Otvori glavni meni

Izmjene

Bez promjene veličine, prije 4 godine
m/м
nema sažetka uređivanja
'''Sunčev sustav''' je sustav [[zvijezde]] [[Sunce|Sunca]] i manjih [[nebesko tijelo|nebeskih tijela]] što ih okuplja zajednička [[gravitacijska sila]] i kojima fizičko stanje određuje [[Sunčeva svjetlost|Sunčeva energija zračenja]]. Sustav sadrži 8 [[planet]]a, 3 [[Patuljasti planet|patuljasta planeta]], više od 150 njihovih [[prirodni satelit|prirodnih satelita]], te mnoštvo sitnih tijela: [[komet]]a, [[planetoid]]a, tijela [[Kuiperov pojas|Kuiperova pojasa]], [[meteoroid]]a i [[Međuplanetarna tvar|međuplanetne prašine]]. Sunčeva [[plazma (fizika)|plazma]] ispunja [[heliosfera|heliosferu]], a gravitacijski se utjecaj širi do područja [[Oortov oblak|Oortova kometskog oblaka]] ([[Jan Hendrik Oort]]), koji se nalazi bliže od susjednih zvijezda. Osam planeta razvrstano je u dvije skupine, unutarnju ili [[Terestrički planet|terestričku]], gdje se nalaze [[Zemlja]] i njoj slična 3 planeta ([[Merkur]], [[Venera]] i [[Mars]]), te u vanjsku ili [[Jovijanski planeti|jovijansku]], s [[Jupiter]]om i njemu sličnim divovskim planetima [[Saturn]]om, [[Uran]]om i [[Neptun]]om. Unutarnja je skupina [[Stijena|stjenovita]], s tankim [[atmosfera (plinoviti omotač)|atmosferskim]] slojem (bez njega je jedino [[Merkur]]). Jovijanski su planeti plinoviti s malom stjenovitom jezgrom, i njihov je sastav bliži sastavu protoplanetnoga oblaka iz kojega su planeti nastali. Kemijski sastav Jupitera gotovo je identičan Sunčevu. Razlika između tih dviju skupina planeta posljedica je razvoja u kojem je zračenje mladoga Sunca zagrijalo jezgre bližih planeta i očistilo ih od lako isparivih elemenata. Dobivši tako čvrstu površinu, na njoj se [[geologija|geološkim]] procesima razvila sekundarna atmosfera od pretežitoga [[ugljikov dioksid|ugljikova dioksida]] (Venera i Mars) i tercijarna atmosfera Zemlje od [[dušik]]a i [[kisik]]a. Svi planeti osim Zemlje prozvani su po [[Grčka mitologija|grčkim]] i [[Rimska mitologija|rimskim božanstvima]].
 
[[Datoteka:Solar system scale-2.jpg|mini|center|1000px|[[Sunce]] i [[planet]]i Sunčevog sustava (veličine su u mjerilu, ali ne i udaljenosti).]]
[[Datoteka:solarnebula.jpg|mini|desno|300px|Još jedno umjetničko viđenje prasunčeve maglice.]]
 
Prema današnjem shvaćanju, postanak i razvoj planetskog sustava odvijao se u nekoliko koraka. Ponajprije, veliki [[Međuzvjezdana tvar|međuzvjezdani oblak]] se zbija i pritom cijepa na manje dijelove (fragmentacije). Iz tvari sadržane u jednom oblačnom fragmentu oblikuje se Sunčeva maglica kao rotirajući [[disk]]; u njemu dolazi do preraspodjele [[Količina gibanja|količine gibanja]] i pripremaju se uvjeti za nastanak malih kompaktnih tijela. Nakon toga dogotavljaju se i konsolidiraju [[planet]]i. Ovisno o građi s kojom su stasali, planeti i njihovi veći [[satelit (prirodni)|satelit]]i prolaze kroz [[Geologija|geološki razvoj]]. Moramo prihvatiti misao da je sadašnje stanje tijela u planetskom sustavu posljedica načina nastanka i razvoja koji je slijedio nakon postanka. Stoga se i kozmogonija planetskog sustava provjerava sadašnjim stanjem svih vrsta tijela, a u cjelovitu opću sliku treba da se uklope i promjene prisutne u pojedinačnim slučajevima.
 
Sudeći po razvoju zvijezda, Sunčev je sustav nastao iz međuzvijezdanom materijala koji se nalazio u spiralnom kraku naše Galaktike ([[Mliječni put]]). Hladni oblaci plina i praha postoje u galaktičkoj ravnini i danas, mnogo godina nakon nastanka prvih zvijezda Galaktike. Da bi se ti oblaci pretvorili u [[zvijezde]], [[gravitacija|gravitacijska sila]] mora nadjačati težnju [[plin]]a da se širi (ekspandira). Da bi gravitacijsko privlačenje nadvladalo, [[gustoća]] [[oblak]]a mora pri danoj temperaturi prijeći neku kritičnu vrijednost. Zamišljena su dva načina na koja dolazi do povećanja gustoće: ulazak međuzvjezdanog oblaka u područje spiralnog kraka [[galaktika|galaktike]] ili pojava [[supernove]] u neposrednoj blizini. Izučavanje galaktika pokazuje da je u krakovima međuzvijezdana tvar veće gustoće nego izvan krakova, pa se s ulaskom oblaka u spiralni krak oblak usporava i sabija. S druge strane, supernove udarnim valovima zbijaju međuzvijezdanu tvar. U slučaju našeg sustava imamo potvrdu da se zbila eksplozija supernove. U ugljikovodičnim [[meteorit]]ima nađeni su [[izotop]]i koji su potomci [[Radioaktivnost|radioaktivnih elemenata]] kratkog vremena života, a koji se proizvode u toku eksplozije supernove. Prema broju [[atom]]a izotopa procijenjeno je da je od pojave supernove do ukrućivanja meteoritskog materijala prošlo od nekoliko milijuna do nekoliko desetaka milijuna godina.
 
