|
'''Benito Amilcare Andrea Mussolini''' (Predappio, [[29. 7.]] [[1883]]. — Giulino di Mezzegra, [[28. 4.]] [[1945]].), [[Italija|talijanski]] političar, državnik, [[Fašizam|fašistički]] vođa (''Duce'') i nacionalni diktator od [[1925]]. do [[1943]].
Političku karijeru je započeo kao [[Socijalizam|socijalist]] postavši jedan od istaknutih vođa talijanske ljevice. U vrijeme [[prvi svjetski rat|1. svjetskog rata]] se sve više razilazi sa stranačkimpartijskim kolegama zbog svojeg zagovaranja talijanske intervencije na strani [[Antanta|Antante]]. [[1919]]. s istomišljenicima osniva Fašističku strankupartiju koja se brzo razvija i sve više približava desnici pri čemu se i Mussolini udaljava od ranijih ideja. Nakon osvajanja lokalne vlasti i pohodaMarša na [[Rim]] [[1922]]. godine postaje premijer, a raznim represivnim i autoritarnim mjerama do [[1925]]., i talijanski diktator. TijekomTokom tridesetih vodi agresivnu vanjsku politiku i približava se [[Adolf Hitler|Hitleru]] i [[treći rajh|nacističkoj Njemačkoj]] s kojom [[1940]]. ulazi u [[drugi svjetski rat|rat]] protiv zapadnih saveznika. Nakon niza neuspjeha i američke invazije, [[1943]]. je smijenjen s položaja i pritvoren, no brzo ga oslobađaju Nijemci i postavaljaju za diktatora marionetske ''[[Talijanske Socijalne Republike]]'' kojom vlada do kraja rata kada ga partizani zarobljavaju i strijeljaju.
== Biografija ==
=== Rana karijera ===
Rođen 29. srpnjajula [[1883]]. godine u okolici sela Predappio, nedaleko mjesta [[Forli]] u sjeveroistočnoj talijanskoj pokrajini [[Romagna]] (jedan od najsiromašnijih krajeva u Italiji). Njegova majka, Rosa (djevojačko prezime Malteni) bila je jedna od najuglednijih učiteljica u okolici. Njegov otac, Allesandro, bio je kovač i predani [[Socijalizam|socijalist]]. Benito je imao brata i sestru (Armaldo i Edviga), nijedno od djece nije dugo živjelo. Za vrijeme školskih dana bio je povučeno dijete. Nikada nije plakao i rijetko se smijao niti je puno pričao. Radije je sjedio u zadnjoj klupi i čitao nego se igrao s drugom djecom. Kao i otac bio je nagle naravi. U razredu je uvijek bio neposlušan te je stoga izbačen iz internata. Zbog napada nožem na druge učenike izbačen je iz dvije škole. Od rane mladosti bio je okružen utjecajima [[Anarhizam|anarhizma]], socijalizma i drugih lijevih opcija. Nakon završenog školovanja [[1901]]. dobio je zvanje nastavnika i nekoliko je mjeseci predavao francuski jezik i književnost. Potom je započeo svoju političku karijeru kao radikalni socijalist; također je bio i [[Ateizam|ateist]].
Nesposoban pronaći stalan posao [[1902]]. emigrira u [[Švajcarska|Švicarsku]] (kasnije će biti uhapšen zbog skitnje i protjeran iz zemlje). Za vrijeme boravka u Švicarskoj povezao se s tamošnjim socijalistima, te je po povratku u [[Italija|Italiju]] preko lista ''Borba klasa'' propagirao socijalističke ideje. Godine [[1908]]. u austrijskom gradu [[Trent]]u napisao je roman ''Kardinalova ljubavnica'', kasnije preveden na engleski. Dvije godine kasnije ([[1910]].) postao je [[sekretar]] mjesne Socijalističke strankepartije u FrolijuForliju. Iste godine ženi se s Rachele Guidi koja će mu roditi petero djece. Kada je [[1911]]. [[Italija]] objavila rat [[Turska|Turskoj]] bio je zatvoren zbog [[Pacifizam|pacifističke]] propagande. U to doba hvalio se da je antipatriot. Već u srpnjujulu [[1912]]. izabran je za direktorapredsjednika Socijalističke strankepartije, a u prosincudecembru preuzima uredničko mjesto partijskog glasila ''Avanti''. Tada postaje jedan od najutjecajnijih vođa talijanskog socijalizma.
Početkom [[prvi svjetski rat|1. svjetskog rata]] Mussolini je bio protiv ulaska [[Italija|Italije]] u oružani sukob, ali se protivio i politici Centralnih sila te osudio ultimatume Srbiji i Belgiji. Brzo nakon početka rata mijenja stavove i zalaže se za ulazak u sukob na strani [[Antanta|Antante]]; vjerovao je da bi talijanskim socijalistima također koristila zapadnjačka pobjeda nad reakcionarnim [[Centralne sile|Centralinim silama]]. Iako se pomalo kolebao i oko ideoloških pitanja, tadašnja promjena mišljenja bila je motivirana praktičnim razlozima. Stavove je objavljivao u stranačkim novinama ''Avanti!'' pa je uskoro došao u sukob s drugim socijalističkim vođama. Iako su oni bili spremni izgladiti nesuglasice, Mussolini je dao ostavku i obratio im se riječima: "Shvatio bih našu apsolutnu neutralnost ako biste bi imali hrabrost da idete do kraja i, to znači, izazovete [[Revolucija|ustanak]]. Ali njega apriori ne uzimate u obzir zato što znate da vas očekuje neuspjeh. Onda recite sasvim iskreno da ste protiv rata zato što se plašite bajoneta." Počinje izdavati list ''Popolo d'Italia'', preko kojeg se zalaže za intervenciju Italije. Istodbno jedna manja grupa intervencionistički raspoloženih socijalista i sindikalista osniva grupu ''Fasci d'azione rivoluzionaria internazionalista'' kojoj se priključuje i Mussolini zajedno s nekoliko svojih sljedbenika. Sam se polako udaljava od marksizma i postaje fasciniran ratom i ratobornošću, ali ni tada nije bio nacionalist niti zagovarao ekspanzionističku politiku. 1915. je mobiliziran; u ratu se nije posebno isticao niti napredovao u činovima, a nakon dvije godine je ranjen i demobiliziran. Rusku revoluciju je pozdravio, ali razočarao se kada je [[Vladimir Iljič Lenjin|Lenjin]] potpisao [[mir u Brest-Litovsku]]; prema Lenjinu je tijekom daljnje karijere imao ambivalentan odnos.
Nakon rata našao se u nepovoljnom položaju jer je izgubio sav utjecaj koji je nekada imao u Socijalističkoj strancipartiji; u to doba se jako kolebao oko svojih političkih stavova i davao izjave kao što su: "Ostavite slobodan put za elementarne snage indvidue jer izvan individue ne postoji druga ljudska realnost. Zbog čega [[Max Stirner|Stirner]] ne bi ponovno postao aktualan?"<ref>Opera Omnia di Benito Mussolini, tom 15. str. 194.</ref> "Dolje s državom u svim njenim vidovima i otjelotvorenjima. S državom od jučer, danas, sutra. S građanskom državom i sa socijalističkom. Nama, na smrt osuđenim pristalicama individualizma, preostaje samo današnji mrak i sumorna sutrašnjica, samo apsurdna, ali ipak utješna religija anarhije." <ref> Opera Omnia di Benito Mussolini, tom 14. str 398.</ref> Bio je fasciniran politikom koju je [[Gabriele D'Annunzio]] vodio u [[Rijeka|Rijeci]], a podupro je i potpisivanje [[Rapalski ugovor|Rapallskog ugovora]] s Jugoslavijom (kojim su znatno umanjene ekspanzionističke želje talijanskih nacionalista).
=== Razvoj fašizma ===
[[Datoteka:Fasces2.png|thumb|left|Simbol fašizma]]
[[Fašizam]] je postao organizirani politički pokret u ožujkumartu [[1919]]. kada je Mussolini s bivšim lijevim intervencionistima i mladim ratnim veteranima osnovao ''Fasci Italiani di Combattimento''. Ciljevi su im bili: proglašenje [[Republika|republike]], ukidanje Senata, reforma [[parlament]]a, konfiskacija [[Crkva|crkvenih]] dobara, djelomična eksproprijacija kapitala i agrarna reforma. Pokret je dobio ime po snopu pruća sa sjekirom u sredini - fasces - starom rimskom simbolu discipline. Osnovali su i naoružane odrede koji su terorizirali donedavne Mussolinijeve socijalističke kolege dok se policija u te sukobe rijetko miješala; okršaji su bili vrlo nasilni i okrutni, a pojedine skupine naoružanih fašista su se otimale čak i kontroli nadređenih stranačkihpartijskih dužnosnikafunkcionera. Mussolini je povodom težih incidenata pokušavao obuzdati nasilje, ali bez većeg uspjeha. Pokretu su pristupali brojni veterani, nacionalisti, antisocijalisti i antiliberali iako su fašisti u svojem prvom parlamentarnom pojavljivanju koalirali s liberalima, a Mussolini je pokušavao privući čak i socijaliste. Mussolini tada nije imao apsolutnu vlast nad strankompartijom, a u stavovima se sve više razilazio s novim članovima; predvidivši da će ga nezadovoljni ostali čelnicilideri smijeniti, u ljeto [[1921]]. je dao ostavku. Budući da je njegov odlazak oslabio strankupartiju iste godine su ga pozvali da se vrati što je on prihvatio budući da nije imao mogućnosti za uspješnu političku aktivnost u nekoj drugoj strancipartiji. Od tada i sam počinje naginjati radikalnijim desničarskim idejama.
