August (rimski car) – razlika između verzija

Senat će s druge strane tijekom ovog dogovora iz 27. i potom [[23. pne.]]<ref name="eck 57">Eck, 57.</ref> prepustiti položaje ''princepsa'', ''[[de facto]]'' [[tribun]]a i rimskog cenzora, vojnog zapovjednika grada Rima, vrhovnog vojnog zapovjednika i glavnog [[prokonzul]]a.<ref name="eck 57">Eck, 57.</ref><ref name="eck 56"/><ref name="ccaa 37">CCAA, Erich S. Gruen, ''Augustus and the Making of the Principate'', 37.</ref><ref name="eck 59">Eck, 59.</ref> Osim potpuno jasne kontrole nad rimskom vojskom ostale titule su davale Augustu mogućnost veta u Senatu, dopuštenje da sjedi između dva konzula i nosi ''[[fasces]]''<ref name="ccaa 43">CCAA, Erich S. Gruen, ''Augustus and the Making of the Principate'', 43.</ref>, saziva Senat, kontrolira izbore i mogućnost da govori prvi na sjednicama.<ref name="ccaa 26">CCAA, Walter Eder, ''Augustus and the Power of Tradition'', 26.</ref><ref name="eck 57 58">Eck, 57&ndash;58.</ref> Nakon nekoliko godina mira Senat je sa zadovoljstvom dao te sve titule Oktavijanu iz čistog straha od mogućeg budućeg građanskog rata ako bi ga se oborilo. Augustova moć će doći do svog vrhunca kada on 23. pne. leži teško bolestan u očekivanju smrti. Na opće iznenađenje svih koji su mislili da je njegov osobni cilj uspostava monarhije on na svojoj samrtnoj postelji državne dokumente dava svom konzulskom kolegi, dok prsten daruje generalu Agripi.<ref name="eck 56">Eck, 56.</ref><ref name="ccaa 25">CCAA, Walter Eder, ''Augustus and the Power of Tradition'', 25.</ref> Tim potezom on se bio odrekao svoga [[zet]]a zbog čega dobiva gotovo mitske karakteristike u tadašnjoj državnoj propagandi. Kada nakon ozdravljenja on odbija ponovno biti [[konzul]] za sljedeću godinu u Rimu dolazi do građanskih nemira kojima je tamošnje stanovništvo spriječilo bilo koga drugog da postane konzul na Augustovom mjestu. Ako ne ranije, tada su i najvatreniji republikanci u Senatu shvatili narodnu ljubav prema ''princepsu'' i činjenicu da se nalaze u njegovoj potpunoj moći. Kao znak poštovanja, August je [[5. veljače]] [[2. pne.]] proglašen za ''[[pater patriae|patris patriae]]'' (''oca domovine'').<ref>Mackay, 186.</ref><ref name="eck 129">Eck, 129.</ref>

 

[[Datoteka:CaesarAugustusPontiusMaximus.jpg|thumb|thumb|200px|Kip '''Augusta''' u svojstvu vrhovnog svećenika ([[Pontifex Maximus]])]]

Rimski narod je istinski volio svoga Augusta. Za tu ljubav možemo naći više nego dovoljno razloga koje je ovaj politički spretan [[vladar]] stvarao. Te manipulacije možemo vidjeti još tijekom građanskog rata kada 32 godine pr. n. e. August protuzakonita dolazi do [[testament]]a Marka Antonija kako bi dobio narodno podršku za svoj rat. Kako je u testamentu pisalo da rimski heroj i general [[Marko Antonije]] želi biti pokopan uz egipatsku kraljicu Kleopatru narod ga je u afektu proglasio izdajnikom i zakunuo se na vjernost Augustu (a ne rimskoj državi !!) Nakon pobjede u ratu i dolaska mira malo iz straha zbog njegovih okrutnosti tijekom rata, malo iz zahvalnosti za ponovni dolazak mira prvi put nakon 20 godina [[Rimski senat|Senat]] i narod mu je dodjeljivao bezbroj titula. Neke od njih je prihvaćao nakon prvobitno žestokog odbijanja, dok je druge definitivno odbio čime uspijeva stvoriti sliku sebe kao skromne osobe koja se žrtvuje za državu.