Citizen Kane – razlika između verzija

{{InfoboxInfokutija02 film

| nametip = Citizen Kanec/b

| image slika= Citizenkane.jpg

| captionopis = Theatrical poster

| producer režija= [[Orson Welles]]

| writerproducent= Orson Welles
| scenario = {{unbulleted list|[[Herman J. Mankiewicz]]|Orson Welles}}

| starringuloge = {{unbulleted list|Orson Welles|[[Joseph Cotten]]|[[Dorothy Comingore]]|[[Everett Sloane]]|[[Ray Collins (glumac)|Ray Collins]]|[[George Coulouris]]|[[Agnes Moorehead]]|[[Paul Stewart (glumac)|Paul Stewart]]|[[Ruth Warrick]]|[[Erskine Sanford]]|[[William Alland]]}}

| musicmuzika = [[Bernard Herrmann]]

| cinematographyfotografija = [[Gregg Toland]]

| editingmontaža = [[Robert Wise]]

| distributordistributer = RKO Radio Pictures (originalno izdanje)<br>[[Paramount Pictures]] (re-izdanje iz 1991.)<br>[[Warner Bros.]] (trenutno)<ref name="www2.warnerbros.com">http://www2.warnerbros.com/citizenkane/</ref>

| releasedpremijera = {{Film date|1941|5|1|df=y}}

| runtimetrajanje = 119 min.

| countryzemlja = {{SADk}}

| languagejezik = engleski

| budgetbudžet = 839.727 $<ref name="AFIcat"/>

| grossbruto = 1,585.634 $(United States)

Glavni junak filma, Kane, stvoren je prema uzoru na novinskog magnata [[William Randolph Hearst| Williama Randolpha Hearsta]]. Od premijere, film se nije spominjao u Hearstovim novinama.

Glavni izvor za priču ''Građanina Kanea'' bio je život medijskog tajkuna [[William Randolph Hearst| Williama Randolpha Hearsta]], a kritičari su ocjenili film kao fikcionalnu parodiju Hearstova života. Hearst je često zabavljao slavne ličnosti iz [[Hollywood]]a u Dvorcu Hearst ([[Kalifornija]]) - ali samo kako bi otkrivao tajne koje bi sljedećeg tjedna bile objavljene u Hearstovim novinama. Zato su mnogi glumci i redatelji u Hollywoodu prezirali Hearsta, a Građanina Kanea su mnogi vidjeli kao "vraćanje duga" za Hearstova iskorištavanja.

Najočiglednija referenca na Hearsta dolazi na početku filma, kad Kane (Welles) parafrazira Hearstov komentar o [[Španjolsko-američki rat| španjolsko-američkom ratu]]: "Vi osigurajte slike, ja ću osigurati rat." Kane kaže, "Vi osigurajte poeziju, ja ću osigurati rat."

Lik političkog šefa Jima Gettysa temeljen je na Charlesu F. Murphyju, političkom lideru [[New York| njujorške]] političke organizacije Tammany Hall, koja je bila Hearstov neprijatelj. U jednoj sceni Gettys prigovara Kaneu što je objavio karikaturu njega u zatvorskoj odjeći s crno-bijelim prugama. Murphy, koji je bio vozač taljiga te je posjedovao nekoliko staja, stvarno je [[1903]]. prikazan na Hearstovoj karikaturi kako nosi zatvorsku odjeću.

