Razlike između izmjena na stranici "Ludwig van Beethoven"

Dodano 129 bajtova ,  prije 7 godina
m/м
Bot: popravljanje preusmjeravanja
m/м (Bot: popravljanje preusmjeravanja)
| puno_ime = Ludwig van Beethoven
| period = [[klasicizam]]<br>[[romantizam|rani romantizam]]
| datum_rođenja = [[16. prosinca12.|16.]]/[[17. 12.|17. prosinca]] [[1770]].
| mjesto_rođenja= [[Bonn]], [[Nemačka|Njemačka]]
| datum_smrti = [[26. 3.|26. ožujka]] [[1827]].
| mjesto_smrti= [[Beč]], [[Austrija]]
|djela=''Simfonije'' <br> ''Sonate za klavir'' <br> Opera ''Fidelio'' <br> ''Missa solemnis'' <br> ''Gudački kvarteti''
|nagrade=
}}
'''Ludvig Van Betoven''' (Ludwig van Beethoven) (* rođen najvjerojatnije [[16. 12.|16.12.]] [[1770]]., a kršten [[17. 12.|17.12.]] [[1770]]. U [[Bonn]]u; † [[26. 3.]] [[1827]]. u [[Beč]]u), [[nemački jezik|njemački]] [[kompozitor|skladatelj]] [[bečka klasika|bečke klasike]] i jedan od najznačajnijih glazbenih skladatelja u povijesti.
== Životopis ==
=== Obitelj ===
Ludvig Van Betoven potječe iz pevačke obitelji čije podrijetlo vodi iz flamskog grada Mechelena. Umetak “van” u njegovom prezimena ne označava vlastelinski položaj, već ukazuje na mjesno podrijetlo. Betovenov djed, koji se također zvao Ludvig, radio je kao glazbenik, odgovoran za orkestar, kod [[Kelnköln|kelnskog]] nadbiskupa. [[1740]]. godine se rodio njegov sin Johann koji je također bio crkveni pjevač. Johann je 17. prosinca 1770. godine krstio svog novorođenog sina po imenu svog oca, Ludvig.
 
Pošto je Ludvigov otac bio oduševljen tadašnjim čudom od djeteta, malim [[Wolfgang Amadeus Mozart|Mozartom]], koji je već sa 6 godina komponirao skladbe, on je pokušao, po tom uzoru, malog Ludviga vrlo rano učiti sviranje [[violina|violine]] i [[glasovirklavir|glasovira]]a, pri čemu je često i pretjerivao. Ludvig je često morao noću ustajati i vježbati sviranje na glasoviru, što je opet za posljedicu imalo to da je Ludvig često bio umoran za školu. Osim ispunjavanja visokih htijenja svojeg oca, život mladog Ludviga nije bio jednostavan. Otac je bio alkoholičar a majka je bila često bolesna i od šestero njene djece preživjela su samo dva.
 
=== Izobrazba ===
[[Datoteka:DBP - 200 Jahre Beethoven - 10 Pfennig - 1970.jpg|thumb|left|130px]]
 
Sa 29 godina, Betoven počinje raditi na svojoj [[I. simfonija (Betoven)|Prvoj simfoniji]] i završava je slijedeće godine. Uspješna praizvedba je izvedena [[2. 4.|2.4.]] [[1799]]. godine.
 
Već u starosti od 30 godina, kod Betovena se primjećuju znaci [[otoskleroza|otoskleroze]], «mješovitog» tipa, bolesti srednjeg u unutarnjeg uha i koja vodi ka gluhoći, i on počinje da sve manje čuje, pa počinje sve više izbjegavati ljude, tražeći mir u prirodi, gdje obično i nalazio i nadahnuće za svoje kompozicije. Kako bi unaprijedio svoj sve lošiji sluh, Betoven zateže do 4 strune na svoj glasovir. [[1819]]. godine, Betoven postaje potpuno gluh, pa tako da više i nije u mogućnosti da izvodi sam svoje koncerte kao ni da [[dirigent|dirigira]]. U međuvremenu, iako malo pogluh, Betoven je i dalje radio na svojim djelima. Uslijedila je [[II. simfonija (Betoven)|Druga simfonija]], koja ne postiže neki veći uspjeh, a onda [[III. simfonija (Betoven)|Treća]] koja postiže ogroman uspjeh. Simfonija je bila posvijećena [[Napoleon Bonaparte|Napoleonu]] i prvobitno se nazivala «'''Sinfonia grande, intitolata Bonaparte'''», ali kad je Betoven saznao da se Napoleon [[18. 5.|18.5.]] [[1804]]. godine krunisao kraljem i da je odbacio svoje republikanske ideje, pobjesnio je i obrisao prvobitni naziv i nazvao simfoniju «'''Herojska simfonija, komponirana u slavlje jednog velikog čovjeka'''» (poznata još kao i '''Eroica'''). Praizvedba je bila u kolovozu 1804. godine na bečkom dvoru kneza Lobkowicza pa je njemu i posvijećena.
 
