Bernardo Bertolucci – razlika između verzija

|nacionalnost = [[TalijaniItalijani|Talijan]]

|period = [[1962|1962.]] -

|academyawards = '''[[Oscar za režiju|Oscar za najboljeg redatelja]]'''<br>1988. ''[[The Last Emperor]]''<br>'''[[Oscar za najbolji adaptirani scenarij]]'''<br>1988. ''[[The Last Emperor]]''

|goldenglobeawards = '''[[Zlatni globus za najboljeg redatelja]]'''<br>1988. ''[[The Last Emperor]]''<br>'''[[Zlatni globus za najbolji scenario|Zlatni globus za najbolji scenarij]]'''<br>1988. ''[[The Last Emperor]]''

'''Bernardo Bertolucci''' (rođen [[16. 3.|16. ožujka]] [[1941]].), [[Italija|talijanski]] filmski redatelj i scenarist.

Redatelji su sve više bili prisiljeni koproducirati svoje filmove s francuskim, američkim, švedskim i njemačkim kompanijama kako bi se međusobno financirali i natjecali na sada međunarodnom tržištu zabavne industrije. Bertolucci nije bio iznimka. ''[[Ultimo tango a Parigi|Posljednji tango u Parizu]]'' ([[1972]].), s [[Marlon Brando|Marlonom Brandom]] i [[Maria Schneider|Mariom Schneider]] bio je ogledni primjer kako talijanski filmovi mogu više zaraditi angažiranjem stranih glumaca u naslovnim ulogama: u ''Tangu'' je nastupio samo jedan talijanski glumac, Massimo Girotti. Bertoluccijevo ''[[Dvadeseto stoljeće (film)|Dvadeseto stoljeće]]'' ([[1976]].), s [[Burt Lancaster|Burtom Lancasterom]], [[Donald Sutherland|Donaldom Sutherlandom]], [[Robert De Niro|Robertom De Nirom]] i [[GerardGérard Depardieu|Gerardom Depardieuom]] označio je točku u kojoj je ovisnost talijanske filmske industrije počela pridonositi dezintegraciji nacionalnog identiteta, iako je sami film u cijelosti posvećen talijanskoj temi: kronici života dvojice muškaraca tijekom političkih previranja u [[Italija|Italiji]] u prvoj polovici [[20. stoljećevijek|20. stoljeća]].

Bertolucci vjerojatno nije žalio zbog ove dezintegracije: politički je aktivan te je priznati [[marksizam|marksist]]. Kao i Visconti, koji je angažirao mnogo stranih umjetnika krajem šezdesetih, Bertolucci koristi svoje filmove kako bi izrazio svoje političke poglede; oni su često autobiografski, kao što su i jako kontroverzni. ''[[Konformist]]'' ([[1970]].) je kritizirao [[fašizam|fašističku]] ideologiju, dodirnuo vezu između nacionalnosti i nacionalizma, kao i neke stvari iz kolektivne memorije, a sve to unutar međunarodne [[Benito Mussolini|Mussolinijeve]] zavjere da se ubije profesor politike u [[Pariz]]u. ''Dvadeseto stoljeće'' je također analiziralo razliku između lijevog i desnog. Epski ''[[Posljednji kineski car]]'' iz [[1987]]. omogućio je Bertolucciju da izrazi svoja uvjerenja i kroz likove i kroz sami čin snimanja filma. Dobio je dozvolu da snima u Zabranjenom gradu u [[Peking]]u (što je bilo bez presedana), a centralni lik Pu Yi podvrgnut je desetljetnoj [[komunizam|komunističkoj]] re-edukaciji pod [[Mao ZedongTse-tung|Maom]] koja ga odvodi od šarene palače do sivog odijela u kojem mora provesti ostatak života kao vrtlar.

Bertolucci je [[1987]]. snimio epski film ''[[Posljednji kineski car]]'', biografsku priču o Aisinu-Gioro Puyiu, posljednjem caru [[Narodna Republika Kina|Kine]]. Bertolucci je osvojio [[Oscar]]a za najbolju režiju. U filmu su nastupili [[John Lone]], [[Joan Chen]], [[Peter O'Toole]], Ruocheng Ying, Victor Wong, Dennis Dun, Ryuichi Sakamoto, Maggie Han, Ric Young, Vivian Wu i Chen Kaige. Scenarij su napisali Mark People i Bertolucci. ''Posljednji kineski car'' koristi Pu Yiov život kao odraz kineskog prijelaza iz [[feudalizam|feudalizma]] kroz revoluciju do sadašnjeg stanja.

* ''[[Ultimo tango a Parigi|Posljednji tango u Parizu]]'' ([[1973]].)