Ustanak u Crnoj Gori 1941. – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Red 77:
{{citat|U Crnoj Gori partizani su doveli u pitanje politiku pomirenja čak u jesen 1941. Komunističke okrutnosti tamo bile su preterane. Likvidirano je 216 četnika, dok ih je 40 poginulo od italijanskog bombardovanja.<ref>[http://www.znaci.net/00001/5_3.htm William Deakin, BOJOVNA PLANINA]</ref>}}
 
Likvidacije su vršene ne samo po osnovi izdaje [[NOB|narodnooslobodilačke borbe]], već i prostog sumnjičenja da je neko "klasni neprijatelj", neprijatelj proleterske revolucije. Umesto ukazivanja na njihovu konkretnu djelatnost i izvođenje pred javni sud, oni su likvidirani ponekad i bez prethodne odluke partije "na način sličan običnom ubistvu: iz zasjede, kroz prozor u kući, pa čak i u borbenom lancu". To je u narod unosilo "ne samo nezadovoljstvo već i strah".<ref>O. Blagojević, Postanak, razvitak i osnovni aspekti rada partijske organizacije u Pivi 1941-1942, Istorijski zapisi br. 2-3, 1969, str. 416-17.</ref>
 
Grubi obračuni i egzekucije nad stvarnim i izmišljenim protivnicima izazvali su sasvim suprotan efekat od očekivanog, odvajajući od narodnooslobodilačkog pokreta i njegove dotadašnje pristalice. „Crveni teror" izaziva duboke podele, izolaciju narodnooslobodilačkog pokreta i sužavanje njegove društvene osnove. U sredini gde plemensko-bratstvena osećanja imaju duboke korene, likvidacije pripadnika pojedinih bratstava - naročito za nedokazana dela kolaboracije ili neprijateljske manifestacije - okreću kompaktne grupe protiv narodnooslobodilačkog pokreta. Ova "lijeva skretanja" uveliko će iskoristiti četničke snage u Crnoj Gori.<ref name="Petranović"/>
 
[[Branko Petranović|Petranović]] navodi da za zločine "crvenog terora" u Crnoj Gori niko nije odgovarao, jer je do njih dolazilo u okviru opšte orijentacije CK KPJ, s jedne strane, a s druge, nosioci ove linije su bili „najdosledniji komunisti".<ref name="Petranović"/> O tim streljanjima [[Milovan Đilas]] kaže: