Wikipedija

Charles de Gaulle – razlika između verzija

Interaktivna pretraga historije
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Legobot (razgovor | doprinos)
53.537 izmena
m Bot: Migrating 1 interwiki links, now provided by Wikidata on d:q2042 (translate me)
m Bot: popravljanje preusmjeravanja
Red 1:
{{Infookvir političar
|ime= Charles de Gaulle
|datum rođenja=[[22. 11.|22. studenog]] [[1890]].
|mjesto rođenja={{flagicon|Francuska}} [[Lille]], [[Francuska]]
|datum smrti= [[9. 11.|9. studenog]] [[1970]].
|mjesto smrti={{flagicon|Francuska}} [[Colombey-les-deux-Eglises]], [[Francuska]]
|malaslika=
Red 28:
|prethodnik3= ''nitko''
|predsjednik=
|mandat_start=[[8. 1.|8. siječnja]] [[1959]].
|mandat_kraj=[[28. 4.|28. travnja]] [[1969]].
|mandat_start2=[[1. 6.|1. lipnja]] [[1958]].
|mandat_kraj2=[[8. 1.|8. siječnja]] [[1959]].
|mandat_start3=[[3. 6.|3. lipnja]] [[1944]].
|mandat_kraj3=[[26. 1.|26. siječnja]] [[1946]].
|vjera=[[katoličanstvo|katolicizam]]
}}
'''Charles André Joseph Marie de Gaulle''' ([[Lille]], [[22. 11.|22. studenog]] [[1890]]. - [[Colombey-les-deux-Eglises]], [[9. 11.|9. studenog]] [[1970]].), u francuskoj često nazivan '''''Général de Gaulle''''', je bio [[francuska|francuski]] general i državnik, obnašatelj dužnosti 18. predsjednika Francuske.
 
Prije [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]], de Gaulle je bio poznat kao vojni taktičar za [[oklopno ratovanje]], te se zalagao za koncentrirano korištenje oklopnih i zračnih snaga. Tijekom rata dosegao je čin [[general-brigadir]]a te je bio predsjednik vlade [[Slobodna Francuska|Slobodne Francuske]] koja je bila u egzilu. Između [[1944]]. i [[1946]]., nakon [[Oslobođenje Francuske 1944.|oslobođenja Francuske]] od [[Sile Osovine|Osovinske]] okupacije, bio je [[Provizionalna vlada Francuske Republike|predsjednik Provizionalne vlade]].
 
Pozvan da nakon [[Alžirski puč 1958.|Alžirskog puča 1958]]. formira novu vladu, inspirirao je novi ustav, te je [[1959]]. stupio na dužnost 1. predsjednika, 18. ukupno, [[Peta Republika|Pete Republike]]. Njegova [[politička ideologija]] je znana kao [[golizam]] ([[francuski jezik|francuski]] ''Gaullisme''), a izvršila je velik utjecaj na modernu francusku politiku. Golizam, koji je sebe izdigao iznad političkih stranaka i ljevičarsko-desničarskih distinkcija, je primarno karakteriziran željom za samostalnošću unutar okvira [[Hladni rat|Hladnog rata]], ekonomskim [[dirigisme|dirigismom]] i volontarizmom. Iako su većina golista bili ljevičari, ideologija se smatra [[socijalkonzervativizam|socijalkonzervativnom]], te se navodi kao službena inspiracija za kasniju [[RPR]] i današnji [[UMP]], no postoji velika razlika između tih ''"neogolističkih"'' stranka i izvorne ideologije.
 
== Rani život ==
Charles de Gaulle rođen je kao treće od petoro djece u socijalkonzervativnoj obitelji [[katolicizamkatoličanstvo|rimokatoličke]] vjere. Rođen u [[Lille]]u [[22. 11.|22. studenog]] [[1890]]., de Gaulle je odrsatao i školovao se u [[Pariz]]u, te kratko vrijeme u [[Belgija|Belgiji]].
 
Očeva obitelj bila mu je plemićkog porijekla iz [[Normandija|Normadije]] i [[Burgundija|Burgundije]], a obitelj s majčine strane bila je obitelj bogatih industrijalaca iz [[Lille]]a.
 
Dodatak ''de'' u ''de Gaulle'' nije plemićki dodatak, iako je obitelj de Gaulle bila viteškog porijekla. Najstariji poznati de Gaulle služio je na dovru [[Filip II., kralj Francuske|kralja Filipa II.]] još u [[12. stoljećevijek|XII. stoljeću]]. Vjeruje se da je prezime de Gaulle nastalo od njemačkog prezimena ''de Walle'', što znači zid. Većina starog francuskog plemstva bila je franačkog ili germanskog porijekla te je često imala germanska prezimena.
 
De Gaulleov djed bio je povjesničar, baka književnica, a otac [[Henri de Gaulle|Henri]] profesor u privatnoj katoličkoj školi koji je kasnije sam osnovao takvu školu. Političke debate bila su česta pojava u Charlesovom domu, te je on već kao mlad upoznat sa važnim konzervativnim djelima i autorima. Obitelj je bila vrlo [[patriotizam|patriotski]] nastrojena, te je Charles odgojen u kultu [[Nacija|Nacije]]. Sam de Gaulle je u svojim memoarima napisao:
Red 53:
{{citat|Moja majka je osjećala neslomljivu strast prema domovini, jednaku njezinoj pobožnosti.|Charles de Gaulle, ''Mémoires''}}
 
Iako tradicionalistička i [[monarhizam|monarhistička]], obitelj de Gaulle je bila i legalistička, te je poštivala institucije Francuske Republike. Socijalne i političke ideje obitelji bile su više [[liberalizam|liberalne]], pod utjecajem socijalno osvještenog katolicizma (''[[Rerum novarum]]''), dok je moralno i religiozno obitelj bila konzervativnija. Tijekom [[aferadreyfusova Dreyfusafera|afere Dreyfus]] obitelj se odvojila od nacionalkonzervativnih krugova te je, iznenađujuće, podržala [[Alfred Dreyfus|Alfreda Dreyfusa]]. Charlesova obitelj je tijekom njegova života bila uvijek spremna pomoći, davala je potporu i bila je darežljiva prema njemu.
 
