. No, dolaskom Gamala Abdela Nasera na čelo vojnog režima u Kairu u travnju [[1954]] godine Egipat se počeo približavati Sovjetskom Savezu. Zabrinut zbog egipatskog koketiranja sa Sovjetskim Savezom, američki predsjednik [[Eisenhower]] otkazao je Kairu zajam za financiranje Asuanske brane. Do kulminacije zaoštravanja odnosa Egipta sa zapadnim zemljama došlo je u srpnju 1956. godine egipatskom nacionalizacijom [[Sueski kanal|Sueskog kanala]], koja je opravdana potrebom pronalaženja izvora financiranja gradnje Asuanske brane.
U listopadu 1956. godine na tajnom su se sastanku našli premijeri triju država, čiji su strateški interesi u najvećoj mjeri bili povrijeđeni Naserovom politikom - premijer Francuske Mollet i Velike Britanije Eden te Izraela Ben-Gurion. Velika Britanija je odlučila zaštititi ugrožene interese svog kapitala u kompaniji koja je upravljala Sueskim kanalom te povratiti svoj izgubljeni utjecaj na Bliskom istoku. Francuska je, uz motive slične britanskim, računala na to da bi rušenjem Nasera izravno utjecala i na slabljenje egipatske podrške tadašnjim protufrancuskim ustancima u [[Alžir]]u, [[Maroko|Maroku]] i [[Tunis]]u. Posve prirodno, za zbivanja u Egiptu bio je zainteresiran i Izrael koji je želio eliminirati najsnažniju protivničku vojsku i neutralizirati baze palestinskih fedajina u pojasu Gaze. Na sastanku je postignut dogovor o zajedničkoj vojnoj akciji na [[Egipat]] i o rušenju Nasera, po sličnom obrascu kojim je američka [[CIA]] godinu dana prije srušila nacionalističkog iranskog predsjednika Mossadegha, koji je u [[Iran]]u pokušao nacionalizirati zapadne naftne kompanije. Plan nazvan Operacija Teleskop predviđao je napad Izraela na područje Sinajskog poluotoka nakon čega će se pod izlikom zaštite stranih brodova u Kanalu u sukob umiješati Velika Britanija i Francuska. Početni izraelski udar privući će egipatske snage na [[Sinaj]]ski poluotok, koje su onda zračnim desantima britanskih i francuskih postrojbi u području Sueskog kanala trebale biti odsječene i uništene. Izrael je u tajnosti mobilizirao sve motorizirane jedinice kojima je raspolagao i pripremio se za iznenadni napad.
 
Izraelski napad, kojim je zapovijedao proslavljeni general [[Moshe Dayan]], počeo je u popodnevnim satima [[29. 10.|29. listopada]] [[1956]] zračnim desantom na području strateški važnog klanca Mitle na Sinajskom poluotoku, koji je imao važnu ulogu i u svim sljedećim izraelsko-arapskim ratovima. Usporedo s padobranskim desantom na područje Sinaja, ulaze i izraelske oklopne postrojbe. U skladu s prije dogovorenim, Velika Britanija i Francuska [[30. 10.|30. listopada]] diplomatskim putem traže povlačenje egipatskih i izraelskih jedinica iz područja Kanala prijeteći vojnom intervencijom. Egipat je očekivano odbio ultimatum te sljedeći dan počinju britanski i francuski zračni napadi na ciljeve diljem Egipta. Zračni desanti britanskih trupa izvedeni su [[5. 11.|5. studenog]] zapadno od [[Port Said]]a na zapadnoj obali Sueskog kanala te francuskih padobranaca na području [[Port Fuad]]a na istočnoj obali Kanala, koje u potpunosti ovladavaju područjem Sueskog kanala.
 