TijekomTokom [[1922]]. fašisti osvajaju vlast u brojnim gradovima i pokrajinama Italije te postaju najbrojnija stranka u zemlji (krajem 1921. ime je promijenjeno u ''Partito Nazionale Fascista''). U listopaduoktobru iste godine na stranačkompartijskom kongresu održanom u [[Napulj]]u, organiziraju pohod''Marš na [[Rim]]'' u kome je sudjelovalo 60. 000 fašista. Iako je vojska lako mogla spriječiti njihov napuhani pokušaj državnog udara, kralj [[Vittorio Emanuele III]] odlučio je povjeriti Mussoliniju mandat (28. listopadaoktobra 1922.) te je on postao premijer u vladi koja je uključivala nacionaliste, liberale i konzervativce. Uz njihovu početnu pomoć fašisti su uveli strogu cenzuru i izmijenili izborni zakon tako da su u periodu od 1925. - 1926. prisvojili svu moć i likvidirali druge političke stranke pretvarajući Italiju u totalitarnu policijsku državu na čelu s Mussolinijem. Za vrijeme fašističke diktature parlamentarni sistem je praktično ukinut, zakoni su ponovo pisani, svi učitelji u školama i na sveučilištima[[univerzitet]]ima morali su se zakleti da će braniti režim, urednike novina imenovao je osobno Mussolini, a nitko tko nije imao pismeno odobrenje partije nije se mogao baviti novinarstvom. Gušeni su radnički štrajkovi i sve se više podilazio interesima krupnih kapitalista i zemljoposjednika. Trgovačka društva su lišena bilo kakve neovisnostiautonomije i integrirana su u ono što se nazivalo [[Korporativizam|korporativni]] sistem; namjera (nikada nije do kraja dovršena) je bila sve [[Italijani|Talijane]] učlaniti u različite profesionalne organizacije ili korporacije koje nadzire vlada. Principi [[Fašizam|fašističke]] doktrine objavljeni su u jednom članku, koji je navodno napisao Mussolini, a koji se 1932. pojavio u ''Enciclopedia Italiana''.
Koristeći aposlutnu kontrolu nad novinstvomštampom, Mussolini je postupno gradio legendu o ''Duceu'' (Vođi), čovjeku koji je uvijek u pravu i koji može riješiti sve političke i ekonomske probleme. U različitim vremenskim razmacima osobno je preuzimao vođenje ministarstva unutarnjih poslova, vanjskih poslova, kolonija, gradskih uprava, vojske i oružanih službi te javnih radova. Ponekad je istovremeno bio na čelu više ministarstava, a ujedno je bio i predsjednik vlade. Istovremeno je bio vođa svemoćne Fašističke strankepartije i stranačkepartijske milicije. Na taj je način uspijevao zadržati moć u vlastitim rukama i spriječiti pojavljivanjepojavu suparnikaozbiljnijeg rivala; ipak smatra se da su neki od atentata koji su na njega pokušani bili djelo ekstremističkih nezadovoljnika unutar stranke. <ref>Gaetano Salvemini, Mussolini storico di se stesso - "Il Ponte", sv. V/1949/ str. 707.</ref>
Iako je bio [[Ateizam|ateist]], a u mladosti i [[Antiklerikalizam|antiklerikalac]], iz praktičnih razloga sve više se približavao [[Crkva|Crkvi]]: [[1929]]. potpisao je konkordat s [[Vatikan]]om, kojim je talijanska država napokon priznata od katoličke crkve. Također se ulagivao svojim financijerima prvo prebacujući brojne industrije iz javnog u privatno vlasništvo. No, 1930. krenuo je u drugom smjeru stavljajući industriju pod rigidnu vladinu kontrolu. Velike količine novca trošio je na javne radove najavljujćinastojeći razvojtako Italijeizvući doItaliju razineiz naekonomske kojojkrize, sui tadapretvoriti bileje zapadneu zemljerazvijenu industrijsku zemlju. Međutim [[ekonomija]] je patila zbog težnje za autarkijom i stoga što je postojala prevelika koncentracija teške industrije za koju Italija nije imala dovoljno sirovina. U vanjskoj politici Mussolini je uskoro od pacifista postao agresivni imperijalist; rani primjer toga je bombardiranje [[Krf]]a [[1923]]. godine. Uskoro nakon toga uspio je upostaviti kvislinški režim u [[Albanija|Albaniji]] i ponovo osvojiti [[Libija|Libiju]]. Njegov je san bio od [[Sredozemno more|Sredozemlja]] učiniti ''mare nostrum'' (naše more - kao u [[Antički Rim|rimsko doba]]). Godine [[1935]]. na konferenciji u mjestu Stresa pomogao je stvoriti anti[[adolf Hitler|hitlerovsku]] frontu u cilju obrane nezavisnosti [[Austrija|Austrije]]; spram [[nacionalsocijalizam|nacizma]] je u početku bio sumnjičav, kritizrao je njegov radikalni [[rasizam]] i prijeteću ratobornost.