=== Prasunčeva maglica ===
Prilikom odvajanja od drugih dijelova međuzvijezdana oblaka prasunčeva maglica zadržava galaktičko [[magnetsko polje]] - važno svojstvo međuzvijezdana prostora, a zadržava i [[dinamika (fizika)|dinamičko stanje]] u kojemu se oblak nalazio. Prasunčeva maglica zato pri osamostaljenju se vrti (rotira), i u odnosu na središte galaktike, i u odnosu na druge galaktike. [[Maglica]] se nastavlja urušavati. Tvar pada prema središtu oblaka gdje nastaje mlado [[Sunce]]. Ono se zbog stiskanja zagrijava i sve jače svijetli. Najjače je zagrijano u središtu, i ondje se počinju javljati [[Nuklearna fuzija|termonuklearne reakcije]], koje će mu dabati energiju u dugom nizu godina. Sunce se prestaje stezati tek kada ekspanzivni tlak plina poraste toliko da se izjednači s hidrostatskim tlakom.
 
Za vrijeme stezanja Sunca i stezanja cijele maglice, a zbog sačuvanja [[Kutna količina gibanja|kutne količine gibanja]], Sunce i maglica se vrte sve brže. Disk je to plosnatiji što se brže vrti. Disk je tijelo osne [[Simetrija|simetrije]] i ima jednu osobitu ravninu - ravninu [[ekvator]]a. One čestice koje se još ne nalaze u ekvatorskoj ravnini privlači, osim Sunca, i veća [[masa]] koja se u ekvatorskoj ravnini već nalazi; čestice “padaju” u ravninu ekvatora. To omogućuju, i tome pridonose, neelastični sudari među česticama, jer se u toku neelastičnog sudara smanjuje komponenta brzine okomita na ekvatorsku ravninu (slično se dešava kod [[Saturnovi prsteni|Saturnovih prstena]]). Takvo vladanje jače je izraženo kod zrnaca praha nego kod slobodnih atoma, pa se prah vrlo brzo taloži u sloj u ekvatorskoj ravnini; mnogo tanji od maglice. Staze budućih planeta bit će ograničene na širinu sloja pa ne moraju ležati točno u ravnini Sunčeva ekvatora.
[[Datoteka:Sun projection with spotting-scope.jpg|mini|300px|desno|[[Sunčeve pjege]] snimljene 22. lipnja 2004.]]
 
[[Datoteka:Solar eclipse 1999 4 NR.jpg|mini|300px|desno|Sunčeva [[korona (astronomija)|korona]] snimljena posebnim [[teleskop]]om - [[koronagraf]]om.]]
 
'''Sunce''' je najbliža [[zvijezda]], središte sustava planeta, u kojem se nalazi i [[Zemlja]]. Smješteno je u ekvatorskoj ravnini [[Mliječna staza|Mliječne staze]], 26 000 [[Svjetlosna godina|svjetlosnih godina]] daleko od njezina središta, oko kojega obiđe za 230 milijuna godina brzinom od 230 [[Metar u sekundi|km/s]]. Brzinom od 20 km/s giba se u smjeru zvijezde [[Vega|Vege]] ([[Apeks|Sunčev apeks]]). Sunce je nastalo prije 4,65 milijarde godina kao treća zvjezdana generacija, skupljanjem međuzvjezdane tvari, kojoj se [[gustoća]] počela povećavati potpomognuta vjerojatno udarnim valom bliske [[supernova|supernove]]. O njoj svjedoči prisutnost složenih [[atomska jezgra|atomskih jezgara]] u Suncu i planetima, koje ne bi mogle, zbog relativno male mase Sunca, nastati [[Nuklearna fuzija|nuklearnim procesima]]. Danas Sunce [[Toplinsko zračenje|zrači]] za trećinu više nego što je zračilo u početku, a porast se nastavlja, pa se smatra da će Zemlja postati nenastanjiva za manje od milijardu godina. Nakon 4 do 5 milijardi godina Sunce će jako povećati [[volumen]] i postati [[crveni div|crvenim divom]].
 
=== Sunčeva atmosfera ===
Sunčeva je [[atmosfera (plinoviti omotač)|atmosfera]] troslojna.
 
==== Fotosfera ====
{{Glavni|Fotosfera}}
 
Prvi, najniži sloj iz kojega [[Sunčeva svjetlost|Sunčevo zračenje]] pristiže do nas jest fotosfera, debljine nekoliko stotina [[kilometar]]a. U fotosferi se nalaze [[Sunčeve pjege]] (makule), [[Sunčeva baklja|baklje]] (fakule), granule i supergranule. Sunčeve pjege, tamnija, i do 1 500 K hladnija područja fotosfere, posljedica su kvaziperiodične evolucije Sunčeva [[magnetsko polje|magnetskog polja]]. Ono je proizvedeno strujanjima Sunčeve [[plazma (fizika)|plazme]] ispod fotosfere, pretežno u konvektivnoj zoni, te na granici radijativne i konvektivne zone, a nastaje tzv. dinamo-mehanizmom, podržavanim konvekcijom i zvijezdinom vrtnjom. Polje se stalno razvija i mijenja oblike. Na početku ciklusa aktivnosti polje je slabo i ima oblik [[dipol]]a. Zbog diferencijalne rotacije polje se deformira i silnice se u blizini ekvatora izdužuju; polje se razvija u niz petlji. Na prodoru petlji iz fotosfere javljaju se skupine pjega.
 