Anglo-francuski napad na Egipat izazvao je oštru diplomatsku reakciju Sovjetskog Saveza, a akcija je naišla na neodobravanje u Washingtonu, gdje je Eisenhowerova administracija bila bijesna zbog poduzimanja napada bez prethodnih konzultacija sa Sjedinjenim Državama. [[Bijela kuća]] je u tom trenutku bila zabavljena situacijom u [[Mađarska|Mađarskoj]], gdje su sovjetski tenkovi skršili mađarski ustanak, a Eisenhoweru ta kriza nije odgovarala ni zbog predstojećih predsjedničkih izbora. Nakon američkog pritiska, Velika Britanija i Francuska bile su prisiljene poštovati odluku Ujedinjenih naroda o prekidu vatre. Britanske i francuske postrojbe povukle su se [[22. 12.|22. prosinca]] [[1956]] sa Sueskog Kanala, a izraelska vojska odlazi sa Sinajskog poluotoka u ožujku [[1957]] godine.
 
Egipatska vojska je tijekom kratkog Sueskog rata 1956. teško stradala, zrakoplovstvo je gotovo uništeno, a uvelike je oslabljena i ratna mornarica. Sueski kanal je bio zatvoren do 1957., a Egipat je [[1962]] nadoknadio vrijednost nacionalizirane imovine izvornim vlasnicima. Arapske zemlje su u znak protesta nakon Sueske krize smanjile isporuke nafte Zapadu, stvarajući mali naftni udar i blagi nagovještaj velike naftne krize koja će se dogoditi nakon rata [[1973]] godine.
Najveću korist od razjedinjenosti arapskog svijeta u svakom je slučaju imao Izrael, koji je u to vrijeme i sam bio duboko u problemima. Gospodarska kriza i smanjenje useljavanja te rast broja Židova koji su napuštali Izrael, kao i velike kulturološke razlike između različitih židovskih zajednica, stvarale su sliku depresivnog društva u očekivanju novog rata. Razdoblje nakon Sueskog rata nije prolazilo bez sukoba Izraela i okolnih arapskih zemalja. Između [[1965]] i [[1967]] godine dogodio se niz ozbiljnih čarki na granici Izraela sa Sirijom i Jordanom. Sirijska podrška terorističkim napadima palestinskog [[Fatah]]a na židovska naselja u skladu s već ustaljenom praksom izazvala je seriju izraelskih vojnih odmazdi na sirijski teritorij. Početkom 1967. učestali su napadi sirijskog topništva na Izrael, a u travnju su vođeni zračni dvoboji između izraelskog i sirijskog zrakoplovstva u kojem je srušeno šest sirijskih letjelica. Nove tenzije u odnosima s arapskim susjedima izazvala je izraelska odluka da skrene dio toka rijeke [[Jordan (rijeka)|Jordan]] radi navodnjavanja pustinje Negev, na što su arapske zemlje [[1965]] godine odlučile osiromašiti tok Jordana skretanjem njegovih pritoka na svom teritoriju.
 
Sredinom svibnja 1967. Egipat je počeo koncentrirati svoje vojne snage na Sinajskom poluotoku unatoč činjenici da su njegove vojne efektive bile bitno ograničene angažmanom u građanskom ratu u Jemenu u kojem je sudjelovalo 50 tisuća egipatskih vojnika. Na egipatski su zahtjev [[18. 5.|18. svibnja]] sa Sinaja povučene snage UN-a, a potkraj svibnja Egipat je zabranio prolaz izraelskim brodovima kroz Tiranski tjesnac i tako blokirao južnu izraelsku luku [[Elat]] u [[Akapski zaljev|Akapskom zaljevu]].
 