U periodu od 1935. do 1936. Italija je ratovala protiv Abesinije ([[Etiopija]]), što je bilo u suprotnosti s načelima [[Liga naroda|Lige naroda]] te je Mussolini bio prisiljen potražiti saveznika u [[treći rajh|nacističkoj Njemačkoj]] koja je [[1933]]. istupila iz Lige. Njegova intervencija (1936.-1939.) u [[Španski građanski rat|Španjolskom građanskom ratu]] na strani generala [[Francisco Franco|Franca]] zapriječila je bilo kakvu nadu u pomirenje s [[Francuska|Francuskom]] i [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Velikom Britanijom]]. Kao rezultat toga morao je [[1938]]. prihvatiti njemačku aneksiju [[Austrija|Austrije]] i komadanje [[Čehoslovačka|Čehoslovačke]] 1939. godine. Na [[Minhenska konferencija|Minhenskoj konferenciji]] u rujnu 1938. zauzeo je umjeren stav zalažući se za mir u Europi; taj događaj je smatrao svojim velikim diplomatskim uspjehom. Također je težio priključiti dio [[Hrvatska|hrvatske]] obale Italiji. Njegov savez s Njemačkom je potvrđen kada je sklopio pakt s [[Adolf Hitler|Hitlerom]] u svibnju 1939. godine. Iako je u početku svoje karijere Hitler bio fasciniran Mussolinijem i iskazivao mu poštovanje, sada je Mussolini kao potčinjeni partner slijedio naciste u vanjskim poslovima i provedbi rasne politike koja je vodila progonu [[Jevreji|Židova]] i stvaranju aparthejda u Talijanskom carstvu. ▼
▲U periodu od 1935. do 1936. Italija je ratovala protiv Abesinije ([[Etiopija]]), što je bilo u suprotnosti s načelima [[Liga naroda|Lige naroda]] te je Mussolini bio prisiljen potražiti saveznika u [[treći rajh|nacističkoj Njemačkoj]] koja je [[1933]]. istupila iz Lige. Njegova intervencija (1936.-1939.) u [[Španski građanski rat|Španjolskom građanskom ratu]] na strani generala [[Francisco Franco|Franca]] zapriječila je bilo kakvu nadu u pomirenje s [[Francuska|Francuskom]] i [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Velikom Britanijom]]. Kao rezultat toga morao je [[1938]]. prihvatiti njemačku aneksiju [[Austrija|Austrije]] i komadanje [[Čehoslovačka|Čehoslovačke]] 1939. godine. Na [[Minhenska konferencija|Minhenskoj konferenciji]] u rujnuseptembru 1938. zauzeo je umjeren stav zalažući se za mir u EuropiEvropi; taj događaj je smatrao svojim velikim diplomatskim uspjehom. Također je težio priključiti dio [[Hrvatska|hrvatske]] obale Italiji. Njegov savez s Njemačkom je potvrđen kada je sklopio pakt s [[Adolf Hitler|Hitlerom]] u svibnjumaju 1939. godine. Iako je u početku svoje karijere Hitler bio fasciniran Mussolinijem i iskazivao mu poštovanje, sada je Mussolini kao potčinjeni partner slijedio naciste u vanjskim poslovima i provedbi rasne politike koja je vodila progonu [[Jevreji|Židova]] i stvaranju aparthejda u Talijanskom carstvu.
