Vladimir Nazor – razlika između verzija

Kao novoprimljeni akademik [[1949]]. godine je imao i svoj posljednji javni nastup na kojem je čitao ulomke iz svoje nedovršene zbirke ''[[U zavičaju]]''. U pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio talijanske i njemačke pjesnike.

 

 

== Kritika ==

Počevši od pjesničkih zbirki ''Intima'' i ''Pjesni ljuvene'',[[1915]]., Nazor se sve više zatvara u svoj unutarnji svijet; u njegovu stvaralaštvu postaju dominantne teme unutarnjeg pročišćenja, samoprijegorne žrtve i uzvišene osamljenosti, a sklonost k alegorijskom iskazu sve je očitija (ep ''Utva zlatokrila'', 1916; zbirka priča ''Stoimena'', 1916; ''Legenda o svetom Hristoforu'', 1922; ''Pjesme o četiri arhanđela'', 1927). Kroz Nazorovo stvaralaštvo možemo pratiti motivsko-tematsku i stilsku povezanost pojedinih djela koja organski izrastaju jedna iz drugih, a ipak su ona raznolika, jer je kod njega zamjetna stalna težnja za promjenom. Tako u vremenu kad u hrvatskoj književnosti postaju sve dominantniji [[avangarda|avangardni]] stilovi, posebice [[ekspresionizam]], Nazor je — tražeći nov izraz i nove motive — pokušao slijediti poratni senzibilitet (novela ''Crveni tank'', 1922), ali nove kvalitetne domete u svojem stvaralaštvu on je ostvario na drugom području okrenuvši se svojim vlastitim inspiracijama (sjećanju na djetinjstvo na otoku i mladost) i jednostavnijem umjetničkom iskazu. Artistička dekorativnost i izvještačenost, koja je karakterizirala dobar dio novela iz njegove modernističke faze, ustupila je mjesto kazivanju koje ne zazire od imenovanja i oblikovanja lica, stvari i pojava te odnosa medu njima. Kao rezultat novih nadahnuća i novih umjetničkih usmjerenja nastala je knjiga poezije ''Niza od koralja'',1922 te dvije zbirke autobiografske novelistike — ''Priče iz djetinjstva'',1924 i ''Priče s ostrva, iz grada i sa planine'',1927. [[Crikvenica|Crikveničke]] proze (''Tri pripovijetke iz jednog dječjeg doma'', 1929; roman ''Šarko'', 1930) tematski i kronološki znače nastavak njegova pričanja o samome sebi. Pokušavajući progovoriti o sebi „sada i ovdje" Nazor, međutim, zbog nekih svojih unutarnjih kočenja, a sigurno i zbog preduge izoliranosti i samotarske udaljenosti od običnih ljudi, nije uspio oblikovati kvalitetna književna ostvarenja. Zato se on ponovno okreće motivima izvan sebe, pa tridesetih i četrdesetih godina u njegovoj literaturi prevladavaju socijalne teme (''Pjesme o bratu Gavanu i seki Siromaštini'', 1931; ciklus feljtonističkim stilom pisanih novela o sirotinji sa zagrebačke periferije – ''Zagrebačke novele'', 1942), a na području stiha dosta eksperimentira, varira razne ritmove i strofe (''Deseterci'', 1930; ''Topuske elegije'', 1933). Usto počinje pisati dnevničke zapise, putopise, studije i eseje o domaćim i stranim autorima, o problemima versifikacije (''O hrvatskom jedanaestercu 1838-1900'', 1935), bavi se prevodilaštvom, prepravlja stara djela, s velikim ambicijama piše roman o višemilenijskoj povijesti rodnog mu otoka (''Pastir Loda'', 1938, 1939), ali njegove kreativne mogućnosti kao da su dokraja bile iscrpljene. No, priključivši se [[partizani]]ma, Nazor je revitalizirao kreativni opus, unoseći nove teme i intonaciju (''Pjesme partizanke'', 1944, živopisni dnevnik ''S partizanima'', 1945). Istina, tu ima i podosta patetičnih stihova koji ne mogu odoljeti ozbiljnijoj kritici, no valja reći da je i to izljev Nazorova bujnog mediteranskoga temperamenta i vitalističkoga zanosa. Treba napomenuti da je to razdoblje u kojem je Nazor dao i neke od svojih najboljih stihova nacionalne tematike (''Hrvatski jezik'', 1944) , ne upavši u melodramatski patos. Vladimir Nazor se istaknuo i kao prevoditelj s nekoliko jezika ([[Dante Alighieri]], [[William Shakespeare|Shakespeare]], [[Heinrich Heine|Heine]], Carducci,..).

 

 

 

*[http://www.hrt.hr/arhiv/ndd/05svibanj/0530%20Nazor.html Vladimir Nazor]