Nakon što su [[30. 5.|30. svibnja]] 1967. jordanski kralj Husein i egipatski predsjednik Naser potpisali sporazum kojim su dvije vojske stavljene pod zajedničko zapovjedništvo, procjene izraelske obavještajne službe govorile su da je napad arapskih zemalja na Izrael siguran. Najveća bojazan izraelskog zapovjedništva bila je istodobni rat na tri bojišta, koji je mogao biti izbjegnut samo preventivnim izraelskim napadom. Na temelju takvih prosudbi izraelsko je vodstvo na čelu s premijerom Levijem Eshkolom donijelo odluku o brzoj mobilizaciji i grupiranju izraelskih snaga za napad. Dana [[5. 6.|5. lipnja]] [[1967]] u 8 sati i 45 minuta počeli su iznenadni udari izraelskog ratnog zrakoplovstva na deset egipatskih aerodroma te na sirijske i jordanske, pa čak i na jedan irački vojni aerodrom. Tako su samo tijekom prvog dana rata bombardirane 23 zračne luke u kojima je uništeno gotovo sve egipatsko, sirijsko i jordansko borbeno zrakoplovstvo. Time je već u početku akcije ostvarena apsolutna izraelska nadmoć u zraku, koja će omogućiti zrakoplovstvu da se idućih dana koncentrira na podršku kopnenoj vojsci.
 
Na jordanskom bojištu neprijateljstva počinju jordanskim granatiranjem izraelskih položaja i zračnim napadima, a jordansko zrakoplovstvo bombardiralo je Tel Aviv. Prvog dana rata oko podneva izraelske su snage prešle na sjeveru u napad u smjeru grada Genina, kojeg sljedeći dan zauzimaju. Na dijelu bojišta prema Egiptu izraelske postrojbe su prvog dana rata probile egipatske obrambene crte i zauzele područje pojasa Gaze. Izraelske oklopne postrojbe prodrle su uzduž obale Sredozemnog mora prema Sueskom kanalu te unatoč egipatskom otporu potkraj dana stigle na 30 km od kanala. Nakon više neuspjelih protunapada, trećeg dana rata egipatske se snage povlače sa Sinajskog poluotoka prema kanalu, dok ih Izraelci napadaju iz zraka i sa zemlje. Egipatska javnost nije bila obaviještena o stanju na bojištu, već je pogrešno vjerovala da se događaji odvijaju u egipatsku korist.
U noći [[6. 6.|6. lipnja]] Izraelci su izbili na područje Sueskog kanala kod grada Al-Quantarahe, a druga izraelska skupina zauzela je klanac Mitla na središnjem dijelu Sinaja. Na krajnjem jugu Sinajskog poluotoka Izraelci su zračnim desantom zauzeli grad [[Sharm al-Sheik]], čime je otvoren ulaz u [[Akapski zaljev]]. Na istočnom ratištu, Izraelci su potisnuli jordansku vojsku i zauzeli stari dio grada Jeruzalema, a istog dana zauzeli su i [[Šhem]] (biblijski hrvatski prijevod Šekem, arapski [[Nablus]]) i Arihu te izašli na zapadnu obalu rijeke Jordan, čime završavaju borbe na jordanskom dijelu fronte. Četvrtog dana rata na sinajskom bojištu izraelske snage odbile su nekoliko slabih egipatskih protunapada te su pred večer istoga dana osvojile obalu Sueskog kanala u cijeloj dužini. Posredovanjem UN-a kasno u noć istoga dana prekinute su borbe na sinajskom bojištu.
[[Datoteka:GolanHeights-tank.jpg|thumb|desno|250px|Napušteni izraelski tenk: nakon Šestodnevnog rata, Izrael je okupirao Golan]]
Sirijsko bojište je prva tri dana rata mirovalo, što je u potpunosti odgovaralo Izraelu koji je tako oštricu svog napada mogao usmjeriti na Sinajski poluotok. Ono postaje aktivno tek nakon što je Izrael stabilizirao situaciju na druga dva bojišta, tako [[8. 6.|8. lipnja]] Izraelci prelaze u masovni napad na sirijske položaje te su istu noć iz tri smjera probili sirijske položaje a sljedećeg dana zauzeli su najveću sirijsku utvrdu Tel Taffar i otvorili put prema daljnjem prodoru ka središnjim dijelovima Sirije. Idući dan je izraelska vojska ovladala cijelom [[Golanska visoravan|Golanskom visoravni]]. Posredovanjem UN-a [[10. 6.|10. lipnja]] 1967. u 18 sati i 30 minuta prekinuta su borbena djelovanja na sirijskom bojištu te je tako nakon 132 sata i 30 minuta borbenih djelovanja završen Šestodnevni rat.
 