==== Kromosfera ====
Korona je najrjeđi dio Sunčeve atmosfere, označuje prijelaz Sunčeve tvari u međuplanetni prostor. Između kromosfere i korone tanak je prijelazni sloj u kojem se temperatura naglo povisuje od 1 do 10 milijuna Kelvina. Korona je vidljiva za vrijeme [[Pomrčina Sunca|Sunčeve pomrčine]]. Najniže područje, K-korona, raspršuje [[Sunčeva svjetlost|Sunčevu svjetlost]], E-korona emitira [[Spektar (fizika)|spektralne linije]] višestruko ioniziranih atoma, a u najvišoj, F-koroni, Sunčeva se svjetlost raspršuje na međuplanetnom prahu. Gibanje plina u konvektivnoj zoni smatra se i razlogom diferencijalne rotacije. Daljnjim jačanjem magnetskog polja pojavljuje se veći broj pjega, aktivnih područja s bakljama, te brojni eksplozivni procesi, eruptivne prominencije, bljeskovi i koronini izbačaji. Plin je u jakom i složenom magnetskom polju nestabilan i nije u ravnoteži. Eksplozivnim procesima troši se nagomilana energija magnetskoga polja, polje se pojednostavnjuje i prazni, čime završava ciklus aktivnosti.
 
Bljesak ili erupcija i [[Koronalni izbačaji masa|koronini izbačaji]] eksplozivni su procesi. Te su pojave posljedica naglog oslobađanja magnetske energije i njezina prelaska u [[kinetička energija|kinetičku energiju]], [[toplina|toplinsku energiju]] i [[svjetlost]]. Bljesak je koncentriran u malom području kromosfere iznad skupine pjega. Za razliku od bljeskova, izbačaji zauzimaju prostor usporediv s veličinom Sunca, u obliku plinovitih lupina koje napuštaju Sunce i poremećuju međuplanetni prostor, kao i [[magnetosfera|magnetosfere]] planeta ([[polarna svjetlost]]). Te pojave dovode do znatne promjene [[Sunčev vjetar|Sunčeva vjetra]], koji nastaje isparivanjem korone, a širi se prosječnom brzinom od 400 km/s. Sunčeva [[plazma (fizika)|plazma]] ispunja prostor nazvan [[heliosfera|heliosferom]], kojemu se polumjer procjenjuje na 100 [[astronomska jedinica|astronomskih jedinica]]. <ref> '''Sunce''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=58774] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 20145.</ref>
 
== Terestrički planeti ==
'''Merkur''' je [[planet]] najbliži [[Sunce|Suncu]]; vrlo izdužene [[Planetarna putanja|staze]], kojoj [[elipsa|numerički ekscentricitet]] iznosi 0,206, pa pokazuje [[Opća teorija relativnosti|relativistički]] [[zakret perihela]]. Maksimalna kutna udaljenost ([[elongacija]]) od Sunca iznosi 28°. Nema pratioca. U prosjeku je od Sunca udaljen 0,387 astronomskih jedinica ([[AJ]]) ili 57,91 milijuna [[kilometar]]a, a približava se na 0,31 AJ (46 001 200 km) ili udaljuje na 0.47 AJ (69 816 900 km). Oko Sunca obiđe za [[zvjezdana godina|zvjezdanu godinu]] (sideričku godinu) jednaku 88 [[dan]]a. [[Promjer]] mu je 4 879,4 km, [[masa]] 0,055 Zemljine mase, srednja [[gustoća]] 5 430 kg/m³. Os vrtnje okomita je na stazu. Okreće se vrlo sporo i njegov [[siderički dan]] traje 58,65 dana, što iznosi 2/3 sideričke godine, dok mu [[sinodički dan|sinodički (Sunčev) dan]] traje 176 dana. Zbog njegova svojstvena gibanja promatrač bi na Merkuru doživio dvostruk izlazak Sunca ili dvostruko podne.
 
Merkur je gotovo tri puta manji od [[Zemlja|Zemlje]], s površinskim ubrzanjem od 0,38 [[Ubrzanje zemljine sile teže|ubrzanja na Zemlji]]. Nema [[atmosfera (plinoviti omotač)|atmosferu]] u uobičajenom smislu, a zapaženi su [[plin]]ovi [[kisik]], [[vodik]], [[helij]] i [[argon]]. [[Temperatura]] površine mijenja se od 100 [[Kelvin|K]] (- 173 [[celzij|°C]]) do 700 K (+ 427&nbsp;°C). Dio Merkurove površine snimila je [[svemirska letjelica]] [[Mariner 10]] godine 1974. i 1975., od 2008. oko Merkura obilazi letjelica [[MESSENGER]]. Površina mu je prekrivena [[udarni krater|krater]]ima i malim "morima", te jako nalikuje [[Mjesec|Mjesečevoj]] površini: zbog jače privlačne sile, krateri su mu zbijeniji. Najveća je zaravan Ravnica vrućine ([[Latinski jezik|lat]]. ''Caloris Planitia''). Na kori se vide ostatci velikih pomaka i stezanja planetnoga tijela uzrokovanoga hlađenjem. Središte mu se sastoji pretežno od [[metal]]a (procjenjuje se da je omjer [[željezo|željeza]] prema [[stijena|stijeni]] 70 : 30) i ima slabo [[magnetno polje]]. U naizmjeničnim vremenskim razmacima od 7 i 13 godina, vidi se kako prividno prelazi ([[Tranzit (astronomija)|tranzit]]) preko Sunčeva kruga. <ref> '''Merkur''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40221] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>
 
=== Venera ===
{{Glavni|Venera}}
 
'''Venera''' je drugi [[planet]] po udaljenosti od [[Sunce|Sunca]], bez [[satelit (prirodni)|satelit]]a, nešto manji od [[Zemlja|Zemlje]] ([[promjer]] 12 104 [[kilometar]]a). Na [[nebeska sfera|nebu]] je najsjajniji planet i pokazuje [[Venerine mijene]]. Od Sunca se najviše udalji 47° pa se vidi ili uvečer kao ''Večernja zvijezda'' ili ujutro kao ''Jutarnja zvijezda'', odnosno ''Danica''. Os vrtnje gotovo je okomita na ravninu staze. Okreće se [[Retrogradno gibanje|retrogradno]] (smjer dnevnoga prividnog gibanja Sunca suprotan je onomu na Zemlji) i najsporije od svih planeta; siderički period vrtnje ([[Siderički dan|siderički period]]) traje 243,0 [[dan]]a i dulji je od godine, koja traje 224,7 dana, dok [[Siderički dan|Sunčev dan]] na Veneri traje 116,7 dana, što je sumjerljivo s njezinom sinodičkom godinom ([[zvjezdana godina]]) od 583,9 dana.
 
Venerinu [[atmosfera|atmosferu]] otkrio je [[Mihail Vasiljevič Lomonosov]] 1761. prilikom njezina [[Tranzit (astronomija)|tranzita]] ([[Venerin prijelaz]]), kada je pri dodiru Sunčeva kruga ugledao prosvijetljenu atmosferu. [[Teleskop]]skim motrenjima nije se na Veneri, zbog guste atmosfere, moglo vidjeti [[tlo]]. Većina spoznaja o Veneri postignuta je s pomoću [[svemirske letjelice|svemirskih letjelica]], pa tako i točna vrijednost njezine [[masa|mase]] (0,815 Zemljine mase). Prva se na njezino tlo spustila 1970. [[Sovjetski Savez|sovjetska]] letjelica ''Venera 7''. [[SAD|Američka]] letjelica u orbiti ''([[Magellan (razdvojba)|Magellan]])'' snimila je od 1990. do 1992. Venerin reljef s pomoću [[radar]]a.
Venerina atmosfera 50 je puta gušća od [[Zemljina atmosfera|Zemljine]], sadrži 96,5% [[ugljikov dioksid|ugljikova dioksida]] i 3,5% [[dušik]]a; manjinski su sastojci [[ugljikov monoksid]], [[argon]], [[voda]], [[sumporov dioksid]], [[kisik]], [[klorovodik]], [[fluorovodik]]. [[Tlak]] pri tlu iznosi 90 · 10<sup>5</sup> [[Pa]], a [[temperatura]] 733 [[Kelvin|K]] (460 [[celzij|°C]]), što je posljedica [[Efekt staklenika|stakleničkog učinka]]. Bez tog učinka, zbog velikoga faktora odraza ([[albedo|albeda]]) atmosfere (0,65), temperatura bi na površini bila oko –20&nbsp;°C, iako je Suncu bliže nego Zemlja. Sloj oblaka od kapljica razrijeđene [[sumporna kiselina|sumporne kiseline]] nalazi se na visini od 50 do 65 [[kilometar]]a i neproziran je; [[oblaci]] naglo nestaju s donje strane, gdje temperatura dostiže vrijednost pri kojoj se kapljice isparavaju. Tlak i temperatura Venerine atmosfere tek na visini od približno 50 kilometara podudaraju se s uvjetima na površini Zemlje. Brzina je [[vjetar|vjetra]] na tlu oko 1 [[Metar u sekundi|m/s]]. Na vrhu oblaka [[brzina]] je vjetra do 300 [[Kilometar na sat|km/h]], pa oblačni sloj obiđe planet za približno 4 do 5 dana.
 
Venerin [[reljef]] sastoji se pretežno od blagih [[nizina]], iz kojih se do visine od 3 do 4 kilometara uzdižu visoravni kontinentskih razmjera i mnogi [[vulkan]]i, zasigurno ugasli. Velik je broj vulkana plitkih [[udarni krater|krater]]a. Posebni vulkanski oblici svojstveni Veneri krune su i arahnoidi, vulkani isprepleteni finom mrežom pukotina. Krune su brda s urušenim središtem i dubokim kružnim opkopom, promjera do 2 500 kilometara. Eruptivnim stijenama pokriveno je 85% površine. Tokovi [[lava|lave]] pružaju se stotinama i tisućama kilometara. Venera ima oko 800 udarnih [[udarni krater|krater]]a, u pravilu većih od 3 kilometra. Najveći je Meade, promjera 240 kilometara. Istaknute su visoravni Afroditina zemlja i Astartina zemlja, te vulkanski masivi Područje Alfa i Beta (lat. ''Alpha Regio'' i ''Beta Regio''). Najviši je vrh u Maxwellovu gorju (lat. ''Maxwell Montes''), s 10,8 kilometara visine nad srednjom razinom. [[Topografija]] se uglavnom služi ženskim imenima. Glavne sastojke tla, određene rendgenskim i gama [[Spektrometar|spektrometrima]], čini [[bazalt]] i [[granit]]. Mineralni sastav tla nije poznat. [[Erozija]] je vrlo izražena: gravitacijska erozija (urušavanje), kemijska (utjecaj jetkih sastavnica atmosfere), toplinska, [[eol]]ska, te erozija geološkim procesima. Unutrašnjost Venere vjerojatno je slična Zemljinoj, s tom razlikom što nema [[Tektonika ploča|tektonike ploča]] ni [[magnetsko polje|magnetskog polja]]. <ref> '''Venera''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=64246] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>
 
=== Zemlja ===
'''Zemlja''' je treći [[planet]] po redoslijedu udaljenosti od [[Sunce|Sunca]] i najveći među unutarnjim planetima. Prosječno je od Sunca udaljen 149,6 milijuna [[kilometar]]a, što se uzima kao [[astronomska jedinica]] ([[AJ]]). [[Zemljina putanja]] nije jako izdužena, [[elipsa|numerički ekscentricitet]] Zemljine staze iznosi 0,016 79, zbog čega se Zemlja Suncu približi za 2,5 milijuna kilometara ([[perihel]], oko 4. siječnja) ili udalji za jednako toliko ([[afel]], oko 4. srpnja). Ekscentricitet se u 100 000 godina mijenja za iznos od približno 0,003 2 do 0,005 7. S vremenom se mijenja i položaj Zemljine staze u ravnini gibanja, pa godišnji progradni [[zakret perihela]] (pomicanje u smjeru ophoda oko Sunca), potaknut utjecajem planeta i [[Opća teorija relativnosti|relativističkim učinkom]], iznosi 11,63". <ref> '''Zemlja''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=67110] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>
 