== 1912. - 1940. ~ de Gaulleova vojna karijera ==
Red 67:
De Gaulle je, temeljeno na njegovom iskustvu iz rata u Poljskoj (koje je bilo uvelike drugačije od onog iz Prvog svjetskog rata), počeo pisati knjige i članke o reorganizaciji vojske, pogotovo u svojoj knjizi ''Vers l'Armée de Métier'', u kojoj je predlagao osnivanje profesionalne mehanizirane vojske sa posebnim oklopnim jedinicama, sličnoj onoj iz teorija koje je oprimjeravala [[Maginot linija]].
 
Dok su poglede slične de Gaulleovima podržavali generali kao što su Britanac [[John Frederick Charles Fuller]], Nijemac [[Heinz Guderian]], Amerikanci [[Dwight D. Eisenhower]] i [[Džordž Smit Paton|George S. Patton]], Rus [[Mihail Tuhačevski]] i Poljak [[Władysław Sikorski]], većinu de Gaulleovih teorija su odbili mnogi časnici, uključujući i njegovog mentora, Péteina, što je uzrokovalo slabljenje njihovih prijateljskih odnosa.
 
De Gaulle je pri kraju [[1934]]. i na početku [[1935]]. bio u kontaktu sa nonkonformističkom grupom ''[[Ordre Nouveau]]''.<ref> [http://www.ehess.fr/centres/ceifr/assr/N118/78.htm Odlomak iz knjige Jean-Louisa Loubeta del Baylea] o nonkonformistima iz 1930-ih - [[EHESS]] {{fr}}</ref>
 
Kada je izbio [[Drugi svjetski rat]], de Gaulle je bio samo pukovnik, ponajviše što je tijekom [[1920-e|1920-ih]] i [[1930-e|1930-ih]] antagonizirao vojne vođe. Nakon njemačkog probitka kod [[Sedan]]a [[15. 5.|15. svibnja]] [[1940]]., konačno je dobio zapovjedništvo nad 4. oklopnom divizijom.
 
Dana [[17. 5.|17. svibnja]] [[1940]]., de Gaulle je napao njemačke tenkove kod [[Montcornet]]a. Kako je napao sa samo 200 tenkova i bez zračne potpore, taj napad nije uvelike utjecao na njemačko napredovanje. Bilo je nekakvog uspjeha [[28. 5.|28. svibnja]], kada je de Gaulle prisilio njemačku pješadiju na povlačenje kod [[Caumont]]a. Ovo je bio jedan od rijektih francuskih taktičkih uspjeha protiv Nijemaca tijekom cijele vojne [[Pad Francuske|kampanje]]. Premijer [[Paul Reynaud]] ga je postavio za izvršnog [[general-brigadir]]a (iako je znan samo kao ''général de Gaulle'').
 
Dana [[6. 6.|6. lipnja]], Paul Reynaud ga je postavio za dotajnika državne obrane i rata, te ga je postavio kao glavnog za koordinaciju sa [[UKUjedinjeno Kraljevstvo|Ujedinjenom Kraljevstvom]]. Kao mlađi član vlade, neuspješno se protivio kapitulaciji, te se zalagao da se vlada preseli u Sjevernu Afriku, te da Francuska svoj rat vodi najbolje što može iz svojih kolonija. Služio je kao koordinator sa britanskom vladom, a u jutro [[16. 6.|16. lipnja]] je u [[London]]u, zajedno sa britanskim premijerom [[Winston Churchill|Churchillom]], predložio političku uniju između Francuske i Britanije. Taj projekt bi, tijekom rata, spojio Francusku i Ujedinjeno Kraljevstvo u jednu državu, sa jednom vladom i jednom vojskom. To je bio zadnjeminutni pokušaja da se ojača volja onih članova francuske vlade koji su podržavali daljnju borbu protiv [[Treći Reichrajh|Trećeg Reicha]].
 
Avionom se vratio natrag u [[Bordeaux]] (provizionalno središte vlade), no odmah je saznao da je njegov mentor [[Philippe Pétain]] postao premijer u namjeri da pokrene suradnju sa Nijemcima i prekine bitku.
 
Tog dana, de Gaulle je donio najvažniju odluku u svom životu, ali i u modernoj francuskoj povijesti: odbio je prihvatiti kapitulaciju Francuske i pobuniti se protiv legalne (no u njegovim očima nelegitimne) vlade koju je vodio Pétain, te nestaviti borbu protiv [[Adolf Hitler|Hitlerove]]ove [[Treći Reichrajh|Njemačke]]. U jutro [[17. 6.|17. lipnja]], sa 100,000 franaka u džepu (koje mu je dao Reynaud), de Gaulle je iz Bordeauxa avionom pobjedao u [[London]], za dlaku izbjegavši [[Luftwaffe|njemačke avione]]. De Gaulle je odbio kapitulaciju Francuske i stvorio novu vladu koja će se boriti protiv Trećeg Reicha, znanu kao [[Slobodna Francuska|Vladu Slobodne Francuske]].
 