U Šestodnevnom ratu arapske su zemlje imale oko 30 tisuća poginulih ili nestalih vojnika. Izgubljeno je oko 70 posto naoružanja i opreme, a osobito teško stradala su zrakoplovstva arapskih zemalja. Novonastalom situacijom izraelska se vojska opasno približila trima arapskim prijestolnicama - Kairu na manje od 100 km te Damasku i Amanu na manje od 50 km. Izrael je ratnom pobjedom stekao nadzor nad cijelim biblijskim područjem Izraela ili četiri puta veći teritorij od onog iz 1949. nakon Prvog arapsko-izraelskog rata. Još je milijun palestinskih Arapa došlo pod izraelsku vlast, tako da je pod izraelskom vlašću bilo 1,5 milijuna Arapa. Izrael je anektirao stari dio Jeruzalema, gdje je arapskom stanovništvu ponuđen izbor između izraelskog i jordanskog državljanstva, dok je u Judeji i Samariji (Zapadnoj obali) i pojasu Gaze uspostavljena vojna vlast.
Porazi u ratovima [[1948]]. i [[1967]]. godine stvorili su veliku palestinsku izbjegličku zajednicu u Jordanu. Njezin vojni i politički utjecaj je tijekom godina rastao i rezultirao je uspostavom paralelnog sustava vlasti u izbjegličkim naseljima. Prvo miješanje Palestinaca u jordansku politiku dogodilo se još [[1951]] godine ubojstvom jordanskog kralja Abdulaha. U srpnju 1966. Jordan je prvi put uskratio podršku [[PLO]]-u, no zbog pritiska arapskog svijeta ona je nastavljena. Postupno se težište aktivnosti palestinskih militanata u Jordanu preusmjerilo s borbe protiv Izraela u pokušaje svrgavanja jordanskog kralja Huseina, a oružani sukob izbjegnut je zahvaljujući posredovanju arapskih zemalja. U ljeto 1970. imenovana je nova jordanska vlada u kojoj je sudjelovalo nekoliko simpatizera PLO-a. Između jordanske vlade i PLO-a potpisan je sporazum kojim je fedajinima dopuštena sloboda kretanja, a PLO je pristao priznati autoritet jordanskog kralja. No, jordansko prihvaćanje prekida vatre s Izraelom u kolovozu iste godine izazvalo je sukobe jordanskih snaga sigurnosti i fedajina, a početkom rujna kralj Husein jedva je izbjegao i drugi pokušaj atentata u istoj godini.
 
Događaji u Jordanu kulminirali su u rujnu 1970. koordiniranom otmicom pet međunarodnih putničkih zrakoplova, koje je izvela jedna od brojnih palestinskih skupina aktivnih u Jordanu. Uništenje nekoliko otetih zrakoplova bila je kap koja je prelila čašu jordanskog kralja Huseina. Sredinom rujna počeo je napad jordanske vojske na paravojne palestinske formacije, koji je prerastao u otvoreni rat u jordanskim gradovima. U arapskom svijetu on je poznat kao [[Crni rujan]]. Sukob je dobio međunarodni karakter kada su [[20. 9.|20. rujna]] Palestincima u pomoć stigli tenkovi sirijske vojske. Uplitanje Sirije dovelo je u tešku situaciju malu jordansku vojsku. Kralj Husein bio je prisiljen obratiti se za pomoć Izraelu. Nakon gubitka više od polovice tenkova i mogućnosti ulaska Izraela u rat, sirijska vojska je četvrti dan operacije počela s povlačenjem iz Jordana.
 