Zemlja ima svojstvenu [[topografija|topografiju]] (71% [[Zemljina kora|kore]] prekriveno je [[voda|vodom]]), ima [[Zemljina atmosfera|atmosferu]] s [[dušik]]om i [[kisik]]om, te [[biosfera|biosferu]]. Jedini je planet koji ima [[ocean]]e, atmosferu s mnogo kisika i živu [[Geologija|geološku]] aktivnost. Do te raznolikosti, koju nema nijedan drugi planet, došlo je u toku razvoja. U oblikovanju atmosfere, na primjer suštinsku ulogu imali su procesi u [[Organska kemija|organskoj tvari]]. Posebno, [[Alge|morske alge]] ([[Cyanobacteria |modrozelene alge]]) izdvajaju iz atmosfere [[ugljikov dioksid]] i oslobađaju [[kisik]]. Promatrana iz daljine, Zemlja je modrikasti planet. Zemlja je [[planet]] na kojem živi [[čovjek]] i jedini nama poznati planet na kojem postoji [[život]]. [[Evolucijska povijest života|Evolucionisti]] smatraju da je Zemlja nastala prije otprilike 4,6 milijarda [[godina]].
 
=== Mars ===
{{Glavni|Mars}}
 
'''Mars''' je četvrti [[planet]] po udaljenosti od [[Sunce|Sunca]], vidljiv sa [[Zemlja|Zemlje]] prostim okom i zato poznat od davnine. [[Promjer]] mu je 6 794 [[metar|km]], [[masa]] 0,107 Zemljine mase, srednja [[gustoća]] 3,94 ∙ 10<sup>3</sup> [[Kilogram po metru kubnom|kg/m<sup>3</sup>]], a površinsko [[ubrzanje]] sile teže 0,38 [[Ubrzanje zemljine sile teže|ubrzanja sile teže na Zemlji]]. Ima dva pratioca nepravilna oblika, [[Deimos (mjesec)|Deimos]] (11 km × 12 km × 15 km) i [[Fobos (mjesec)|Phobos]] (19 km × 22 km × 27 km). [[Sinodički dan|Sunčev mu dan]] traje gotovo kao i Zemljin, 24 [[sat|h]] i 40 [[minuta|min]]. Oko Sunca obiđe za 687 zemaljskih dana, od Sunca je prosječno udaljen 228 milijuna km, a zbog [[nagib osi|nagiba osi]] vrtnje prema ravnini staze od 25°12′ i izduljenosti staze, pokazuje [[godišnja doba]]. Pogled sa Zemlje otkriva na Marsu bijele polarne kape, crvenkastonarančastu površinu s tamnijim i svjetlijim dijelovima te vrlo rijetku a[[atmosfera (plinoviti omotač)|atmosferu]], koja se sastoji od 95% [[ugljikov dioksid|ugljikova dioksida]], 2,7% [[dušik]]a, 1,6% [[argon]]a te primjesa. Površinski [[tlak]] iznosi oko 700 [[Pa]]. U atmosferi se pojavljuju [[oblaci]], a podižu se i [[Pješčana oluja|pješčane oluje]]. [[Temperatura]] može biti od –140 [[celzij|°C]] do nešto više od 0&nbsp;°C, ovisno o dobu dana i godine te o položaju Marsa na stazi. Pojave na površini nazivane su prema kontrastu morima, zaljevima, planinama i slično ([[albedo]]), a stvaran [[reljef]] ustanovljen je s pomoću [[Svemirske letjelice|međuplanetarnih letjelica]].
 
Polarne se kape sastoje od smrznute [[voda|vode]] i ugljikova dioksida. Zimi se [[ugljikov dioksid]] djelomice smrzava pa [[atmosferski tlak]] pada za 1/3. Sjeverna i [[južna polutka]] geološki se razlikuju. Tlo sjeverne polutke [[geologija|geološki]] je mlađe, reljef mu je nekoliko kilometara niži od reljefa južne polutke; na južnoj polutki prevladavaju [[udarni krater]]i od pada [[meteoroid]]a, a na sjevernoj ugasli [[vulkan]]i. Na Marsu se nalazi najviši ugasli vulkan u cijelom [[Sunčev sustav|Sunčevu sustavu]], ''Olympus Mons'', visok više od 27 km i promjera većega od 500 km. Marsovo [[tlo]] sastoji se od [[kremen]]a i [[limonit]]a i slično je Zemljinu tlu, osim velike prisutnosti [[željezo|željeza]] na njegovoj površini (oko 13,5%) u obliku [[Željezovi oksidi|oksida]], što tlu daje crvenkastonarančastu boju. Mars ima [[ionosfera|ionosferu]] te vrlo slabo [[magnetsko polje]]. Tokovi nekadašnjih [[Rijeka (vodotok)|rijeka]] vode od južne na sjevernu polutku. Snimkama na površini ustanovljeno je postojanje [[Sedimenti|sedimenata]] nastalih [[taloženje]]m u vodi. Zbog malene mase Mars je izgubio velik dio nekadašnje [[atmosfera (plinoviti omotač)|atmosfere]] i većinu vode u slobodnom stanju, osim malih smrznutih količina na polovima. Moguće je postojanje vode u smrznutom stanju ispod površine Marsa. Traga se i za mogućim ostatcima nekadašnjih oblika [[život]]a, za sada bez pouzdanih podataka. <ref> '''Mars''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=39096] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>
 
