Dmitrij Šostakovič – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Addbot (razgovor | doprinos)
m Bot: migracija 61 međuwiki veza sada dostupnih na stranici d:q80135 na Wikidati
m Bot: popravljanje preusmjeravanja
Red 4:
|puno_ime=Dmitrij Dmitrijevič Šostakovič
|slika=Dmitrij_Dmitrijevič_Šostakovič_(Дми́трий_Дми́триевич_Шостако́вич).jpg<!--ako se izbriše, stavite ovu Shostakovichportraitphoto.jpg-->
|datum_rođenja=[[12. 9.|12. rujna]] [[1906]].
|mjesto_rođenja={{flagicon|Rusija}} [[Sankt Peterburg|Sankt Petersburg]], [[Rusija]]
|datum_smrti=[[9. 8.|9. kolovoza]] [[1975]].
|mjesto_smrti={{flagicon|Rusija}} [[Moskva]], [[Rusija]]
|djela=[[Simfonija|Simfonije]], opere<br>''[[Nos (opera)|Nos]]'' i ''[[Lady Makbet Mcenskog okruga]]''
Red 12:
|nagrade=[[Glazbena nagrada Léonie Sonning]] [[1973]].
|}}
'''Dmitrij Dmitrijevič Šostakovič''' ([[ruski jezik|rus.]] '''''Дми́трий Дми́триевич Шостако́вич''''', [[Sankt Peterburg|Sankt Petersburg]] [[12. rujna9.|12.]]/[[25. 9.|25. rujna]] [[1906]]. – [[Moskva]], [[9. 8.|9. kolovoza]] [[1975]].), je bio [[:kategorija:ruski skladatelji|ruski skladatelj]] koji je stvarao za vrijeme [[SSSRSovjetski Savez|Sovjetskog Saveza]]. Imao je kompleksan odnos sa sovjetskom vladom, pretrpjevši 2 javne osude svoje glazbe, [[1936]]. i [[1948]]., te povremeno zabranu izvođenja njegove glazbe. Unatoč svemu ovome, Šostakovič je i dalje bio najpopularniji i najbolji sovjetski skladatelj svog naraštaja i primio je mnoge nagrade, a služio je i u [[Vrhovni Sovjet|Vrhovnom Sovjetu]].
 
Nakon razdoblja pod utjecajem [[Sergej Sergejevič Prokofjev|Prokofjeva]] i [[Igor Fjodorovič Stravinski|Stravinskog]] ([[1. simfonija (Šostakovič)|1. simfonija]]), Šostakovič prelazi na [[modernizam]] ([[2. simfonija (Šostakovič)|2. simfonija]] i ''[[Nos (opera)|Nos]]'') prije no što razvija hibridni stil u operi ''[[Lady Makbet Mcenskog okruga]]'' i u nesretnoj [[4. simfonija (Šostakovič)|4. simfoniji]]. Hibridni stil je obuhvaćao razdoblja od [[neoklasicizam|neoklasicizma]] (sa utjecajem Stravinskog) pa do [[romantizam|neoromantizma]] (s [[Gustav Mahler|malerijanskim]] utjecajem). Njegova tonalnost često je uključivala korištenje modaliteta i nekih neoklasicističkih harmonija ''à la'' [[Paul Hindemith|Hindemith]] i Prokofjev. Njegova glazba redovito koristi snažne kontraste i elemente [[groteska|groteske]]. Šostakovič se ponosio svojom [[Orkestracija|orkestracijom]] koja je čista i dobro osmišljena. Dio Šostakovičeve glazbe duguje više [[Gustav Mahler|Mahleru]] i [[Nikolaj Andrejevič Rimski-Korsakov|Rimski-Korsakovu]]. Njegovim najvećim djelima općenito se smatraju njegove [[simfonija|simfonije]] i [[gudački kvartet (skladba)|gudački kvarteti]], a svakih ima po 15. Ostala djela uključuju [[opera|opere]], 6 [[koncert|koncerata]] i veliki broj filmskih skladbi. David Fanning u ''Rječniku glazbe i glazbenika Grove'' piše:
{{citat|''Između konfliktnih pritisaka službenih zahtjeva, masovnih patnji njegovih sunarodnjaka i njegovih osobnih ideja humanitarne i javne službe, uspio je u stvaranju glazbenog jezika kolosalne emotivne moći.''<ref>''Grove'', str. 280</ref>}}
 