Naposljetku, [[25. 9.|25. rujna]] dogovoren je prekid vatre između palestinskih fedajina i jordanskih vlasti, na temelju kojeg se fedajini trebaju povući iz Jordana. U završnim jordanskim operacijama u ljeto 1971. likvidirane su posljednje palestinske skupine na jordanskom tlu. Posljedice nasilnog obračuna s Palestincima za Jordan su u arapskom svijetu bile velike. Kralj Husein bio je potpuno politički izoliran u arapskim političkim krugovima, jer su ga smatrali najodgovornijim za izbijanje međuarapskog rata. PLO i veliki dio palestinskih izbjeglica otišao je susjedni Libanon, koji će se sedamdesetih godina pretvoriti u novo ratno žarište regije.
 
== Žrtve ==
| 500
|- align=right
| [[Suecka kriza|Sueska kriza]]
| 1.650-3.000<ref name="twentieth century atlas"/><br/>
| 186<ref name="jewish virtual library"/><br/>
| 165<ref>[[Winograd Commission]] Report, page 353. Based on [[Northern Command (Israel)|Northern Command]] medical census of November 9, 2006.</ref>
|- align=right
| [[Rat u Gazi 2008.-2009.|Sukob Gaza-Izrael 2008.-2009.]]
| 1.200<ref name="jpost_duped">{{cite news|url=http://fr.jpost.com/servlet/Satellite?cid=1233304788684&pagename=JPost/JPArticle/ShowFull|title='World duped by Hamas death count'|last=Katz|first=Yaakov|date = 15. 02. 2009.|publisher=JPost|accessdate = 17. 02. 2009.}}</ref>-1.417<ref name="PCHRCASFIG">{{cite press release
| title = Confirmed figures reveal the true extent of the destruction inflicted upon the Gaza Strip; Israel’s offensive resulted in 1,417 dead, including 926 civilians, 255 police officers, and 236 fighters.
Šezdesetih godina je bliskoistočni konflikt izašao izvan okvira regije. Nakon što je arapska nemoć na bojnom polju dokazana u tri rata s ponižavajućim ishodom za arapske zemlje, Palestinci su posegnuli za drugim metodama borbe. Desetine mladih Arapa čiji su roditelji izbjegli iz nekadašnjeg britanskog mandata Palestine, a koji su rođeni i odrasli u izbjegličkim logorima jer im je bila zabranjena [[repatrijacija]] od strane arapskih režima gdje su se nalazili, bili su sedamdesetih godina spremni umrijeti za palestinsku stvar u spektakularnim terorističkim podvizima. Sedamdesetih godina su svjetske agencije relativno često izvještavale o nekoj terorističkoj akciji, ponekad izvedenoj tisućama kilometara daleko od Bliskog istoka, iza koje su stajali palestinski teroristi.
 
Ubrzo nakon svršetka Prvog izraelsko-arapskog rata 1949. godine počinju upadi palestinskih fedajina na izraelski teritorij gdje su meta često bili izraelski civili, za što se Izrael revanširao oružanim odgovorom na teritorij zemlje iz koje je napad došao. Osim u Izraelu, palestinske izbjeglice su 1951. godine izvele ubojstvo jordanskog kralja Husseina I. Palestinski gerilski i teroristički napadi na Izrael dobili su politički okvir na summitu Arapske lige u lipnju [[1964|1964.]] godine, u tada još uvijek arapskom Jeruzalemu, stvaranjem Palestinske oslobodilačke organizacije. [[PLO]] [[Yasser Arafat|Yassera Arafata]] će u kasnijem stadiju postojanja odbaciti terorizam i izgraditi image političkog pokreta, no i dalje će zadržati veze s radikalnim palestinskim skupinama.
 