== 1940. - 1945. ~ Slobodna Francuska ==
{{glavni|Slobodna Francuska}}
[[Datoteka:Casablanca-shot0033.png|thumb|levo|250px||Američki predsjednik [[Franklin Delano Roosevelt]], britanski premijer [[Winston Churchill]], te francuski vođe [[Charles de Gaulle]] i [[Henri Giraud]] na konferenciji u Casablanci.]]
Dana [[18. 6.|18. lipnja]], de Gaulle se pripremio da se obrati francuskom narodu putem [[BBC]]-jeva radija, u [[London]]u. Britanski kabinet je pokušao zaustaviti razgovor, no odobrio ga je [[Winston Churchill|Churchill]]. De Gaulleov ''[[Apel od 18. lipnja]]'' je bio emitiran u cijeloj Francuskoj, no čuo ga je jako malen broj ljudi. Čak i Francuzi nisu toliko znali o de Gaulleu u to doba, pa im je njihov govor, u najmanju ruku, djelovao [[Kihotizam|kihotičan]]. Fraza ''"Francuska je izgubila bitku, ali ne i rat"'', koja se pojavila po posterima diljem Britanije, je često krivo asocirana sa govorom na radiju, no te riječi ipak skupljaju duh de Gaulleove pozicije. De Gaulle je bio aktivan član Pokreta otpora protiv njemačke okupacije, te je izjavio: ''"Vatra francuskog otpora ne smije se ugasiti"''. No de Gaulle je mislio na oružani otpor, no kada su mnogi francuski vojnici objavili da nemaju sredstava za daljnje ratovanje, većina Francuza okrenula se na moralni otpor, na de Gaulleovo razočaranje.
[[Datoteka:DeGaulle in Chad.jpg|thumb|200px|De Gaulle dobiva dobrodošlicu od generalnog-guvernera Francuske Slobodne Afrike Félixa Adolphea Ébouéa u [[Čad]]u.]]
Jako malo ljudi je čulo taj govor jer je [[BBC]] slabo slušan u Francuskoj, a većina onih koji su htjeli slušati bili su u izgnanstvu. No, odlomci govora su tiskani u francuskim novinama u neokupiranom, južnom, dijelu Francuske, a sam govor je nekoliko dana za redom repriziran na [[BBC]]-u, dok je de Gaulle održao još nekoliko govora tijekom sljedećih noći.
 
De Gaulleov govor od [[22. 6.|22. lipnja]] možete čuti [http://www.charles-de-gaulle.org/dossier/18juin/temoignages/son22j.htm ovdje]. Audio isječke drugih govora, pune tekstove drugih govora i reprodukcije postera možete naći [http://www.ump-vlb.org/general/deGaulle.htm ovdje].
 
Ubrzo, među svim kaosom u Francuskoj, vijest da je jedan francuski general u [[London]]u i da odatle širi želju za nastavkom rata i borbom protiv fašističke okupacije, brzo se proširila. Taj govor je i do danas jedan od najpoznatijih govora u francuskoj povijesti.
 
U Londonu je de Gaulle osnovao i vodio pokret [[Slobodna Francuska|Slobodne Francuske]]. Dok je [[Sjedinjene Američke Države|SAD]] i dalje priznavao [[VichyevskaVišijevska Francuska|Vichyevsku Francusku]], Churchill se priklonio de Gaulleu, i jedno vrijeme zadržao odnose sa Vichyevsom Francuskom, no na koncu je ipak priznao Slobodnu Francusku.
 
Dana [[4. 7.|4. srpnja]] [[1940]]., vojni sud u [[Toulouse]]u je osudio de Gaullea ''in absentia'' na 4 godine zatvora. Na drugom suđenju vojnog suda, održanom [[2. 8.|2. kolovoza]] [[1940]]., de Gaulle je osuđen na smrt zbog izdaje.
 
U razgovorima sa SAD-om i Ujedinjenom Kraljevstvom, de Gaulle je svaki put zahtijevao potpunu slobodu planiranja i napadanja u Francusku korist, tako da je stalno bio na granici da mu Saveznici ukinu suradnju. De Gaulle je razvio veliku sumnju, pogotovo prema Britancima, jer je mislio da žele ukrasti francuske kolonije na [[Levant]]u. [[Clementine Churchill]], koja se divila de Gaulleu, jednom ga je upozorila: ''"Generale, ne smijete mrziti svoje prijatelje više nego što mrzite svoje neprijatelje"''. De Gaulle je poznato odgovorio: ''"Francuska nema prijatelja, samo interesa"''.
Red 106:
Radeći sa Pokretom otpora i saveznicima u francuskim kolonijama u Africi, nakon [[Operacija Baklja|anglo-američke invazije Sjeverne Afrike]] [[1942]]., de Gaulle je svoje središte u svibnju [[1943]]. premjestio u [[Alžir (grad)|Alžir]]. Postao je prvi vođa (ispred manje samostalnog Girauda i kandidata kojeg je preferirao SAD) i jedini predsjednik Komiteta nacionalnog oslobođenja.
 