Red 20:
=== Rani život ===
[[Datoteka:Shostakovichbirthplaque.JPG|thumb|left|250px|Šostakovičeva rodna kuća (danas vatrogasna stanica 267). Komemorativna ploča lijevo.]]
Rođen u ulici Podolskaja br. 2 u [[Sankt PetersburgPeterburg|Sankt Petersburgu]]u, Dmitrij Šostakovič rođen je kao drugo od troje djece Dmitrija Boleslavoviča Šostakoviča i Sofije Vasiljevne Šostakovič. Njegova obitelj bila je [[liberalizam|liberalno]] nastrojena (jedan ujak bio je [[boljševizam|boljševik]], a udomljavali su i desničarske ekstremiste). Dmitrij je kao dijete zadobio status ''[[wunderkind]]a'' i kao pijanist i kao skladatelj, a njegov talent se otkrio kada je započeo sa lekcijama klavira sa svojih 8 godina. Godine [[1918]]. napisao je posmrtni marš za dvojicu vođa [[Konstitucionalno-demokratska stranka|Kadetske stranke]] koje su ubili boljševički mornari. Godine [[1919]]. dopušteno mu je školovanje na [[Petrogradski konzervatorij|Petrogradskom konzervatoriju]] kojeg je tada vodio [[Aleksandar Glazunov]]. No, patio je zbog uočenog nedostatka političkog entuzijazma, te je [[1926]]. pao ispit iz [[Marksizam|marksističke]] metodologije. Njegov prvi veliki glazbeni komad bila je [[1. simfonija (Šostakovič)|1. simfonija]] (praizvedena [[1926]].), napisana kao njegov diplomski rad sa 20 godina.
 
Nakon diplomiranja, isprva je započeo dualnu karijeru koncertnog pijanista i skladatelja, no njegov suhoparan način sviranja (Fay komentira njegovo "emocionalno skupljanje u sebe" i "fantastičnu ritmičku vožnju"), često je neshvaćan i necijenjen. No unatoč svemu tome, bio je "vrijedan spomena" na varšavskom pijanističkom natjecanju [[1927]]. Nakon natjecanja Šostakovič se upoznao s dirigentom [[Bruno Walter|Brunom Walterom]], koji je bio toliko impresioniran njegovom [[1. simfonija (Šostakovič)|1. simfonijom]] da je već iste te godine dirigirao berlinsku premijeru. Nakon toga, Šostakovič se koncentrirao uglavnom na skladanje i uskoro je ograničio izvedbe na samo vlastita djela. Godine [[1927]]. napisao je [[2. simfonija (Šostakovič)|2. simfoniju]] (znanu i kao ''Oktobar''). Dok je pisao simfoniju, započeo je i rad na svojoj [[satira|satiričnoj]] operi ''[[Nos (opera)|Nos]]'', baziranu na [[Nikolaj Vasiljevič Gogolj|Gogoljevoj]] priči. Godine [[1929]]., opera je kritizirana kao "[[Ruski formalizam|formalistička]]" od strane [[RAPM]]-a, [[Staljinizam|staljinističke]] organizacije glazbenika, i [[1930]]. je doživjela vrlo mali uspjeh.
 
Godina [[1927]]. također je obilježila i Šostakovičev početak prijateljstva sa [[Ivan Solertinski|Ivanom Solertinskim]], s kojim je ostao odličan prijatelj do Ivanove smrti [[1944]]. Solertinski je Šostakoviča upoznao s [[Gustav Mahler|Mahlerovom]] glazbom, koja je imala velik utjecaj na njegovu glazbu od [[4. simfonija (Šostakovič)|4. simfonije]] pa nadalje. Godina [[1932]]. donijela mu je [[otvoreni brak]] sa njegovom prvom suprugom, Ninom Varzar. Početne poteškoće dovele su do početka brakorazvodne parnice [[1935]]., no par se pomirio i ostao skupa.
 
Tijekom kasnih [[1920-e|1920-ih]] i ranih [[1930-e|1930-ih]] radio je u [[TRAM]]-u, proleterskom omladinskom kazalištu. Iako nije napravio velik posao na svojoj poziciji, ona ga je štitila od ideoloških napada. Većinu vremena proveo je pišući svoju operu ''[[Lady Makbet Mcenskog okruga]]'', koja je praizvedena [[1934]]. i bila je veliki uspjeh i na popularnoj i službenoj razini. Rečeno je da je ona "rezultat generalnog uspjeha socijalističke konstrukcije, korektne politike partije" i jedna takva opera "mogla je biti napisana samo od strane sovjetskog skladatelja odgojenog prema najboljoj sovjetskoj tradiciji sovjetske kulture."<ref>Dmitrij Šostakovič, Šostakovič: O samom sebi i svojim vremenima, sakupio L. Grigorjev i Ja. Platek 1981. str. 33.</ref>
 
