Grčka [[Komedija|komedija]] i [[Tragedija|tragedija]] imale su presudan utjecaj na razvoj drame u svim europskim književnostima. U srednjem vijeku razvija se poseban tip drame koji nastaje na osnovi crkvenih vjerskih obreda, nazivaju se misteriji, mirakuli i moraliteti, a u našoj književnosti su to prikazanja. U takvim djelima obrađuju se događaji iz [[Isus|Kristovog]] života ili života pojedinih svetaca i mučenika.
Renesansna komedija slijedi antičku tradiciju. Na nju se naslanja i hrvatski renesansni komediograf [[Marin Držić|Marin Držić]]. Vrhunac dramske umjetnosti u [[Renesansa|renesansi]] vezan je uz stvaralaštvo [[William Shakespeare|Williama Shakespearea]].
U razdoblju [[Klasicizam|klasicizma]] dolazi do ponovnog oživljavanja antičke drame.
Razdoblje romantizma ošto se suprostavlja normama klasicističke drame. Prikazuje se najčešće motiv odmetništva i sukob pojedinca s društvom.
U 20. stoljeću javlja se teatar apsurda. U takvim dramama, koje se odupiru tradiciji europske drame, razvija se težnja da se iskaže izgubljenost, osamljenost, tjeskoba i strah modernog čovjeka (E. Ionesco, S. Beckett).