Kad je čuo za film, Hearst je ponudio studiju RKO Pictures 800 tisuća dolara da uništi film i spali negativ. Iako se često govori kako je Hearst bio uzrujan jer je film govorio o njemu, alternativna teorija govori da je Hearst bio uzrujaniji zbog prikazivanja njegove ljubavnice, Marion Davies (kao netalentirane pjevačice Susan Alexander), nego samog sebe. Davies je bila glumica u jeftinim komedijama koju je Hearst progurao u kostimirane drame, dok su je mnogi smatrali nedoraslom toj razini. [[Roger Ebert]] u svojem komentaru na [[DVD]]-u ''Građanina Kanea'', sugerira da lik Alexander dijeli malo toga s Davies, te da je ona sličnija Ganni Walaski, ljubavnici i kasnijoj supruzi Harolda Fowlera McCormicka, bogataša iz [[Chicago| Chicaga]]. McCormick je trošio tisuće dolara na njezine satove pjevanja te joj je čak sredio glavnu ulogu u operi ''Zaza'', [[1920]]. Za razliku od Alexanderove, Walska se posvađala s redateljem Pietrom Ciminijem tijekom proba kostima i napustila produkciju prije nego se pojavila u njoj. Kao Alexanderova, imala je grozan glas, koji se sviđao samo McCormicku. Drugi izvori kažu da je uloga Susan Alexander - i njezino grozno operno pjevanje - kombinacija Hope Hampton, Daviesove, Walske i priče o Samuelu Insullu, koji je [[1929]]. sagradio čikašku operu Civic Opera House za svoju kćer, koja se nadala da će postati slavna i pjevati u operi Metropolitan, što se nije dogodilo.

U [[BBC]]-ovoj seriji dokumentaraca o Wellesovoj karijeri iz [[1982]]., Welles je tvrdio mu je tijekom prvog tjedna prišao policajac i rekao mu: "Nemojte ići u svoj hotelsku sobu večeras; Hearst je podmetnuo neodjevenu ženu da se baci u vaše krilo kad uđete, što će poslikati fotograf. Hearst ih planira objaviti u svim svojim novinama." Welles je zahvalio čovjeku i ostao vani cijelu noć. Međutim, nije potvrđeno da li se to stvarno dogodilo. Welles je opisao i njegov jedini susret s Hearstom: u dizalu u zgradi u [[San Francisco| San Franciscu]], gdje je film premijerno prikazan. Welles mu je ponudio besplatne karte, ali je tajkun odbio odgovoriti; Welles je kasnije izjavio da bi Charles Foster Kane vjerojatno prihvatio ponudu.

Welles je inzistirao da postoje razlike između dvojice muškaraca. [[1968]]. je rekao [[Peter Bogdanovich| Peteru Bogdanovichu]], "Znaš, prava priča o Hearstu se dosta razlikuje od Kaneove. I sam Hearst - kao čovjek, mislim - je bio puno drugačiji." U svojem dokumentarcu ''F for Fake'', Welles tvrdi kako se Kane originalno trebao temeljiti na [[Howard Hughes| Howardu Hughesu]] (kojeg je trebao glumiti Joseph Cotten), ali se kasnije predomislio i stvorio lik Kanea po uzoru na Hearsta. Hearstov biograf, David Nasaw, smatra kako je Hearst na filmu prikazan nedolično:

Za Kaneovu osobnost figurirali su i mnoge druge slavne ličnosti, a najviše izgleda je imao Jules Brulator, šef distribucije Eastman Kodaka i suosnivač filmskog studija Universal Pictures. Brulatourove druga i treća žena, Dorothy Gibson i Hope Hampton, postale su zvijezde nijemog filma, a kasnije ostvarile marginalne karijere u [[opera| operi]]. Vjeruje se da su i njih dvije poslužile kao inspiracija za lik Susan Alexander.

U filmu postoje neki autobiografski elementi. Orson Welles izgubio je majku kad je imao samo devet godina, a oca kad mu je bilo petnaest. Nakon toga je postao štićenik [[Chicago| čikaškog]] liječnika, dr. Mauricea Bernsteina - a Bernstein je prezime jedinog važnijeg lika u ''Građaninu Kaneu'' koji je prikazan u potpuno pozitivnom kontekstu.

Filmska kritičarka [[Pauline Kael]] u eseju "Raising Kane" tvrdi da je Welles zasjenio doprinos veterana Mankiewicza. Kael tvrdi da je Mankiewicz pravi autor scenarija, koji je najzaslužniji za veličinu filma. To je zasmetalo mnoge kritičare, posebno kritičara i kasnijeg redatelja (i bliskog Wellesova prijatelja) [[Peter Bogdanovich| Petera Bogdanovicha]], koji je opovrgnuo Kaeline tvrdnje.