=== Prva zabrana ===
Šostakovič [[1936]]. silazi sa pijedestala. Godina je započela serijom napada na njega koji su izašli u časopisu ''[[Pravda (časopis)|Pravda]]'', pogotovo članak nazvan ''Grozota umjesto glazbe''. Vjerovalo se da je kampanju započeo [[Josif Staljin|Staljin]] i osudio ''[[Lady Makbet Mcenskog okruga]]'' kao formalističku operu. Naknadno, komisije su počele presušivati i njegovi prihodi su pali za 75%. Njegova [[4. simfonija (Šostakovič)|4. simfonija]] prošla je probe, no zbog tadašnjeg političkog režima nije se mogla izvesti na pozornici. Nije izvedena sve do [[1961]]., a Šostakovič nije u njoj mijenjao ništa: ostala je njegova 4. simfonija unatoč tako zakašnjelom izvođenju. Kraći klavirski stavak izdan je [[1946]].
 
Još i šire, [[1936]]. započinje [[Veliki teror]] u kojem su ubijeni mnogi Šostakovičevi prijatelji i rodbina. Jedna utjeha za Šostakoviča u tom periodu bilo je rođenje njegove kćeri Galine [[1936]]. Njegov sin [[Maksim Dmitrijevič Šostakovič|Maksim]] je rođen dvije godine kasnije.
Red 37:
 
=== Rat ===
Na početku [[Istočna fronta (Drugi svjetski rat)|rata između SSSR-a i Trećeg Reicha]] [[1941]]., Šostakovič je ispočetka ostao u [[Lenjingradg]]u tijekom [[Opsada Lenjingrada|opsade]], gdje je napisao prva tri stavka [[7. simfonija (Šostakovič)|7. simfonije]] (znana i kao ''Lenjingrad''). Također je doprinio i u promidžbenim pokušajima, pozirajući kao vatrogasac i šaljući radio poruke Sovjetima. U [[listopadoktobar|listopadu]]u [[1941]]., obitelj Šostakovič je evakuirana u današnju [[Samara|Samaru]] gdje je 7. simfonija dovršena. Ona je adaptirana kao simbol ruskog otpora i u SSSR-u i na zapadu.
 
U proljeće [[1943]]., Šostakovičevi se sele u [[Moskva|Moskvu]]. Njegova 7. simfonija predstavlja herojsku (i uvjerljivo pobjedničku) borbu protiv patnje, njegova [[8. simfonija (Šostakovič)|8. simfonija]] iz te godine je možda krajnje mračna i nasilna ekspresija unutar Šostakovičeva djela, što je rezultiralo njenim zabranjivanjem do [[1960]]. Njegova U kontrastu, [[9. simfonija (Šostakovič)|9. simfonija]] (1945.) je ironična hajdnovska parodija koja nije uspjela zadovoljiti zahtjeve za „himnu pobjede“. Šostakovič je nastavio skladati [[komorna glazba|komornu glazbu]], od kojih je istaknutiji [[2. klavirski trio (Šostakovič)|2. klavirski trio]], posvećen sjećanju na Solertinskog, sa židovskim ''[[totentanz]]om'' za [[finale]].
Red 46:
U sljedećih par godina njegove skladbe podijeljene su u filmsku glazbu za otplaćivanje dugova, službena djela čiji je cilj bio zaštita službene [[Sovjetska rehabilitacija|rehabilitacije]] i ozbiljna djela za "pretinac u radnom stolu". U ove posljednje spadali su [[1. koncert za violinu (Šostakovič)|1. koncert za violinu]] i ciklus pjesama ''[[Iz Židovske narodne poezije]]''. Velika je kontroverza oko toga je li Šostakovič bio svjestan opasanosti objavljivanja zbirke ''Iz Židovske narodne poezije''. Laurel Fay tvrdi da se pokušao konformirati sa službenom politikom prilagodivši narodnu pjesmu kao inspiraciju. No u drugu ruku, ona je već napisana kada je započela poslijeratna [[antisemitizam|antisemitska]] kampanja, a Šostakovič je bio u dobrim odnosima sa mnogim njenim žrtvama.
 
