Mračno doba (Evropa) – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka izmjene |
|||
Red 7:
==Porijeklo i korištenje pojma kroz historiju==
Pojam "mračno doba" se tradicionalno pripisuje [[italija]]nskom [[srednji vijek|srednjovjekovnom]] pjesniku [[Petrarca|Petrarci]], koji je proveo veliki dio života putujući po [[Evropa|Evropi]] i prevodeći klasične [[grčki jezik|grčke]] i [[latinski jezik|latinske]] tekstove. On je, uspoređujući dostignuća nekadašnjeg [[Rimsko Carstvo|Rimskog Carstva]] sa svakidašnjicom tadašnje Evrope počeo vlastito vrijeme opisivati kao doba "mraka" a antičku civilizaciju kao doba "svjetla". U tome je najeksplicitniji bio u pogovoru vlastitog epa ''[[Africa (Petrarca)|Africa]]'' iz 1343. godine u kome je izrazio nadu da će njegovi čitatelji živjeti u neko bolje i "svjetlije" vrijeme. Takvo stajalište su počeli propagirati [[humanizam|humanisti]], posebno [[Leonardo Bruni]] i [[Flavio Biondo]] koji su u svojim historijskim tekstovima sveukupnu historiju počeli dijeliti na "svjetlo" antičko, "burno"ili "mračno" srednjovjekovno, kome su dodali "novo", odnosno vlastito vrijeme u kome se počela vraćati antička "svjetlost". Na temelju te podjele je nastala današnja tradicionalna podjela na Stari, Srednji i Novi vijek.
Širenju humanističkog stava o "mračnom" srednjem vijeku je u 16. i 17. vijeku značajno pridonijela [[Reformacija]], te uz nju vezane podjele u Evropi. Među [[protestantizam|protestantima]] se iskristalizirao negativan stav prema srednjem vijeku na temelju činjenice da je tadašnjim [[kršćanski svijet|kršćanskim svijetom]] dominiralo [[papinstvo]], često povezivano s [[Antikrist]]om; u tome se posebno istakala knjiga ''[[Magdeburške centurije]]'' (1559 - 1574), odnosno [[historija kršćanstva]] u prvih 13 vijekova. [[Katolička crkva]] je na to reagirala sa svojom službenom historijom ''[[Annales Ecclesiastici]]'' (1588 - 1607) [[Caesar Baronius|Cezara
Stav o "mračnom" srednjom vijeku je svoju najveću popularnost stekao u 18. vijeku, odnosno u vrijeme kada je [[Prosvjetiteljstvo|prosvjetiteljski]] pokret počeo na organiziranu religiju, odnosno [[kršćanstvo]] i njegovu dominaciju nad sveukupnim kulturnim životom Evrope gledati kao izvor zadrtosti, nasilja, primitivizma, sujeverja i općenito prepreku svakom ozbiljnijem društvenom [[progres]]u. Kod prosvjetitelja se razvio stav da je upravo dominacija Crkve kao zamjena za svjetovnu rimsku vlast, odnosno njeno neprijateljstvo prema "[[paganstvo|poganskoj]]" nauci i kulturi, razlog zbog čega je došlo do nazadovanja Evrope u srednjem vijeku. U tome je najuticajniji bio engleski historičar [[Edward Gibbon]] i njegovo kapitalno djelo ''[[The History of the Decline and Fall of the Roman Empire]]''.
| |||