Nakon oslobođenja Francuske, koje je uslijedilo nakon [[DanBitka Dza Normandiju|Operacije Overlord]], de Gaulle je brzo uspostavio autoritet Slobdne Francuske i izbjegao Svazeničku vojni vladu. Iz [[Alžir]]a (tada francuske kolonije) odletio je u [[Pariz]] par dana prije oslobođenja, i provozao se gradom u pratnji Savezničkih časnika. De Gaulle je održao poznati govor u kojem je emfazirao ulogu Francuza u oslobođenju njihove države.<ref>http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/3595434.stm</ref>
 
Postao je [[Provizionalna vlada Francuske Republike|predsjednik Provizionalne vlade Francuske Republike]], startajući u rujnu [[1944]]. Dok je bio na toj poziciji poslao je ''CEFEO'' da uspostavi suverenitet u [[Francuska Indokina|Francuskoj Indokini]] [[1945]]. Za zapvjednike u Francuskoj Indokini postavio je [[Georges Thierry d'Argenlieu|Georgesa Thierryja d'Argenlieua]] i [[Philippe Leclerc de Hauteclocque|Philippea Leclerc de Hauteclocquea]].<ref name="Indokina"> Anthony Clayton ''Three Marshals of France.'' str. 124 </ref>
 
De Gaulle je [[20. 1.|20. siječnja]] [[1946]]. dao otkaz, zaleći se na sukobe između političkih stranaka i na ustav Četvrte Republike, za koji je mislio da previše ovlasti daje parlamentu. Njegovi nasljednici su redom bili: [[Félix Gouin]] (SFIO), [[Georges Bidault]] (MRP) i na kraju [[Léon Blum]] (SFIO).
 
== 1946. - 1958. ~ Burne godine ==
Red 123:
[[Četvrta Republika]] obilježena je političkom nestabilnošću, neuspjesima u [[Indokina|Indokini]] i nemogućnosti da riješi [[Alžirski rat za nezavisnost|alžirsko pitanje]]. No, izdala je ''[[loi-cadre Deferre]]'' iz [[1956]]. koji je dao nezavisnost [[Tunis]]u i [[Maroko|Maroku]], a premijer [[Pierre Mendès-France]] je [[Indokineski rat]] priveo kraju na [[Ženevska konferencija|Ženevskoj konferenciji]] [[1954]].
 
Dana [[13. 5.|13. svibnja]] [[1958]]., mještani su preuzeli vladine zgrade u [[Alžir]]u, napadajući ono za što su mislili da je slabost francuske vlade u očima zahtjeva arapske većine za alžirskom nezavisnošću. ''"Komitet civilne i vojne narodne obrane"'' je osnovan od strane predsjednika [[Jacques Massu|Jacquesa Massua]], simpatizera golizma. General [[Raoul Salan]], zapovjednik u Alžiru, je preko radija objavio da je vojska ''"provizionalno preuzela odgovornost za sudbinu Francuskog Alžira"''.
 
Pod pritiskom Massua, Salan je [[15. 5.|15. svibnja]], na balkonu vladine zgrade izjavio ''Vive de Gaulle !'' ([[francuski jezik|francuski]] ''Živio de Gaulle !''). De Gaulleov odgovor dva dana kasnije obznanio je da je spreman ''"preuzeti ovlasti Republike"''. Mnogi su se zabrinuli jer su ovaj odgovor vidjeli kao potporu vojske.
 
Na jednoj press-konferenciji održanoj [[19. 5.|19. svibnja]], de Gaulle je izjavio da je bio na usluzi države. Kada je jedan novinar iznio zabrinutost mnogih da bi de Gaulle mogao prekrišiti ljudske slobode, de Gaulle je odgovorio:
 
<blockquote>''“Jesam li ja to ikada učinio ? Upravo suprotno, ja sam ih ponovo uspostavio kada su nestale. Tko stvarno misli da bi ja, u dobi od 67 godina, započeo karijeru diktatora ?”''</blockquote>
Red 133:
Kao republikanac po uvjerenju, de Gaulle je tijekom cijele krize držao stav da će moć prihvatiti samo od zakonskih autoriteta.
 
Kriza se produbila kada su francuske paravojne trupe iz Alžira zauzele [[Korzika|Korziku]], te počele planove za slijetanje u [[Pariz]] ([[Operacija Rezerukcija]]), koji nisu nikad izvršeni. Političari sa mnogih strana su podržavali vraćanje de Gaullea na poziciju, osim nekih kao što su [[François Mitterrand]], [[Pierre Mendès-France]], [[Alain Savary]], [[KPF|Komunistička partija]] i dr. [[Jean-Paul Sartre]], egzistencijalistički filozof i pisac, je citiran kako je rekao: ''"Radije bih glasovao za Boga"''. Dana [[29. 5.|29. svibnja]], predsjednik [[René Coty]], je zamolio ''"najčuvenijeg među Francuzima"'' da postane zadnji Predsjednik skupštine (Premijer) [[Četvrta Republika|Četvrte Republike]].
 
De Gaulle je čvrsto držao svoju namjeru da reformira ustav Četvrte Republike, koji je krivio za tadašnju slabost države. Kao uvjet za njegov povratak na poziciju zahtjevao je da mu se na 6 mjeseci daju sve ovlasti te da se francuskom narodu predloži novi ustav.<ref>Kako je naručio [[Francuski ustav|novi ustav]] i bio njegov glavni nadležni, de Gaulle je nekad opisan kao autor ustava. De Gaulleove političke ideje je u ustav upisao [[Michel Debré]] koji je tada tekst vodio kroz proces usvajanja. Iako ustav reflektira de Gaulleove ideje, Michel Debré je zapravo bio autor '''teksta'''.</ref> De Gaulle je [[1. 6.|1. lipnja]] [[1958]]. izabran za premijera, a Nacionalna skupština mu je dala vrhovne ovlasti za 6 mjeseci kako je i zahtjevao.
 