Restrikcije prema Šostakovičevoj glazbi i privatnom životu ublažene su [[1949]]., kako bi se osiguralo njegovo sudioništvo u delegaciji istaknutih sovjeta u SAD-u. Te iste godine napisao je [[kantata|kantatu]] ''[[Pjesme šumâ]]'', koje su hvalile [[Josif Staljin|Staljina]]a kao "velikog vrtlara". Godine [[1951]]. Šostakovič je postao zamjenik u [[Vrhovni Sovjet|Vrhovnom Sovjetu]]. Staljinova smrt [[1953]]. bio je najveći i ključni korak prema Šostakovičevoj službenoj rehabilitaciji, koja je obilježena [[10. simfonija (Šostakovič)|10. simfonijom]]. Ona sadrži mnogo glazbenih citata i kodova (od istaknutijih su DSCH i Elmira), čije je značenje i danas neodređeno, dok je njezin divlji drugi dio vjerojatno sam glazbeni portet Staljina. Uz njegovu [[5. simfonija (Šostakovič)|5. simfoniju]], 10. simfonija spada u njegova najpopularnija djela. Godina [[1953]]. također je bila godina premijera djela iz "pretinca u radnom stolu".
 
Tijekom 40ih i 50ih Šostakovič je imao bliske odnose sa dvama svojim učenicama: [[Galina Ustvolskaja|Galinom Ustvolskajom]] i Elmirom Nazirovom. Ustvolskaju je poučavao od [[1937]]. do [[1947]]. Priroda njihovog odnosa je i danas nepoznata: [[Mstislav Rostropovič]] opisao je vezu riječju "nježna", a Ustvolskaja je [[1995]]. izjavila da je za 50ih odbila njegovu ponudu za brak. No, u istom razgovoru, Ustvolskajin je prijatelj, Viktor Suslin, izjavio da je ona po svom diplomiranju [[1947]]. bila "duboko razočarana" u njega. Veza s Nazirovom je izgleda bila jednostrana, izražavana uvelike kroz njegova pisma njoj, i može se smjestiti između [[1953]]. pa do [[1956]]. U pozadini ovoga bio je Šostakovičev prvi, otvreni brak s Ninom Varzarovom dok ona nije preminula [[1954]]. Ponovno se vjenčao [[1956]]., za Margaritu Kainovu, no veza je pukla nakon 3 godine kada su se razveli.
 
Godine [[1954]]. Šostakovič je napisao Veselu uvertiru, opus 96., koja je korištena kao glazbeni motiv na [[XXII. Olimpijske igre - MoskvaOlimpijada 1980.|Olimpijskim igrama]] [[1980]]. u [[Moskva|Moskvi]].<ref>[http://www.aafla.org/5va/reports_frmst.htm Službeni izvještaj organizacijskog odbora OI 1980.], izdanje 2, str. 283</ref>
 
=== Pridruženje partiji ===
[[Datoteka:Fotothek df roe-neg 0002794 003 Portrait Dmitri Dmitrijewitsch Schostakowitchs sowie Walter und Lotte Ulbrichts .jpg|thumb|desno|320px|Šostakovič s [[Walter Ulbricht|Walterom]] i [[Lotte Ulbricht]] [[1950|1950.]]]]
Godina [[1960]]. obilježila je još jednu prekretnicu u Šostakovičevu životu: pridružio se [[KPSSkomunistička partija Sovjetskog Saveza|komunističkoj partiji Sovjetskog Saveza]]. Ovaj događaj je interpretiran različito kao znak odanosti, znak kukavičluka ili rezultat političkog pritiska. U jednu ruku, Partija je neosporivo bila manje represivna nego za vrijeme [[Josif Staljin|Staljinova]]ova mandata. No u drugu ruku, Šostakovičev sin Maksim prisjeća se da je taj događaj njegova oca rasplakao,<ref>Allan Ho i Dmitri Feofanov, ''Šostakovič - pregled'' str. 390.</ref> i da je on kasnije rekao svojoj supruzi Irini da je ucjenjivan.<ref>Manašir Jakubov, program za Šostakovičeve sezone 1998. u [[London]]u).</ref> [[Lav Lebedinski]] je rekao da je Šostakovič bio suicidan.<ref>Wilson str. 340.</ref> U to vrijeme njegovo zdravstveno stanje se pogoršavalo. Šostakovičev glazbeni odgovor na tu osobnu krizu bio je [[8. gudački kvartet (Šostakovič)|8. gudački kvartet]], koji kao i 10. simfonija, ujedinjuje citate i vlastiti glazbeni potpis.
 