Poslije mnogo i čestih prepravki [[1805]]. godine izvedena je praizvedba jedine Betovenove opere, prvobitnog naziva «Leonore», [[Fidelio]].
 
Prvom polovinom 19. stoljeća Betoven uz [[GioacchinoGioachino Rossini|Rossinia]] postaje najpoznatiji i najslavniji glazbeni skladatelj Europe. Njegove simfonije, protkane revolucionarnim duhom ubrzo postaju redovit repertoar svih [[orkestar]]skih koncerata.
 
Njegova [[V. simfonija (Betoven)|Peta simfonija]] često se naziva i «simfonija sudbine», jer je nastala u teškom razdoblju Betovenova života. O prva četiri tona simfonije, Betoven je navodno izrekao riječi «''Tako je došla sudbina na vrata.''». Izvedena je [[22. 12.|22.12.]] [[1808]]. godine zajedno sa [[VI. simfonija (Betoven)|Šestom]] simfonijom ('''Pastorale''') i četvrtim koncertom za glasovir. Sam Betoven je svoju VI. simfoniju (Pastorale) označio kao «višim izrazom nadahnuća od slikarstva».
 
Sa ogromnim uspjehom izvedena je [[8. 12.|8.12.]] [[1813]]. godine njegova [[VII. simfonija (Betoven)|Sedma]] simfonija.
 
Tijekom [[Bečki kongres|Bečkog kongresa]] , Betoven, koji je u svojoj mladosti bio opčinjen humanizmom [[Friedrich Schiller|Friedricha Schillera]] a kasnije i [[Wolfgang von Goethe|Goetheom]] uviđa da se budućnost Europe zasniva samo na podčinjavanju drugih, i to naglašava u svojoj opereti «[[Egmont]]». Kada je došlo do njegove potpune gluhoće, pri kraju života, napisao je djelo «'''Heiligstädter Testament'''». Ubrzo je našao neku novu životnu snagu i izjavio je «''Osvetit ću se sudbini, sigurno me nikada neće skroz pokoriti''.»
Poslije smrti svojeg brata [[1815]]. godine, k sebi uzima njegova sina Karla. Ubrzo se uspostavilo da Betovenov odnos prema svom nećaku od početka nije mogao proći dobro. Sa svojim pretjeranim moralnim opredjeljenjima, Betoven ga je toliko stavio pod pritisak, da je mladi Karl na kraju pokušao izvršiti samoubojstvo. Ovaj pokušaj samoubojstva (u to vrijeme pokušaj samoubojstva je bilo krivično djelo) toliko je opteretilo i utjecalo na Betovena. Upravo zbog toga, opterećen privatnim problemima, [[1822]]. godine Betoven piše djelo «[[Missa Solemnis]]».
 
Godinu dana kasnije Betoven završava svoju [[IX. simfonija (Betoven)|Devetu]] simfoniju, u čijem posljednjem stavku uvodi i riječi, stihove Friedricha Schillera iz «[[Oda radosti|Ode radosti]]», dok su prva tri dijela, sa svojom glazbenom arhitekturom, glazbom i temama, obilježili pravac simfonista romantizma sve do [[Gustav Mahler|Gustava Mahlera]]. [[Simfonija]] je zajedno sa dijelovima djela «Missa Solemnis» izvedena [[7. 5.|7.5.]] [[1824]]. godine.
 
Zbog uznapretka bolesti, prihvatio je [[1826]]. godine poziv drugog brata, Johanna Nikolausa, da s njegovom obitelji provedu nekoliko tjedana na imanju u okolici Kremsa. Tako je i bilo, a [[1. 12.|1. prosinca]] Betoven je putovao natrag u Beč u otvorenoj kočiji, unatoč prilično hladnom vremenu. Dobio je upalu pluća koju je nekako prebolio, ali je ona pogoršala ostale probleme, [[3. 1.|3.1.]] [[1827]]. napisao je oporuku, a [[26. 3.|26.3.]] je umro u svom domu.
 
Na groblju Währing pokopan je [[29. 3.|29.3.]], a više od 20.000 ljudi bilo je na pogrebu, [[1888]]. Betovenovi posmrtni ostaci preneseni su na bečko središnje groblje, gdje danas jedan pored drugog stoje grobovi Betovena i Šuberta.
 
Betoven je jedan od prvih slobodnih kompozitora, naime nije bio pod patronatom dvora ili crkve, već se izdržavao od svog rada, od muzike i koncerata, od podučavanja učenika, brojni su bili njegovi dobrotvori koji su mu finansijski pomagali.
64.473

izmjene