Dana [[28. 9.|28. rujna]] [[1958]]. proveden je novi [[referendum]], a 79,2% glasača je bilo za donošenje novog ustava i osnivanje [[Peta Republika|Pete Republike]]. [[Kolonija|Kolonije]] (Alžir je formalno bio dio Francuske, a ne kolonija) su dobile izbor između trenutne nezavisnosti i novog ustava. Sve kolonije bile su za novi ustav i zamjenu [[Francuska Unija|Francuske Unije]] sa [[Francuska Zajednica|Francuskom Zajednicom]], osim [[Gvineja|Gvineje]], koja je postala prva francuska kolonija u Africi koja je dobila nezavisnost, no po cjenu prestanka dolaska sve pomoći koju je slala Francuska.
 
Prema de Gaulleu, vođa države treba predstavljati ''"duh naroda"'' samoj naciji i svijetu: ''"une certaine idée de la France"'' (''"određena ideja o Francuskoj"'').
Red 144:
Na izborima u studenom [[1958]]., de Gaulle i njegovi saveznici (početno organizirani u '''Union pour la Nouvelle République-Union Démocratique du Travail''', pa u '''Union des Démocrates pour la Vème République''', a kasnije, kao i danas, u '''[[Union des Démocrates pour la République]]''', '''UDR''') su osvojili udobnu većinu. U prosincu [[1958]]., de Gaulle je [[Francuski predsjednički izbori 1958.|izabran za predsjednika]] sa ugodnih 78,5%, a prisegnuo je u siječnju [[1959]].
 
Predvidio je snažne ekonomske metode kako bi revitalizirao državu, uključujući i tiskanje novog [[franak|franka]] (vrijednog 100 starih franaka). Na međunarodnoj sceni, odbio je i [[Sjedinjene Američke Države|SAD]] i [[Sovjetski Savez|SSSR]], naturajući samostalniju Francusku sa svojim vlastitim [[nuklearno oružje|nuklearnim oružjem]], i snažno podržavajući ''"Slobodnu Europu"'', vjerujući da će zajednica europskih država vratiti slavu starih europskih carstava. Kao kamen temeljac [[EEZ]]-a sebi je postavio [[Francusko-njemačka suradnja|Francusko-njemačku suradnju]], napravivši prvi [[državni posjet]] nekog Francuskog vođe Njemačkoj, još od [[Napoleon]]a. [[Francuska]] i [[Nemačka|Njemačka]] su [[1963]]. potpisali ugovor o prijateljstvu, znan kao [[Elizejski ugovor]]. Francuska je također smanjila svoje rezerve [[dolar]]a, zamjenjujući ih sa [[zlato]]m iz SAD-a, time umanjivši utjecaj SAD-a van Sjeverne Amerike.
 
Dana [[23. 11.|23. studenog]] [[1959]]., u jednom govoru u [[Strasbourg]]u, de Gaulle je objavio svoju viziju Europe:
 
<blockquote>''Oui, c'est l'Europe, depuis l'Atlantique jusqu'à l'Oural, c'est toute l'Europe, qui décidera du destin du monde.''
(''“Da, to je [[Evropa|Europa]], od [[Atlantik]]a do [[Ural (gorje)|Urala]]a, to je Europa, to je cijela Europa, to će odrediti sudbinu svijeta.”'')</blockquote>
[[Datoteka:Sculpture_of_Konrad_Adenauer_and_Charles_de_Gaulle_outside_the_Konrad_Adenauer_Stiftung.jpg|thumb|left|250px|Ploča koja komemorira obavljanje dobrih odnosa između Francuske i Njemačke, a prikazuje [[Konrad Adenauer|Adenauera]] (desno) i francuskog predsjednika de Gaullea (lijevo)]]
Njegov izraz, ''"[[Evropa|Europa]], od [[Atlantik]]a do [[Ural (gorje)|Urala]]a"'', je često citiran tijekom povijesti [[Europske intergacije|europskih integracija]]. To je sljedećih 10 godina postao de Gaulleov najdraži poklik. Njegova vizija je bila u kontrastu sa [[atlanticizam|atlanticizmom]] [[Sjedinjene Američke Države|SAD]]-a, [[UKUjedinjeno Kraljevstvo|Britanije]] i [[NATO]]-a, te je preferirala ideju da Europa djeluje kao treći pol između [[Sjedinjene Američke Države|SAD]]-a i [[Sovjetski Savez|SSSR]]-a. U svojoj frazi de Gaulle je spominjao i [[Ural (gorje)|Ural]], te je time implikantno nudio [[detant]] [[Sovjeti]]ma, dok je njegova fraza interpretirana i kao isključivanje [[UKUjedinjeno Kraljevstvo|Ujedinjenog Kraljevstva]] iz budućnosti Europe.
 
Stavio je veto na britanski ulazak u [[EEZ]] [[1963]]., jer je mislio da Britanija nema političke volje za ulazak u zajednicu.<ref name="ECC">http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/1055729.stm</ref> Mnogi Britanci su de Gaulleov ''"non"'' shvatili kao uvredu, pogotovo zbog uloge koju je Ujedinjeno Kraljevstvo imalo u oslobođenju Francuske 19 godina prije.
 