Godine [[1962]]. ženi se po 3. put, za [[irina Supinskaja|Irinu Supinskaju]]. U pismu svom prijatelju Isaaku Glikmanu, kaže: ''Jedini njezin problem je što ima 27 godina. U svim ostalim pogledima je izvrsna; pametna, vesela, direktna i simpatična.''<ref>Dmitrij Šostakovič i Isaak Glikman, ''Priča o prijateljstvu: Šostakovičeva pisma Isaaku Glikmanu'' str. 102.</ref> U studenom, Šostakovič je jedini put imao ulogu [[dirigent]]a, i to u [[Nižnji Novgorod|Gorkiju]] gdje je dirigirao vlastita djela. Inače, uvijek bi odbijao, navodeći kao razlog nervozu i slabo zdravlje.
Red 61:
 
=== Kasniji život ===
U kasnijem životu, Šostakovič je patio od kronično lošeg zdravlja, no odbio se ostaviti cigareta i [[votka|votke]]. Od [[1958]]. patio je od pogoršanja zdravlja koje je najviše zahvatilo njegovu desnu ruku, zbog čega je morao odustati od sviranja klavira: [[1956]]. mu je dijagnosticiran [[dječja paraliza|poliomijelitis]]. Sljedeće godine pretrpio je [[srčani udar|srčane udare]] i još jedan [[1971]]., te više padova u kojima je slomio obje noge. U jednom pismu je napisao:
 
<blockquote><small>''"Zadatak izvršen do sada: 75% (desna noga slomljena, lijeva noga slomljena, desna ruka defektna. Sve što sada trebam napraviti je slupati lijevu ruku te će 100% mojih udova biti izvan funkcije.)"''<ref>Glikman str. 147.</ref></small></blockquote>
[[Datoteka:Russia-2000-stamp-Dmitri Shostakovich.jpg|thumb|300px|Ruska poštanska markica izdana u Šostakovičevu čast.]]
Preokupacija vlastitim moralom proširila se kroz mnoga njegova kasnija djela, među kojima su bili kasniji kvarteti i [[14. simfonija (Šostakovič)|14. simfonija]] iz [[1969]]. (ciklus pjesama utemeljenim na mnogim poemama čija je glavna tematika smrt). Tema ovog glazbenio djela također se poklapa sa Šostakovičem na njegovom najekstremnijem području glazbenog jezika, korištenjem tema s 12 nota i guste polifonije kroz cijelo djelo. Njegova [[15. simfonija (Šostakovič)|15. simfonija]] iz [[1971]]. je, u kontrastu, melodična i retrospektivna u prirodi, citirajući [[Richard Wagner|Wagnera]], [[GioacchinoGioachino Rossini|Rossinija]] i Šostakovičevu vlastitu 4. simfoniju. Šostakovič je [[1965|1965.]] primljen kao inozemni član [[Srpska akademija nauka i umetnosti|SANU]]-a.
[[Datoteka:DmitriSjostakovitsj.JPG|thumb|left|300px|Grob Dmitrija Šostakoviča]]
Dmitrij Dmitrijevič Šostakovič preminuo je od [[rak pluća|raka pluća]] [[9. 8.|9. kolovoza]] [[1975]]. i nakon javnog sporovoda pokopan je na [[Moskva|moskovskom]] [[Novodjevičij groblje (Moskva)|Novodjevičij groblju]]. Službena osmrtnica nije izalša u ''[[Pravda|Pravdi]]'' odmah, nego tek 3 dana nakon Šostakovičeve smrti, jer je navodno trebala biti provjerena od najviših dužnosnika - [[Leonid Brežnjev|Brežnjeva]] i ostatka [[Politbiro]]a.<ref>[http://english.mn.ru/english/issue.php?2005-31-23 Moskovske vijesti N49 2005.]</ref> Čak i prije svoje smrti, Šostakoviču je odana počast time što je jedan poluotok na [[Aleksandrov otok|Aleksandrovom otoku]] ([[AntarktikaAntarktik]]a) dobio njegovo ime.
 
Njegovu preživjelu rodbinu sačinjavali su njegova treća supruga Irina, njegova kći Galina i njegov sin [[Maksim Dmitrijevič Šostakovič|Maksim]] koji je tada bio posvećenik i prvi izvođač nekih očevih. Sam Šostakovič je za sobom ostavio par snimaka svojih klavirskih izvedbi, no od poznatih interpretatora njegove glazbe treba spomenuti imena kao što su [[Emil Gilels]], [[Mstislav Rostropovič]], [[Tatjana Nikolajeva]], [[Marija Judina]], [[David Oistrah]] i članovi Beethovenova kvarteta.
 