Izraelske obavještajne službe su i same izvodile atentate i akcije terorističkog karaktera u inozemstvu. Najznačajnija izraelska kampanja je bila tzv. Afera Lavon, usmjerena protiv Egipta, a nazvana po izraelskom ministru obrane Pinchasu Lavonu. Naime, početkom pedesetih godina su agenti izraelskog Mossada diljem Egipta postavljali bombe na zapadne ciljeve, s namjerom diskreditacije novog egipatskog režima i sprečavanja britanskog povlačenja iz Egipta.
* '''Serija palestinskih terorističkih akcija'''
[[Datoteka:PFLP-group-1969.jpg|thumb|desno|250px|Ratnici PFLP-a (Popularne Fronte za Oslobađenje Palestine) [[1969]].]]
U lipnju [[1968|1968.]] godine trojica su Palestinaca otela zrakoplov izraelske kompanije [[El Al]] na letu iz [[Rim]]a u [[Tel Aviv]]. Iako su se otmice zrakoplova događale i ranije, El Alov zrakoplov je bio prvi koji je otet u političke svrhe. Zahvaljujući publicitetu koji je otmica priskrbila palestinskoj stvari, došlo je do eksplozije sličnih akcija u čemu su prednjačili Palestinci. Uslijedile su nove velike palestinske terorističke akcije; u kolovozu 1970. godine su simultano oteta četiri zrakoplova koja su uništena u jordanskoj pustinji i iniciran je međuarapski rat u Jordanu. U rujnu [[1972|1972.]] godine, nekoliko dana nakon početka [[Olimpijske igre|Olimpijskih igara]] u [[MünchenMinhen|Münchenu]]u, osam terorista iz skupine "Crni rujan" upalo je u Olimpijsko selo i uzelo skupinu izraelskih sportaša za taoce. Zahvaljujući prisutnim TV kamerama iz cijeloga svijeta, milijuni ljudi su bili u prilici pratiti krvave događaje u Olimpijskom selu kada je nakon traljave akcije [[Zapadnazapadna NjemačkaNemačka|njemačke]] policije poginulo svih devet talaca.
 
U lipnju [[1976|1976.]] godine skupina palestinskih terorista povezanih s njemačkom skupinom [[Frakcija Crvene armije|Baader Meinhoff]] otela je zrakoplov [[Air France]]a na letu iz Izraela u Francusku i preusmjerila ga prema [[Uganda|Ugandi]] u srcu Afrike. Otmičari su tražili puštanje zatvorenih palestinskih boraca u Izraelu, [[Kenija|Keniji]], [[NjemačkaNemačka|Zapadnoj Njemačkoj]] i [[ŠvicarskaŠvajcarska|Švicarskoj]], prijeteći početkom likvidacije taoca. Iako je izraelski stav prema terorizmu bio tradicionalno nepopustljiv, izraelska vlada se upustila u pregovore dok je vojska užurbano radila na planu oslobađanja taoca. U iznimno rizičnoj operaciji unatoč udaljenosti od nekoliko tisuća kilometara, izraelski su komandosi, koje su vodili budući izraelski premijer [[Ehud Barak]] i brat izraelskog premijera [[Benjamin Netanyahu|Benjamina Netanyahua]] - [[Yonatan Netanyahu]], svladali ugandske vojnike i otmičare. Taoci su oslobođeni uz minimalne gubitke te dopremljeni u Izrael. Operacija izraelskih komandosa u [[Entebbe]]u 1976. godine ostala je do danas jedna od najsmjelijih komandoskih akcija svih vremena.
 