== Asteroidni pojas ==
{{Glavni|Jupiter}}
 
'''Jupiter''' je [[planet]] s najvećim [[promjer]]om i najvećom [[masa|masom]] u [[Sunčev sustav|Sunčevu sustavu]], peti po udaljenosti od [[Sunce|Sunca]] (prosječna udaljenost mu je 778 milijuna [[kilometar]]a); jednom obiđe Sunce za 11,862 [[godina]]. [[Masa]] mu je 318,4 puta veća od Zemljine, a [[gustoća]] mu je samo oko 1/4 gustoće Zemlje. Velik dio [[volumen]]a tvori [[vodik]], koji zbog velike mase i [[gravitacija|gravitacije]] Jupiter nije izgubio od postanka Sunčeva sustava (4,6 milijarde godina), kao što se zbilo s drugim planetima. Prema [[astronomija|astronomskim]] ispitivanjima, podatcima te prema teorijskoj obradbi, Jupiter se sastoji od razmjerno malene [[silikati|silikatne]] jezgre, okružene dvama slojevima tekućega vodika; donji sloj, pod većim [[tlak]]om, ima metalna svojstva, to jest vodikovi su [[elektron]]i u slabo vezanom ili u slobodnom stanju; gornji je sloj tekući vodik u [[molekula]]rnom stanju (H<sub>2</sub>). Iznad površine nalazi se [[atmosfera (plinoviti omotač)|atmosfera]] debljine oko 1000 km (1/70 polumjera planeta). U atmosferi je utvrđena prisutnost vodika, [[metan]]a, [[helij]]a, [[amonijak]]a, amonijeva hidrosulfida i smrznute vode. Pretpostavlja se da postoje i drugi spojevi ([[vodikov sulfid]], različiti [[Organska kemija|organski spojevi]], kompleksni anorganski [[polimer]]i).
 
Jupiter se vrlo brzo vrti ([[Rotacija|rotira]]), što, uz njegov velik promjer, uzrokuje jake [[Centrifugalna i centripetalna sila|centrifugalne sile]], pa je izrazito spljošten prema [[Zemljopisni pol|polovima]]; [[ekvator]]ski mu je promjer 142 800 km, a polarni samo 134 000 km. [[Atmosfera (plinoviti omotač)|Atmosfera]], koja se zbog njezine gustoće sa Zemlje jedino i vidi, raslojena je u pojase i zone. Rotacija mu je nejednolika: na ekvatoru jedan okret traje 9 h 50 min 30 s, a na 10° sjeverne ili južne širine 9 h 55 min 41 s. Jupiter ima oko 10 puta veće [[magnetsko polje]] od Zemlje. U njegovoj su atmosferi zamjetljive [[Meteorologija|meteorološke]] i magnetske pojave slične onima na Zemlji, ali mnogo veće raširenosti i trajanja (na primjer [[Oluja|oluje]] slične tropskim [[ciklona|ciklonima]]). Do sada je otkriveno 67 [[Jupiterovi prirodni sateliti|Jupiterovih satelita]], a četiri najveća otkrio je [[Galileo Galilei]] (do 1610.; [[galilejanski mjeseci]]). Dva najveća, [[Ganimed (mjesec)|Ganimed]] i [[Kalista (mjesec)|Kalista]], veći su od planeta [[Merkur]]a. Potom slijede [[Ija (mjesec)|Ija]] i [[Europa (mjesec)|Europa]], približno veličine [[Mjesec]]a.
 
Motrenja [[pomrčina|pomrčine]] Jupiterovih satelita služila su u [[pomorstvo|pomorstvu]] za određivanje [[Navigacija|položaja broda]], [[zemljopisna dužina|zemljopisne dužine]], u doba kada nije bilo pouzdanih [[Kronometar (sport)|kronometara]] ni [[Radio valovi|radiosignala]]. Na temelju neravnomjernosti u pojavama pomrčina satelita, s obzirom na njihovu udaljenost od Zemlje, izračunao je [[Ole Rømer]] prvi put [[brzina svjetlosti|brzinu svjetlosti]]. [[Jupiterovi prsteni]] sastoje se od čestica mikroskopske veličine. Prošireni Halo prsten udaljen je od središta planeta 1,40 do 1,72 Jupiterovog polumjera, najsjajniji Glavni prsten na udaljenosti je od 1,72 do 1,81 polumjera, a rijetki Paučinasti ([[Engleski jezik|engl]].: ''Gossamer Ring'') prsten udaljen je 1,81 do 3 polumjera. <ref> '''Jupiter''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=29529] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref> Jupiter je četvrto najsjajnije [[nebesko tijelo]], nakon Sunca, [[Mjesec]]a i [[Venera (planet)|Venere]] ([[prividna magnituda]]). Jupiter ima 2,5 puta veću masu od ukupne mase ostalih sedam planeta u Sunčevom sustavu i 71% od svekolike planetske mase u Sunčevu sustavu.
'''Saturn''' je šesti [[planet]] u [[Sunčev sustav|Sunčevu sustavu]]. Udaljen je 9,54 [[AJ]] odnosno 1 429 400 000 km od [[Sunce|Sunca]], [[promjer]]a 120 536 km (na [[ekvator]]u) i [[masa|masu]] 5,68 &times; 10<sup>26</sup> kg. Saturn je po [[volumen]]u i [[masa|masi]] drugi planet nakon [[Jupiter (planet)|Jupitera]]. Uz Jupiter, [[Uran (planet)|Uran]] i [[Neptun (planet)|Neptun]] pripada skupini [[plinoviti div|plinovitih divova]], planeta vanjskog dijela Sunčevog sustava. Saturn je planet najmanje [[gustoća|gustoće]] i s najvećim prstenom. Obiđe Sunce za 29,5 godina na srednjoj udaljenosti 1,426 · 10<sup>9</sup> [[km]]. Tijelo mu je znatno spljošteno ([[ekvator]]ski promjer 120 536 km, polarni promjer 108 728 km), tako da je najspljošteniji od planeta. Masa mu je 95 puta veća od Zemljine. Jedini je planet kojega je [[gustoća]] manja od gustoće vode (690 [[Kilogram po metru kubnom|kg/m<sup>3</sup>]]).
 