Šostakovičev utjecaj na ostale glazbenike izvan [[Sovjetski Savez|SSSR]]-a bio je jako malen, iako je [[Alfred Schnittke]] preuzeo njegov eklekticizam i njegove kontraste između dinamičnog i statičkog, a neka glazba [[André Previn|Andréa Previna]] pokazuje izričite poveznice sa Šostakovičevim stilom orkestracije. Njegov utjecaj može se vidjeti i kod nekih nordijskih skladatelja kao što su [[Kalevi Aho]]<ref>Informacijski centar finske glazbe, [http://www.fimic.fi/fimic/fimic.nsf/mainframe?readform&7118B64EF463A14FC22566A5003B5FB7 Kalevi Aho - profil]</ref> i [[Lars-Erik Larsson]].<ref>Musicweb International, [http://www.musicweb-international.com/classrev/2003/Aug03/Larsson_concertinos.htm Lars-Erik Larsson]</ref> Na mnoge njegove ruske suvremenike i učenike na [[Petrogradski konzervatorij|Petrogradskom konzervatoriju]], Šostakovič je ostavio snažan utjecaj (među njima su i [[German Okunev]], [[Boris Tiščenko]], čija je 5. simfonija iz [[1978]]. posvećena Šostakoviču, [[Sergej Slonimski]] i drugi). Šostakovičev konzervatorijski idiom postao je enormno popularan među publikom u i izvan Rusije, kako je [[avangarda]], koja je negirala bilo kakav utjecaj i debatirala njegove političke poglede, rasla i postajala utjecajnija. Prema ''Groveu'', on je danas postao ''"najpopularniji skladatelj ozbiljne glazbe sredine 20. stoljeća"''.<ref>Grove str. 300.</ref>
 
== Djela ==
Red 80:
Šostakovičeva djela su općenito [[tonalitet|tonalna]] i u [[romantizam|romantičarskoj]] tradiciji, no s elementima [[Atonalitet|atonaliteta]] i [[Kromatizam|kromatizma]]. U nekim njegovim kasnijim djelima (npr. [[12. gudački kvartet (Šostakovič)|12. gudački kvartet]]), koristio je [[Tonski red|tonske redove]]. Njegovom "proizvodnjom" dominiraju ciklusi [[simfonija]] i [[gudački kvartet|gudačkih kvarteta]], po 15 od svakih. Simfonije su pravilno raspoređene kroz njegovu karijeru, dok su kvarteti koncentrirani na kasniji period karijere. Među najpopularnije od ovih spadaju [[15. simfonija (Šostakovič)|15.]], [[7. simfonija (Šostakovič)|7.]] i [[10. simfonija (Šostakovič)|10.]] simfonija ''(prva tri pokreta 10. simfonije na slikama)'', te [[8. gudački kvartet (Šostakovič)|8.]] i [[15. gudački kvartet (Šostakovič)|15.]] gudački kvartet. Među njegova ostala popularna djela spadaju opere ''[[Lady Makbet Mcenskog okruga]]'' i ''[[Nos (opera)|Nos]]'', te nedovršena ''[[Kockari (opera)|Kockari]]'', 6 koncerata (po dva za [[klavir]], [[violončelo]] i [[violina|violinu]]) i veliki broj filmske glazbe.
 
Šostakovičeva glazba prikazuje utjecaje njemu najdražih skladatelja: [[Johann Sebastian Bach|Bach]] u njegovim [[fuga]]ma i [[Passacaglia]]ma; [[Ludwig van Beethoven|Beethoven]] u kasnijim kvartetima; [[Gustav Mahler|Mahler]] u simfonijama i [[Alban Berg|Berg]] u korištenju glazbenih kodova i citata. Među ruskim skladateljima, najviše se divio [[Modest Petrovič Musorgski|Modestu Petroviču Musorgskom]], čije je opere ''[[Boris Godunov (opera)|Boris Godunov]]'' i ''[[Hovánščina]]'' reorkestrirao. Utjecaj Musorgskog najprominentniji je u zimskim scenama ''Lady Makbet'' i [[11. simfonija (Šostakovič)|11. simfonije]], no i u njegovim satričkim djelima kao nšto je ''[[Rajok]]''.<ref>Laurel Fay, ''Šostakovič: Život'' str. 119, 165, 224.</ref> Utjecaj [[Sergej Sergejevič Prokofjev|Sergeja Prokofjeva]] najjači je u njegovim ranim klavirskim djelima, kao što su 1. sonata i [[1. koncert za klavir (Šostakovič)|1. koncert]].<ref>Grove str. 288, 290.</ref> Utjecaj ruske crkvene i narodne glazbe vidi se u njegovim ''a capella'' zborskim djelima iz [[1950-e|1950-ih]].
 