De Gaulle je vjerovao da dok je Alžirski rat vojno pobijediv, što nije bilo međunarodno opravdano, i pomirio se sa eventualnom nezavisnošću kolonije. To je uvelike naljutilo Francuze u Alžiru, te je de Gaulle bio prisiljen ugušiti dva puča koji su podigli ti Francuzi, od kojih je drugi ([[Alžirski puč]] iz travnja [[1961]].) prijetio direktnoj invaziji same Francuske. De Gaulleova vlada je zataškala i [[Pariški masakar iz 1961.]], kojeg je naredio policijski prefekt [[Maurice Papon]]. De Gaulle je bio meta i [[Organisation armée secrète]] (OAS), terorističke organizacije koja je nekoliko puta pokušala izvršiti [[atentat]] na de Gaullea. Najpoznatiji pokušaj je onaj od [[22. 8.|22. kolovoza]] [[1962]]., kada je [[Citroën DS]] u kojem su se vozili on i njegova supruga za dkalu izbjegao kišu metaka iz strojnice koju je naredio [[Jean-Marie Bastien-Thiry]]. Nakon [[Francuski referendum o Alžirskoj samoodređenosti 1961.|referenduma o Alžirskoj samoodređenosti]] [[1961]]., de Gaulle je dogovorio prestanak paljbe u Alžiru u ožujku [[1962]]. pomoću [[Évianski sporazumi|Évianskih sporazuma]], koji su legitimizirani novim referendumom samo mjesec dana poslije. Alžir je postao samostalan u srpnju [[1962]].
 
U rujnu [[1962]]., želio je uvesti ustavni amandman koji je koji bi omogućio da se predsjednik bira direktno od strane naroda, te je izdao referendum o tome, kojeg je podržalo više od tri petine glasača, unatoč koalicijama koje su se protivile predsjedničkom režimu. Nakon perioda cenzure kojeg je izglasao parlament [[4. 10.|4. listopada]] [[1962]]., de Gaulle je raspustio Nacionalnu skupštinu i održao nove izbore. Iako su ljevičari napredovali, golisti su pobijedili, unatoč opoziciji [[MRP]]-a i [[CNIP]]-a koji su kritizirali de Gaulleov euroskepticizam i prezidencijalizam. Iako je alžirsko pitanje riješeno, premijer [[Michel Debré]] je zbog rezultata pitanja dao ostavku, a zamijenio ga je [[Georges Pompidou]].
 
== 1962. - 1968. ~ ''Politique de grandeur'' ==
Red 163:
 
=== "Trideset izvrsnih godina" ===
U kontekstu populacijskog rasta koji u Francuskoj nije viđen od [[18. stoljećevijek|XVIII. stoljeća]], vlada je pod vodstvom premijera [[Georges Pompidou|Pompidoua]] nadgledala brzu transformaciju i ekspanziju francuske ekonomije. Sa ''[[dirigisme|dirigismom]]'' - jedinstvenom kombinacijom kapitalizma i ekonomije pod državnom upravom - vlada je snažno intervenirala na području ekonomije, koristeći petogodišnje planove kao njezino glavno sredstvo.
 
Visokoprofilni projekti, uglavnom ali ne uvijek financijski uspješni, su započeti: proširenje luke u [[Marseille]]u (koja je postala 3. europska i 1. sredozemna luka), promocija avio-kompanije [[Caravelle]] (prethodnice [[Airbus]]a), odluka o početku gradnje masivnog franko-britanskog [[Concorde]]a u [[Toulouse]]u, proširenje francuske autoindustrije sa državnim [[Renault]]om u središtu i izgradnja prvih staza za motocikle između [[Pariz]]a i ostalih provincija.
 
Sa ovim prijektima, francuska ekonomija doživjela je velik rast, neviđen još od [[19. stoljećevijek|XIX. stoljeća]]. De Gaulle je [[1963]]. stavio veto na britanski ulazak u [[EEZ]], prvi od dva puta. Godine [[1964]]., prvi put u 200 godina, francuski [[Bruto domaći proizvod|BDP]] prerastao je onaj britanski, a ta situacija trajala je sve do [[1990-e|1990-ih]]. U Francuskoj se ljudi tog perioda i danas prisjećaju sa nostalgijom, a poznat je kao ''[[Trente Glorieuses]]'' ([[francuski jezik|francuski]] ''"Trideset izvrsnih godina"'').
 
=== Četvrta nuklearna sila ===
Snažna ekonomska fundacija omogućila je de Gaulleu da implementira svoju nezavisnu vanjsku politiku. Francuska je [[1960]]. postala četvrta zemlja koja je dobila [[nuklearno oružje|nuklearni arsenal]], testirajući svoju prvu [[atomskanuklearno bombaoružje|atomsku bombu]] u alžirskoj pustinji (tajna klauzula [[Évianskih sporazuma]] iz [[1962]]. zajedno sa ''[[Fronta narodnog oslobođenja (Alžir)|FLN-om]]'' izjavljuje da: ''Alžir odobrava... da Francuska koristi određene zračne baze, terene i vojne instalacije koje su joj [Francuskoj] nužne'' u periodu od 5 godina). Godine [[1968]]., zbog de Gaulleovog inzistiranja, francuski znanstvenici su uspjeli detonirati prvu [[h-bomba|hidrogensku bombu]] bez američke pomoći. U potezu koji je smatran uvredom za Britance, de Gaulle je objavio da je francuska bila treća velika neovisna nuklearna sila, jer je britanska nuklearna sila usko koordinirana sa onom američkom.
 