Saturn se sastoji pretežno od [[vodik]]a i [[helij]]a (jednak odnos kao kod Jupitera). Ispod plinovite [[atmosfera (plinoviti omotač)|atmosfere]] prostire se sloj [[molekula]]rnoga vodika s nešto zamrznute tvari (u kojoj ima tragova [[metan]]a, [[amonijak]]a i drugog), zatim sloj metalnoga vodika, te središte sa stjenovitom jezgrom. [[Temperatura]] je u središtu vrlo visoka (12 000 [[Kelvin|K]]), pa je to Saturnov izvor [[energija|energije]] usporediv s energijom koju prima [[Sunčeva svjetlost|Sunčevim zračenjem]]; temperature [[oblaci|oblačnoga]] sloja iznosi –130 [[celzij|°C]], dok bi temperatura samo zbog doprinosa Sunčeva zračenja bila –170&nbsp;°C. U atmosferi se primjećuju svjetliji i tamniji oblaci usporedni s ekvatorom, manje istaknuti nego kod Jupitera, jer se, zbog niže temperature, stvaraju bliže središtu planeta. Među oblacima se opažaju vrtlozi, kao [[Velika bijela pjega]]. [[Infracrveno zračenje]] otkriva topliji polarni vrtlog, takozvanu vruću pjegu. Brzina [[vjetar|vjetra]] iznosi do 500 m/s. U [[ekvator]]skom području planet se vrti s [[period]]om od 10 [[sat|h]] 14 [[minuta|min]], a središte se, prema podatcima prikupljenima uz pomoć [[Radio astronomija|radio valova]], vrti s periodom od 10 h 39 min 22 s. Saturn ima prostrano [[magnetsko polje]], kojega je [[magnetski moment]] 600 puta veći od Zemljina, a [[magnetsko polje|magnetska indukcija]] na površini iznosi oko 50 [[Tesla|μT]]. Za razliku od Jupitera, os vrtnje mu je primjetno nagnuta. Oko Saturna zabilježeno je 62 [[prirodni satelit|prirodna satelita]], od kojih je 7 zaokruženo djelovanjem vlastite [[gravitacija|gravitacije]] (u stvarnosti ima ih više od 150).
 
Najpoznatije obilježje Saturna su [[planetarni prsteni]] koji ga okružuju u 7 pojaseva, označenih slovima A do G. Oko Saturna kruži i mnoštvo [[prirodni satelit|prirodnih satelita]], kojih je do sada otkriveno 62. Osim satelita, u ravnini Saturnova ekvatora kruži golem broj satelitskih čestica, koje čine koncentrične prstene. Saturnov je prsten prvi vidio [[Christiaan Huygens]] 1655. Glavni se dio prstena, promjera 275 000 km, dijeli na prsten A (vanjski) i prsten B (srednji), između kojih je [[Giovanni Domenico Cassini|Cassinijeva pukotina]], te prsten C (unutarnji). Prsten D nalazi se najbliže planetu, dok se dalje od glavnoga dijela nalazi tanak prsten F (sastavljen od vrpca), širi prsten G i najširi E, usred kojega se giba prirodni [[Enkelad (mjesec)|satelit Enkelad]]. Debljina je glavnoga dijela prstena 1 km. Čine ga uglavnom [[led]]ene i manje često stjenovite čestice, obujam kojih se kreće od praha pa do tijela [[metar]]skoga promjera. Na oblik i dijeljenje prstena utječu sateliti svojom gravitacijom.
{{Glavni|Uran}}
 
'''Uran''' je sedmi po redu [[planet]] od [[Sunce|Sunca]], na srednjoj udaljenosti od Sunca 19,23 [[astronomska jedinica|astronomskih jedinica]]. To je prvi planet koji je bio otkriven [[teleskop]]om ([[William Herschel]], 1781.), iako ga se može vidjeti i golim okom. Oko Sunca obiđe za 84,32 godine. [[Ekvator]]skoga je [[promjer]]a 51 118 [[km]], oko 4 puta većeg od Zemljina, [[masa]] mu je 14,5 puta veća od Zemljine, obrne se oko osi za 17 sati 14 minuta, a gušći je od vode 1,27 puta. Zbog brze vrtnje splošten je. Ekvator mu je otklonjen od ravnine staze za 97,8°, te mu je os vrtnje gotovo polegnuta u ravnini staze. Zbog toga mu se redoslijed [[godišnja doba|godišnjih doba]] bitno razlikuje od redoslijeda ostalih planeta: četvrtinu godine prema Suncu je okrenuto jedno od polarnih područja, kada se izmjena dana i noći zbiva jedino u području ekvatora, sa Suncem nisko pri [[obzor]]u. Drugu četvrtinu godine prema Suncu je okrenuto ekvatorsko područje, s brzom izmjenom dana i noći, i tako dalje. Iako ekvator nije stalno osunčan, temperatura na Uranu najviša je u ekvatorskom području. U atmosferi, s najnižom temperaturom od –224 [[celzij|°C]], pušu vrlo brzi [[vjetar|vjetrovi]] u smjeru vrtnje i lebde oblaci [[metan]]a. Zbog metana [[atmosfera (plinoviti omotač)|atmosfera]] ima modrikast odbljesak. Unutrašnjost Urana sadrži stjenovitu jezgru usporedivu sa Zemljom, oko koje se nalazi prostrani [[led]]eni omotač koji se sastoji od vode i [[amonijak]]a (vodeno-amonijačni ocean), te najviše pridonosi ukupnoj planetnoj masi. Uran ima prostrano [[magnetsko polje]] kojemu je os prema osi vrtnje nagnuta za 60°, te za 1/3 polumjera udaljena od planetnoga središta; ima [[ionosfera|ionosferu]] i [[Van Allenovi pojasi zračenja|radijacijske pojasove]]. Uz 27 [[prirodni satelit|prirodnih satelita]] prati ga sustav od 13 tankih, odvojenih prstenova. Pet najvećih satelita jesu: [[Miranda (mjesec)|Miranda]], [[Ariel (mjesec)|Ariel]], [[Umbriel (mjesec)|Umbriel]], [[Titanija (mjesec)|Titanija]] i [[Oberon (mjesec)|Oberon]]. <ref> '''Uran''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=63293] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>
 