Šostakovičeva suradnja sa [[Igor Fjodorovič Stravinski|Igorom Stravinskijim]] bila je uvelike nesigurna, kako je i sam napisao Glikmanu: ''"Stravinski - skladatelj kojeg obožavam, Stravinski - mislioc koji mi se gadi."''.<ref>Glikman str. 181.</ref> Posebno ga je oduševila i inspririrala [[Simfonija psalama]] koju je Stravinski napisao, te je [[1962]]., kada je Stravinski posjetio rodni [[Sovjetski Savez|SSSR]], predao Stravinskom svoju klavirsku verziju djela. Susret dvaju skladatelja nije bio uspješan, no, promatrači su prokomentirali Šostakovičevu nervozu i "grubost" Igora Stravinskog prema njemu.<ref>Wilson str. 375-377.</ref>
 
Mnogi komentatori su uočili nepovezanost između eksperimentalnih djela nastalih prije zabrane [[1936]]. i više konzervativnih nakon nje. Šostakovič je rekao Flori Litvinovoj: ''"Bez 'Partijskog vodstva'... pokazao bi više briljantnosti, koristio više sarkazma, mogao bi iznostiti svoje ideje otvoreno, a ne ih kamuflirati."''<ref>Wilson str. 426.</ref> Članci koje je Šostakovič izdavao [[1934]]. i [[1935]]. navode [[Alban Berg|Berga]], [[Arnold Schönberg|Schönberga]], [[Ernst Krenek|Kreneka]], [[Paul Hindemith|Hindemitha]] i "posebno [[Igor Fjodorovič Stravinski|Stravinskog]]" kao njegove utjecaje.<ref>Fay str. 88.</ref> Ključna djela ranijeg perioda su [[1. simfonija (Šostakvič)|1. simfonija]], koja je kombinirala akedemizam konzervatorija sa Šostakovičevim vlastitim osjećajima, ''[[Nos (opera)|Nos]]'' (''"neosporivo njegovo najmodernije scensko djelo"''<ref>Grove str. 289.</ref>), ''[[Lady Makbet Mcenskog okruga]]'', koja je ubrzala i donijela mu zabranu i [[4. simfonija (Šostakovič)|4. simfonija]], koja je u ''Groveu'' opisana kao ''"kolosalna sinteza Šostakovičevog glazbenog razvoja do danas"''.<ref>Grove str. 290.</ref> Ta 4. simfonija je također prvo njegovo djelo u kojem se vidi utjecaj [[Gustav Mahler|Gustava Mahlera]], time preokrećući put kojim je Šostakovič trebao krenuti kako bi si osigurao rehabilitaciju, dok je on sam rekao da su poslijednja dva navedena djela njegova najneuspješnija djela.<ref>Glikman str. 315.</ref>
Red 90:
Jedna prominentna kritika upućena Šostakoviču, točnije njegovim simfonijskim djelima je ta da su ona, kako kaže Gerard McBurney, ''"neoriginalna, jeftina, prazna i uporabljivana"''. Ovo mišljenje su izrazili i zapadni umjatnici kao [[Pierre Boulez]] (''"Mislim o Šostakoviču da je druga, ili čak treća kopija [[Gustav Mahler|Mahlera]]"''), ali i njegovi sunarodnjaci kao [[Filip Gerškovič]], koji je Šostakoviča nazvao ''"izgubljenikom u transu"''. Još jedna pritužba je ta da je bio vulgaran i grub: [[Igor Fjodorovič Stravinski|Stravinski]] je o ''Lady Makbet'' napisao da je ''"brutalno gruba... i monotona"'', dok je poznata kolumna iz ''[[Pravda|Pravde]]'', ''Blato umjesto glazbe'', o istom djelu napisala: ''"Sve je grubo, primitivno i vulgarno. Glazba kvače, rokće i reži."''.<ref>Gerard McBurney, [http://www.geocities.com/kuala_bear/articles/mcburney.html Tko je Šostakovič?]</ref>
 