Osobito su teške bile palestinske terorističke akcije s velikim civilnim žrtvama, među kojima je bilo i djece. Otmica autobusa u mjestu Avivim Moshav [[1970|1970.]] godine, rušenje stambene zgrade u naselju Kyrjat Shmona 1974. godine te škole u kibucu Maalot mjesec dana kasnije, a veliki medijski publicitet dobio je PLO kada je zauzeo brod "[[Achille Lauro]]" [[1985|1985.]] godine.
* Postupno su terorizam kao oblik političke borbe prihvatili gotovo svi politički pokreti diljem regije. U Egiptu je sedamdesetih godina terorističku djelatnost prihvatio pokret [[Muslimansko bratstvo|Muslimansko bratstvo]] osnovan još dvadesetih godina XX. stoljeća. Najpoznatija akcija izvedena u suradnji s drugom egipatskom skupinom Islamskim Jihadom jest ubojstvo egipatskog predsjednika [[Sadat]]a [[1981|1981.]] godine, kao odmazda za represije prema egipatskim fundamentalistima i približavanje Egipta Izraelu. Muslimanska braća su igrala ulogu u zbivanjima u regiji; u vojnom udaru u [[Sudan]]u [[1989|1989.]] godine te u neuspjelom ustanku protiv sirijskog režima u gradu Hammahu [[1982|1982.]] godine. Nakon što su Muslimanska braća prihvatila politiku kao modus djelovanja, devedesetih godina su glavninu terorističkih aktivnosti u Egiptu preuzele terorističke organizacije [[Islamski Jihad]] i [[Gamma al Islamya]].
[[Datoteka:Israeli soldiers on Palestine street.jpg|thumb|desno|250px|Izraelski vojnici patroliraju u [[Hebron]]u]]
* U [[Libanon]]u je pak povećani utjecaj [[Iran]]a na lokalne šijite nakon izraelske agresije na tu zemlju 1982. imao za posljedicu stvaranje organizacije [[Hezbollah]]. Ciljevi Hezbolaha su bili strani vojnici u Libanonu i izraelski vojnici. U travnju [[1983|1983.]] godine izveden je prvi veliki samoubilački napad čiji je cilj bila američka ambasada u [[Bejrut]]u. Zgrada ambasade je gotovo u potpunosti uništena, a akcija je odvela u smrt 63 čovjeka. [[23. 10.|23. listopada]] iste godine izvedena je nova velika samoubilačka akcija; simultani napadi automobilima bombama na bazu američkih marinaca na bejrutskom aerodromu te na vojarnu francuskih padobranaca. Poginuo je 241 američki marinac i 58 francuskih vojnika. Za američke oružane snage samoubilačke su akcije u Bejrutu bile težak udarac i najveći ljudski gubitak nakon Vijetnamskog rata, kao i za francusku vojsku nakon Alžirskog rata. Samoubilački napadi Hezbollaha imali su izravne političke konzekvence. Naime [[Sjedinjene Američke Države]], [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Velika Britanija]] i [[Italija]] u veljači [[1984|1984.]] godine povukli su svoje vojnike iz Libanona, a nekoliko mjeseci kasnije je to učinila i Francuska. Nakon što su izgubili zapadne vojnike kao metu, Hezbollah se okrenuo samoubilačkim akcijama protiv izraelskih trupa u Libanonu i sunitskih ekstremista. Ukupno je u Libanonu od 1983. do [[1999|1999.]] godine izvedeno pedesetak samoubilačkih akcija, od čega se jedan manji, ali značajan dio može pripisati Hezbollahu.
 
Medijski najeksponiranije terorističke akcije devedesetih godina su u svakom slučaju bile samoubilačke akcije palestinskih terorističkih skupina s ciljem potkopavanja bliskoistočnog mirovnog procesa. S praksom samoubilačkih napada palestinske skupine počinju razmjerno kasno, prvi napad je zabilježen tek [[1994|1994.]] godine. Dvije najvažnije palestinske terorističke skupine koje su prakticirale samoubilačke napade jesu [[Hamas]] i [[Islamski Jihad]], kojima se od početka [[2002|2002.]] godine pridružila i skupina [[Brigade mučenika Al Aqse]]. Mete palestinskih bombaša [[Samoubojstvosamoubistvo|samoubojica]] uglavnom su civili.
 
== Izvori ==
64.473

izmjene