Poznavatelji i povjesničari filma vidjeli su ''Građanina Kanea'' kao Wellesov pokušaj da stvori novi stil snimanja filmova korištenjem raznih filmskih tehnika, kombinirajući ih sve u jedno (kao i ''[[Rođenje jedne nacije]]'') [[David Wark Griffith| D.W. Griffitha]] iz [[1915]].). Wellesov glumački stil također se može interpretirati kao rani primjer metodične glume. Na primjer, scena kad Kane iskaljuje svoj bijes s vrha stubišta na svog političkog rivala Jima Gettysa. Welles se spotaknuo i iščašio gležanj tijekom snimanja ove scene, ali kamere su nastavile snimati, a scena je završila u konačnoj verziji. Kao redatelj, Welles nije podnosio glumce koji su se okretali metodičnoj glumi, smatrajući ih nepouzdanima. Volio je raditi s glumcima koji su bili prilagodljivi i uvijek spremni za rad. Welles je, kao glumac, često prakticirao čitati tekst naglas i provodio više vremena pamteći rečenice (za što mu nikad nije trebalo mnogo vremena), dok se nije mentalno pripremao. Međutim, postoje neki primjeri u ''Građaninu Kaneu'' kad se Welles bio zanio ulogom. U slavnoj sceni iz filma, Kane golim rukama uništava spavaću sobu svoje druge žene nakon što ga ostavila. Prema biografima, nakon što je Welles uništio sobu i kad je snimanje bilo gotovo, oteturao je s krvavim rukama mrmljajući u bradu, "Osjetio sam. Osjetio sam."

Najinovativniji tehnički aspekt ''Građanina Kanea'' bilo je korištenje dubinskog kadra. U gotovo svakoj sceni u filmu, prednji plan, pozadina i sve u sredini je u izoštrenom fokusu. To je ostvareno uz pomoć slavnog snimatelja [[Gregg Toland| Gregga Tolanda]] preko njegovih eksperimenata s lećama i osvjetljenjem. Kad god dubinski kadar nije bio moguć - na primjer u sceni kad Kane završava čitanje loše recenzije Alexandrine opere dok u isto vrijeme otpušta osobu koja je napisala recenziju - Toland je koristio optičke printere kako bi se cijeli kadar prikazao u fokusu (jedan dio filma otisnut je na drugi dio filma).

Jedna od pripovjedačkih tehnika uvedenih u ovom filmu bilo je korištenje epizodnih prizora na istom setu dok su likovi mijenjali kostime i šminku između dva snimanja kako bi scena iza svakog snimanja izgledala kao da se događa na istoj lokaciji, ali vremenski puno kasnije u odnosu na prethodnu. Welles je na ovaj način prikazao raspad Kaneova prvog braka, pa je tako nešto što se događalo godinama prikazano u nekoliko minuta. Prije ove tehnike, redatelji su na filmu morali dugo objašnjavati promijenjene okolnosti. Na primjer, u remek-djelu [[Erich von Stroheim| Ericha von Stroheima]] ''Pohlepa'', raspad braka glavnog junaka trajao je skoro sat vremena, čak i u najkraćoj verziji.

''Građanin Kane'' bio je rijetko prikazivan i praktički zaboravljen sve do premijere u Europi [[1946]]., gdje je priznat kao remek-djelo. U [[SAD| Sjedinjenim Državama]] je bio zanemaren i zaboravljen sve do ponovnog oživljavanja krajem pedesetih, nakon čega su kritičari imali sve ljepše riječi o njemu. Kritičari diljem svijeta su ga počeli uvrštavati među najbolje filmove svih vremena. Top 10 lista časopisa ''Sight & Sound'' počela se objavljivati [[1942]]., a mijenja se svakih 10 godina. ''Građanin Kane'' na njoj se našao [[1962]].

* [[Oscar za najbolji originalni scenarij| Najbolji originalni scenarij]] - [[Orson Welles]] i [[Herman J. Mankiewicz]]

* [[Oscar za najbolji film| Najbolji film]] - Orson Welles

* [[Oscar za najboljeg redatelja| Najbolji redatelj]] - Orson Welles

* [[Oscar za najboljeg glavnog glumca| Najbolji glumac]] - Orson Welles