Dok je ''politique de grandeur'' sigurno bio esencijalni motiv za ovaj razvoj, jedna briga bila je upletenost SAD-a u skupi [[Vijetnamski rat]], koja je mogla dovesti do toga da SAD ne intervenira u Europi ako [[Sovjetski Savez]] odluči započeti invaziju. De Gaulle je želio osnovati nezavisnu ''[[force de frappe]]''. Dodatni efekt bio je da je francuska vojska, koja je bila skroz demoralizirana nakon [[Alžirski rat za nezavisnost|poraza u Alžiru]], zadržana. Godine [[1965]]. Francuska je lansirala [[Diamant|svoj prvi satelit u orbitu]], postavši tako treća zemlja koja je to učinila, nakon SSSR-a i SAD-a.
Red 176:
=== Kina ===
[[Datoteka:Nixon and de Gaulle 30-0166a.gif|thumb|300px|[[Richard Nixon]] i Charles de Gaulle [[1969]].]]
De Gaulle je bio uvjeren da snažna Francuska može djelovati kao balans između [[SADSjedinjene Američke Države|Sjedinjenih Američkih Država]] i [[SSSRSovjetski Savez|Sovjetskog Saveza]], no to uvjerenje je smatrano malo boljim od oportunizma kod njegovih kritičara, naročito u SAD-u i [[UKUjedinjeno Kraljevstvo|Velikoj Britaniji]], državama koje su bile saveznice Francuske. U siječnju [[1964]]. de Gaulle službeno je priznao [[NRNarodna Republika Kina|Narodnu Republiku Kinu]], unatoč američkoj opoziciji. Osam godina kasnije, predsjednik [[Richard Nixon]] [[Nixonov posjet Kini 1972.|posjetio je Kinu]] i sastao se sa [[Mao Tse-tung|Mao Ce TungTungom]]om, te time počeo normalizirati odnose između dvaju zemalja.
 
Nixonov prvi posjet van zemlje nakon njegovog izbora za predsjednika bio je onaj Francuskoj [[1969]]. I on i de Gaulle su djelili jednak nevilsonijanski pristup svjetskoj politici, vjerujući u nacije i njihove relativne snage, više nego u ideologije, međunarodne organizacije i multilateralne sporazume. De Gaulle je poznat po tome što je [[UNUjedinjeni narodi|Ujedinjene Narode]] nazvao ''le Machin'' ([[francuski jezik|francuski]] ''stvar'').
 
=== Drugi krug ===
U prosincu [[1965]]., de Gaulle se vratio na mjesto predsjednika za još jedan sedmogodišnji mandat, no ovaj put je morao proći i kroz drugi krug glasovanja u kojem je pobijedio [[François Mitterrand|Françoisa Mitterranda]]. U veljači [[1966]]., Francuska se povukla iz zajedničke [[NATO]] komande, no ostala je u organizaciji. De Gaulle je, proganjan sjećanjima iz [[1940]]., želio da Francuska ima glavnu riječ oko odluka koje utječu na nju, za razliku od [[1930-e|1930-ih]], kada je morala pratiti svoje britanske saveznike.
[[Datoteka:Illiadegaulle.jpg|thumb|levo|220px|[[Arturo Illia]] i Charles de Gaulle u Argentini [[1964]].]]
U rujnu [[1966]]., u poznatom govoru u [[Phnom Penh]]u, [[Kambodža]], de Gaulle je izrazio nezadovoljstvo Francuske zbog američkog uplitanja u [[Vijetnamski rat]], te je rekao da je jedini način za mir na tom području povlačenje SAD-a iz sukoba. Kako je [[Vijetnamski rat]] imao svoje korijene u francuskom kolonijalizmu jugoistočne Azije, govor nije učinio da se de Gaulle svidi Amerikancima, iako su oni sami kasnije došli do istog zaključka.
 
=== Kriza u Europskoj zajednici ===
Tijekom osnivanja [[EuropskaEvropska ekonomska zajednica|Europske zajednice]], de Gaulle je pomogao u započinjanju jedne od najvećih kriza u EZ-u, ''Krize prazne stolice''. Kriza je uključivala financiranje [[Zajednička agrarna politika|Zajedničke agrarne politke]], no puno važnije i korištenje kvalificiranog većinskog glasovanja u EZ-u. U lipnju [[1965]]., nakon što se Francuska i ostalih 5 članica nisu mogle složiti, de Gaulle je povukao francuske predstavnike iz EZ-a. Odsutnost francuskih predstavnika onemogućila je EZ da donosi odluke sve do [[Luksemburški kompromis|Luksemburškog kompromisa]] koji je donesen u siječnju [[1966]].
 
=== Šestodnevni rat ===
{{glavni|Šestodnevni rat}}
Nakon što je u lipnju [[1967]]. po drugi put uložio veto na britanski ulazak u [[EEZ]], de Gaulle je osudio [[Izrael]] zbog njegove okupacije [[Gaza (razvrstavanje)|Pojasa Gaze]] prije početka [[Šestodnevni rat|Šestodnevnog rata]], rekavši: ''Izrael organizira, na teritorijima koje je oduzeo, okupaciju koja ne može funkcionirati bez opresije, represije i protjerivanja - a ako se ovome postavi otpor, taj čin zvati će se "terorizam".''<ref>http://news.independent.co.uk/fisk/article2636206.ece</ref> To je bila velika promjena u francuskoj vanjskoj politici. Do tada, Francuska je bila snažan saveznik, pomažući Izraelu da planira [[SueskaSuecka kriza|Suesku kampanju]] [[1956]].
 
Za vrijeme de Gaullea, nakon osamostaljenja Alžira, francuska vanjska politka sve je više vukla u korist Arapskih zemalja, što je i danas jasan aspekt francuske vanjske politike. Izraelsko vodstvo se, izneneđeno onim što su oni smatrali hitovitim napuštanjem, obratilo [[Sjedinjene Američke Države|SAD]]-u za pomoć.
 
No, de Gaulle je podržavao princip pravednog riješenja i za [[Arapi|Arape]] i za [[ŽidoviJevreji|Židove]] na [[Srednji istokIstok|Srednjom istoku]] u nadležnosti [[UNUjedinjeni narodi|Ujedinjenih Naroda]]. Ovo je izjavio nakon prihvaćanja UN-ove rezolucije 242, na press-konferenciji od [[27. 11.|27. studenog]] [[1967]]., te je to isto iznio u pismu [[David Ben Gurion|Davidu Ben-Gurionu]] kojeg je poslao [[9. 1.|9. siječnja]] [[1968]].
 