Točno je da je Šostakovič uvelike posuđivao materijale i stilove od ranijih majstora klasike i iz [[popularnazabavna glazbamuzika|popularne glazbe]]. Vulgarnost "niske" glazbe je značajan utjecaj na ove "najbolje od eklektike".<ref>Haas, ''Šostakovičeva osma: C-mol simfonija protiv graha'' str. 125.</ref> McBurney vodi to do [[avangarda|avangardnih]] umjetničkih krugova ranog sovjetskog perioda u kojem se Šostakovič kretao na početku karijere i govori da su te posudbe bile namjerne tehnike koje bi mu dopuštile da stvori ''"nijanse kontrasta, ponavljanja, isticanje"'' koje su njegovoj glazbi dale veličinu koja joj je trebala.<ref>Gerard McBurney, citat</ref>
 
== Osobnost ==
Šostakovič je u mnogo pogleda bio opsesivan čovjek: prema njegovoj kćeri bio je "opsjednut čistoćom",<ref>Michael Ardov,''Sjećanja na Šostakoviča'' str. 139.</ref>, stalno je usklađivao satove u svom stanu i redovito si je slao pisma kako bi provjerio radi li poštanska služba. Wilsonin ''Šostakovič: Život koji se pamti'' indeksira 26 referenci o njegovoj nervozi. Čak i kao mlad čovjek, sjeća se Mihail Durskin, Šostakovič je bio ''"krhak i nervozan"''.<ref>Wilson str.. 41–45.</ref> Juri Ljubimov komentira: ''"Činjenica da je bio krhkiji od drugih bila je sigurno važna karika u njegovom geniju."''<ref>Wilson str. 183.</ref> U kasnijem životu, prisjeća se Krzisztof Meyer, ''"njegovo lice bila je vreća tikova i grimasa."''<ref>Wilson str. 462.</ref>
 
Kada je bio dobre volje, glavna rekreacija bila mu je sport, iako je više volio biti gledatelj nego sudionik, iako je bio kvalificirani [[nogometni sudac]]. Također je volio kartaške igre, pogotovo [[pasijans]]. I svijetle i mračne strane njegova karaktera bile su evidentne za njegovu ljubav prema [[satira|satiričarima]] kao što su bili [[Nikolaj Vasiljevič Gogolj|Gogolj]], [[Anton Pavlovič Čehov|Čehov]] i [[Mihail Zoščenko|Zoščenko]]. Utjecaj navedenih na Šostakoviča vidi se u njegovim pismima, koja sadrže parodije na sovjetske službenike. Sam Zoščenko uočio je neke kontradikcije u Šostakovičevmo karakteru: ''"on je... krhak, lomljiv, povučen i neograničeno direktan, čisto dijete... [no on je još i] čvrst, otrovan, izuzetno inteligentan, snažan možda, despotičan i ne sve u svemu dobre prirode (iako celebralno dobre prirode)."''<ref>Fay, str. 121.</ref>
 
Po prirodi je bio težak: Flora Litvinova rekla je da je bio ''"potpuno nesposoban da nekome kaže 'ne'"''.<ref>Wilson str. 162.</ref> To je znači da ga je bilo lako uvjeriti da potpiše službene izjave, uključujući i javnu optužbu [[Andrej Saharov|Andreja Saharova]] [[1973]]. No, na drugu stranu bio je spreman pokušati pomoći konstituentima u njegovima mogućnostima kao predsjedavajućeg u Skladateljskoj uniji i zamjenika u [[Vrhovni sovjet|Vrhovnom sovjetu]]. Oleg Prokofjev komentirao je da je ''"pokušao pomoći tolikom broju ljudi da... je sve manje i manje pažnje posvećivao samom sebi."''<ref>Wilson str. 40.</ref>
Red 108:
 
== Šostakovič u popularnoj kulturi ==
* Drama [[David Pownall|Davida Pownalla]] ''Majstorska klasa'' prikazuje inkviziciju Dmitrija Šostakoviča i [[Sergej Prokofjev|Sergeja Prokofjeva]] od strane [[Josif Staljin|Josifa Staljina]] i [[Andrej Ždanov|Andreja Ždanova]] [[1948]]. Staljin naređuje skladateljima da stvaraju glazbu po partijskim smjernicama.
* Roman ''[[Europa central]]'', [[William T. Vollman|Williama T. Vollmana]], prikazuje polufiktivni ljubavni trokut između Šostakoviča, redatelja [[Roman Karmen|Romana Karmena]] i Elene Konstantinovskaje.
 
Red 120:
* [[Igor Fjodorovič Stravinski]]
* [[Gustav Mahler]]
* [[Sergej Prokofjev|Sergej Sergejevič Prokofjev]]
 
== Vanjske veze ==