Franz Kafka – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Red 184:
[[Theodor Adorno]], u svom djelu ''Aufzeichungen zu Kafka'' ([[1953.]]), upravo naglašava realno-nadrealno kontrast u Kafkinim djelima. Naime, polazeći od toga da se Kafkina proza točno definira kao [[parabola]], on tvrdi kako ona predstavlja plodno tlo za interpretaciju (''Svaka nam rečenica govori: tumači me''), ali ju sam autor onemogućuje svojim stilom. Naglašava kako pokušaj interpretacije stvara začarani krug u kojem se čitatelj zapita odakle mu je situacija poznata, stvara se perpetualni ''déjà vu''. Adorno također navodi kako Kafka dokida bilo kakvu estetsku distanciju prilikom tumačenja. On stvara takve likove i atmosferu koji ukidaju odnos između čitatelja i čitanog, između čitatelja kao promatrača i likova kao žrtava sistema. Takva blizina nužno izaziva strah kod čitetalja, strah koji onemogućuje čitatelja da se poistovjeti s likovima romana, što zbog same atmosfere što zbog straha da čitatelj upravo jest jedan takav lik. Adorno upravo to navodi kao glavni element nadrealnog u Kafkinom djelu.{{sfn|Adorno (vidi: Žmegač - ''Književne zagonetke Franza Kafke'', 2003.)|1953|pp=442-443}}
[[Viktor Žmegač]] navodi, između ostalog, dvije odlike u Kafkinom opusu. Mada Kafku danas poznajemo i po romanima i po kratkoj prozi, on bi, čak i da nema tih romana, nesumnjivo bio svrstan među majstore kratke proze, zajedno s [[Edgar Allan Poe|Poeom]], [[Anton Pavlovič Čehov|Čehovim]] i [[Jorge Luis Borges|Borgesom]]. Ipak, s obzirom da njegova kratka proza ne prelazi pedesetak stranica, Žmegač ističe kako je upravo ta lakonska, koncentrirana kratkoća izraza jedna od temeljnih odrednica njegova stila. Drugu stvar što Žmegač naglašava je Kafkina nesklonost kritičkoj prozi. Navodi [[Thomas Mann|Thomasa Manna]], [[Robert Musil|Roberta Musila]], [[Hermann Broch|Hermanna Brocha]], [[André Gide|Andréa Gidea]], [[Virginia Woolf|Virginiju Woolf]], [[George Bernard Shaw|Georgea Bernarda Shawa]] i [[Luigi Pirandello|Luigija Pirandella]], kao i [[ekspresionizam|ekspresioniste]] i [[futurizam|futuriste]] kao kontraprimjere autora koji su, u istom razdoblju kao i Kafka, stvarali djela koja obiluju ''poetološkim programom ili esejističkim komentarom'', što je Kafka svesrdno izbjegavao. Upravo u tome leži još jedan element Kafkine zagonetnosti, s obzirom da on krši napisano pravilno ranomodernističke književnosti - odsutnost kritičkoumjetničkog tumačenja u njegovim djelima upravo zbunjuje čitatelja koji je navikao na te elemente u modernističkoj književnosti.{{sfn|Žmegač|
Bilo je i pokušaja da se identificira utjecaj Kafkine pravničke pozadine i uloga prava u njegovom djelu.{{sfn|Glen|2007}}{{sfn|Banakar|2010}} Većina interpretacija smatra kako su pojmovi zakona i zakonitosti važni za njegova djela,{{sfn|Glen|2011|pp=47–94}} u kojima je pravosudni sustav uglavnom opresivan.{{sfn|Hawes|2008|pp=216–218}} Zakon se u Kafkinim djelima ne smatra utjelovljenjem nekog određenog političkog ili pravosudnog entiteta, već skupom anonimnih i neshvatljivih sila. Te su sile skrivene od individualca, ali kontroliraju život ljudi, koji su nedužne žrtve sustava izvan njihove kontrole.{{sfn|Glen|2011|pp=47–94}} Kritičari koji podržavaju ovakvu [[teorija apsurda|apsurdnu]] koncepciju citiraju situacije u kojima je sam Kafka opisivao svoj konflikt s apsurdnim svemirom, kao što je ova iz njegova dnevnika:
| |||