=== Nigerijski građanski rat ===
Tijekom [[Nigerijski građanski rat 1967. - 1970.|Nigerijskog građanskog rata]] [[1967]]. - [[1970]]., de Gaulleova vlada podržavala je Republiku [[Biafra|Biafru]] da dobije samostalnost od [[Nigerija|Nigerije]]. Unatoč nedostatku službenog priznanja, de Gaulle je osigurao vojnu pomoć kroz bivše francuske afričke kolonije. [[UK|Ujedinjeno Kraljevstvo]] se protivilo de Gaulleovom stavu, no on je političku situaciju [[Igbo]] naroda u Nigeriji usporedio sa onom francuskih kvebečana u [[Kanada|Kanadi]].
 
=== ''Vive le Québec Libre!'' ===
{{glavni|Govor "Vive le Québec Libre!"}}
U srpnju [[1967]]., de Gaulle je posjetio [[Kanada|Kanadu]] koja je bila domaćin svjetske izložbe [[Expo 67']]. Dana [[24. 7.|24. srpnja]], govoreći pred masom na balkonu gradske vijećnice u [[Montreal]]u, de Gaulle je uzviknuo ''Vive le Québec !'' ([[francuski jezik|francuski]] ''Živio Québec !''), a odmah nakon toga ''Vive le Québec Libre !'' ([[francuski jezik|francuski]] ''Živio slobodni Québec !''). Kanadski mediji su snažno kritizirali tu izjavu, a [[premijer Kanade]] [[Lester B. Pearson]], koji je bio vojnik u [[Prvi svjetski rat|Prvom svjetskom ratu]] i [[:kategorija:dobitnici Nobelove nagrade za mir|dobitnik]] [[Nobelova nagrada za mir|Nobelove nagrade za mir]], je rekao: ''Kanađane ne treba oslobađati.''<ref>http://archives.cbc.ca/IDC-1-73-236-1132-10/on_this_day/politics_economy/vive_quebec_libre</ref> De Gaulle je sljedeći dan samovoljno napustio Kanadu, bez odlaska u [[Ottawa|Ottawu]], kako je planirano. Govor je uzrokovao zaprepaštenje u ''"Engleskoj Kanadi"'', a doveo je i do ozbiljnog puknuća diplomatskih odnosa između dvaju zemalja. No, [[Pokret za suvereni Québec]] je taj događaj vidio kao prekretnicu.
 
U prosincu [[1967]]., držeći do solidarnosti kontinetalne Europe, de Gaulle je ponovo odbio ulazak Britanaca u [[EEZ]].
Red 219:
 
== 1969. ~ Umirovljenje ==
Charles de Gaulle je sa mjesta predsjednika odstupio [[28. 4.|28. travnja]] [[1969]]., nakon poraza njegovog referenduma o pretvaranju Senata u savjetničko tijelo, a davanja većih ovlasti regionalnim vijećima. Neki su rekli da je ovaj referendum bilo svjesno političko samoubojstvo koje je de Gaulle počinio nakon traumatizirajućeg svibnja [[1968]]. Kao i [[1946]]., de Gaulle je odbio ostati na poziciji bez podrške naroda.
 
== 1970. ~ Skromna smrt ==
Red 234:
 
== Privatni život ==
Charles de Gaulle se oženio sa Yvonne Vendroux (''Tante Yvonne''; [[nemački jezik|njemački]]: ''Teta Yvonne'') [[7. 4.|7. travnja]] [[1921]]. Imali su troje djece, sina [[Philippe de Gaulle|Philippea]] (rođen [[1921]].), i kćeri Élisabeth (rođena [[1924]].), koja se udala za generala [[Alain de Boissieu|de Boissieua]], i [[Anne de Gaulle|Anne]] ([[1928]]. - [[1948]].), koja je imala [[Downov sindrom]].
 
Jedan od Charlesovih unuka, [[Charles de Gaulle (mlađi)|Charles de Gaulle]], bio je član [[EuropskiEvropski parlament|Europskog parlamenta]] od [[1994]]. do [[2004]]. Mnogi članovi rekli su da je Charles de Gaulle, mlađi, naročito Philippe de Gaulle (u nekoliko TV emisija u kojma je promovirao svoju knjigu ''De Gaulle, mon père''), ''"sramota obitelji"''.
 
Još jedan unuk, [[Jean de Gaulle]], član je Francuskog parlamenta.
Red 247:
U domovini, za sve greške u de Gaulleovom pristupu, predsjedao je nad povratkom na ekonomsku stabilnost nakon inicijalno neuspješnog poslijeratnog nastupa, zadržavajući velik dio društvenih kontakata koji su u prijašnjim desetljećima imali zaposlenici i radna snaga. Povezani ''[[dirigisme]]'' iz ranih desetljeća Pete Republike i danas je ostao u omjerima sa modernim trendom zapadne ekonomske ortodoksije. No ipak su ta desetljaća uvelike poboljšala životni standard Francuza.
 
De Gaulleov predsjednički stil vlade nastavljen je i od strane njegovih nasljednika. Međunarodno, emfaza na Francusku nezavisnost koja je uvelike karakterizirala de Gaulleovu vladu je i danas je kamen temeljac farncuske vanjske politike, zajedno sa poboljšanjem odnosa sa rivalima [[NjemačkaNemačka|Njemačkom]], što se i danas u obije zemlje gleda kao temelj europskih integracija.
 
== Djela ==
Izvor: https://sh.wikipedia.org/wiki/Charles_de_Gaulle