Uran odbija oko 51% [[Sunčeva svjetlost|Sunčeve svjetlosti]] ([[albedo]] 0,51). Za planete dalje od [[Saturn]]a, [[Antika|antički narodi]] nisu znali. Uran je na rubu vidljivosti golog oka jer mu je za [[opozicija (astronomija)|opozicije]] sjaj dostigne [[prividna magnituda|prividnu magnitudu]] ''m'' = +5,8. Neptun za prosječne opozicije ima zvjezdaju veličinu ''m'' = +7,6. Na srednjim udaljenostima od Sunca, koje iznosi 19,2 i 30 AJ, Uran i Neptun obiđu po stazama za 84 odnosno 165 godina. Stoga se među zvijezdama gibaju veoma sporo. Sa Zemlje se u najboljem slučaju vide kao pločice kutnog promjera 4[[lučna sekunda|"]] odnosno 2".
Otkriven [[23. rujna]] [[1846.]],<ref name=en1>{{cite web|url=http://www.solarviews.com/eng/neptune.htm|title="Neptune"|language=engleski}} solarwiews.com (12. svibnja 2011.)</ref> Neptun je prvi planet pronađen matematičkim izračunima, a ne empirijskim promatranjima. Nepredvidljive promjene u orbiti [[Uran (planet)|Urana]] uvjerile su francuskog astronoma [[Alexis Bouvard|Alexisa Bouvarda]] da mu na orbitu utječe [[gravitacija]] nepoznatog planeta. Neptun je u konačnici uočio [[Johann Galle]] unutar stupnja od lokacije koju je predividio [[Urbain Le Verrier]]. Uskoro je otkriven i njegov najveći prirodni satelit, [[Triton (mjesec)|Triton]], dok je preostalih dvanaest otkrivano pomoću [[teleskop]]a sve do [[20. stoljeće|20. stoljeća]]. Neptun je posjetila samo jedna [[svemirska letjelica]], [[Voyager 2]], koji je pokraj planeta preletio 25. kolovoza 1989.
 
Sastav Neptuna sličan je [[Uran]]ovom sa zajedničkom osobinom da se razlikuju od plinovitih divova [[Jupiter]]a i [[Saturn]]a. Neptunova a[[atmosfera (plinoviti omotač)|atmosfera]], iako slična plinovitim divovima, uz [[vodik]] i [[helij]] sadrži veće količine "ledova" poput [[voda|vode]], [[amonijak]]a i [[metan]]a. Da bi naglasili njihova glavna svojstva, astronomi Neptun i Uran ponekad nazivaju "ledenim divovima."<ref name=en13>Lunine, Jonathan I. (1993.). ''"The Atmospheres of Uranus and Neptune"''. Lunar and Planetary Observatory, University of Arizona</ref> Unutrašnjost planeta uglavnom je sastavljena od [[stijena]] i [[led]]a.<ref name="en14">{{cite journal | author=Podolak, M.; Weizman, A.; Marley, M.| title= Comparative models of Uranus and Neptune| journal= [[Planetary and Space Science]]| year= 1995| volume=43 | pages= 1517–1522 | url= | doi=10.1016/0032-0633(95)00061-5}}</ref> Plava pojava planeta rezultat je metana u atmosferi.<ref name=en15>{{cite web|url=http://solarsystem.nasa.gov/planets/profile.cfm?Object=Neptune&Display=OverviewLong|title="Neptune"|language=engleski}} solarsystem.nasa.gov (14. svibnja 2011.)</ref>
 
Suprotno od relativno nezanimljive atmosfere Urana, Neptunova atmosfera je prepoznatljiva po svojim aktivnim i vidiljivim vremenskim obrascima. Tako je na primjer tijekom preleta [[Voyager 2|Voyagera 2]] 1989. na [[južna polutka|južnoj polutki]] primijećena [[Velika tamna pjega]] usporediva s Velikom crvenom mrljom na Jupiteru. Ovakve vremenske pojave pokreću najsnažniji [[vjetar|vjetrovi]] u cijelom [[Sunčev sustav|Sunčevom sustavu]] sa zabilježenim brzinama od čak 2 100 [[Kilometar na sat|km/h]].<ref name=en16>{{cite journal | author=Suomi, V. E.; Limaye, S. S.; Johnson, D. R.| title= High Winds of Neptune: A possible mechanism| journal= [[Science]]| year= 1991 | volume=251 | pages= 929–932 | url=http://adsabs.harvard.edu/abs/1991Sci...251..929S | doi=10.1126/science.251.4996.929}}</ref> Zbog velike udaljenosti od Sunca, Neptunova vanjska atmosfera jedno je od najhladnijih mjesta u Sunčevu sustavu s temperaturama na vrhovima oblaka oko −218&nbsp;°C (55 K). Temperature u središtu planeta iznose oko 5 000 [[celzij|°C]].<ref name="en17">{{cite journal | author=Hubbard, W. B| title=Neptune's Deep Chemistry| journal= Science| year= 1997 | volume=275 | pages= 1279–1280 | url=http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/9064785 | doi=10.1126/science.275.5304.1279}}</ref><ref name=en18>{{cite web|url=https://www.gsi.de/informationen/wti/library/plasma2006/PAPERS/TT-11.pdf|title="Interior models of Jupiter, Saturn and Neptune"|language=engleski}} gsi.de (14. svibnja 2011.)</ref> Neptun ima slabe i fragmentirane planetarne prstenove koji su možda otkriveni tijekom 1960-ih, no sa sigurnošću su potvrđeni tek 1989. s Voyagerom 2.<ref name=en19>{{cite web|url=http://www.nytimes.com/1982/06/10/us/data-shows-2-rings-circling-neptune.html|title="Data shows 2 rings circling Neptune"|language=engleski}} nytimes.com (14. svibnja 2011.)</ref>