=== Drugi svjetski rat ===
[[Datoteka:Benito Mussolini and Adolf Hitler.jpg|thumb|Mussolini i Hitler]]
Premda je 15 godina bio na vlasti i spremao Italiju za rat njegove oružane snage posve su nepripremljene dočekale Hitlerovu invaziju [[Poljska|Poljske]] koja je vodilabila ka'''[[casus belli]]''' za [[drugiDrugi svjetski rat|2. svjetskom ratu]]. TadaIspočetka je odlučio ostatida nezaraćenase Italija neće angažirati u ratu, stranasve dok ne bude siguran u pobjedu. Tek nakon pada [[Francuska|Francuske]] u lipnjujunu [[1940]]., nadajući se da će rat trajati samo još nekoliko tjedana stupio je u oružani sukobrat. Njegova agresija na [[Grčka|Grčku]] u listopaduoktobru iste godine svima je pokazala da nije uspio stvoriti učinkovitefikasnu vojni strojarmiju. [[1941]]. napao je [[Kraljevina Jugoslavija|Jugoslaviju]] i na čelo novostvorene [[Nezavisna Država Hrvatska|NDH]] postavio dugogodišnjeg saveznika [[Ante Pavelić|Antu Pavelića]] s ciljem da podredi Hrvatsku i pripoji obalu Italiji. Nastavkom rata, učestali talijanski porazi na svim frontama i anglo-američko iskrcavanje na [[Sicilija|Siciliju]] 1943. godine (gdje gotovo da i nisu naišli na ozbiljan otpor), okrenuli su većinu Mussolinijevih kolegasuradnika protiv njega na sastanku Velikog fašističkog vijeća [[25. srpnjamaj]]a [[1943]]. To je omogućilo kralju da mu oduzme mandat. UtemeljenaOsnovana je nova vlada pod predsjedanjem maršala[[maršal]]a Badoglia. Mussolini je na kraljevu zapovijed uhićenuhapšen i interniran u jedan [[hotel]] nau planini[[planinski masiv|masivu]] [[Gran Sasso|Gran Sasso d'Italia]], odakle su ga 12. rujna 1943. oslobodili njemački padobranci predvođeni [[SS]] pukovnikom [[Otto Skorzeny|Ottom Skorzenyjem]].
Nijemci su ga prebacili u sjevernu Italiju. Tu ga je [[Adolf Hitler|Hitler]] postavio za šefa marionetske države, [[Italijanska Socijalna Republika|Talijanske Socijalne Republike]] (''Republica di Saló''). U toj tvorevini, bez nade za opstanak i potpore talijanskog naroda, Mussolini se vratio svojim ranim fašističkim idejama bliskima socijalizmu: kapitaliste poptuno podređuje sindikatima, nacionalizira sva poduzeća s više od 100 radnika ili milijunskog kapitala, nastoji oslabiti vlastitu stranačku središnjicu stvaranjem vanjskih grupa kojima prenosi moć. Novu državu definirao je riječima: "Ovo će biti '''republika''' talijanskih radnika i već je počela s odlučnim provođenjem svih onih postulata koji su punih '''četrdeset''' godina ispisani na zastavama '''socijalističkih''' pokreta." <ref>Ernst Nolte, Fašizam u svojoj epohi, str. 251.</ref> Također je dao ubiti neke od fašističkih vođa koji su mu otkazali poslušnost, uključujući i svog zeta, grofa [[Galeazzo Ciano|Galeazza Ciana]]. Za prijašnje političke neuspjehe krivio je kralja koji je svojim djelovanjem "iskvario fašizam i zaustavio revoluciju". U travnju [[1945]]., u trenucima kada su se savezničke snage približavale Milanu, a njemačke povlačile iz Italije, Mussolinija su zajedno sa svojom ljubavnicom Clarom Petacci u Dongu na jezeru Como 28. travnja 1945. kod mjesta Giulino di Mezzegra uhvatili talijanski partizani pri pokušaju bijega u Švicarsku. Jedan od partizana mu je prilikom uhićenja doviknuo: "Zašto si izdao socijalizam?". <ref>Ernst Nolte, Fašizam u svojoj epohi, str. 254.</ref> Streljan je po kratkom postupku; narednog dana Mussolinijevo tijelo, zajedno s tijelima drugih poznatih fašista, obješeno je naglavačke u [[Milano|Milanu]]. Rat su preživjeli Mussolinijeva supruga Rachele s dvojicom sinova (Vittorio i Romano) i kćerkom (Edda), udovicom grofa Ciana. Treći sin, Bruno, poginuo je u avionskoj nesreći.
|
