Stanislav Radonjić – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
RedBot (razgovor | doprinos)
m r2.7.2) (robot Mijenja: en:Stanislav Radonjić
Autobot (razgovor | doprinos)
m datum rođenja
Red 14:
| roditelji =
}}
'''Stanislav Radonjić''' ([[1690.]]. u [[Njeguši]] - [[Sankt Petersburg]], [[17. ožujka]] [[1758.]].) - prvi crnogorski guvernadur, [[svećenik]], [[vojvoda]], [[serdar]]
 
Rođen je [[1690.]]. u [[Njeguši|Njegušima]] ([[Crna Gora]]), a umro je 17. ožujka [[1758]]. godine u [[Sankt Petersburg|Sankt Petersburgu]], gdje je i ukopan uz počasti [[Ruski dvor|Ruskog dvora]]. Na grobu stoji obiteljski [[grb]] Radonjića. Prva pobjeda Crnogoraca (pod komandom Stanislava Radonjića), nad turskom vojskom (koju je predvodio ćehaja [[Ahmet-paša]]) dogodila se na [[Bijele Poljane|Bijelim Poljanama]] [[1756.]]. godine, gdje je Stanislav pogubio i samog ćehaju. Na proslavi pobjede, Zbor crnogorski na [[Cetinje|Cetinju]], nagrađuje Stanislava Radonjića (pored već postojećih titula vojvoda-serdar) i titulom guvernadur, koja ima biti nasljedna u njegovoj obitelji.Stanislav Radonjić se, kao ličnost s nesumnjivim političkim uticajem i učinkom , pominje u raznim kontekstima – kao serdar i kao guvernadur.
*Kao serdar, u ulogama:
-odlučnog zastupnika crnogorskih interesa u susjednim oblastima;
Red 28:
===Kada i kako je stekao guvernadursko zvanje===
 
*Istaknuti povjesničar Risto Dragićević koji je se naviše bavio guvernadurstvom i guvernadurima u svom ogledu “Guvernaduri u Crnoj Gori [[1717.]]. - [[1830.]].”, izražava čak sumnju u to da je priča o razmjeni serdarstva za guvernadurstvo uopšte zasnovano na faktima, pa kaže: “Uostalom, nemamo nikakvih izvora, koji bi potvrdili promjenu guvernadurskog zvanja izmedju Vukotića i Radonjića, pa nije apsolutno nemoguće, da je Stanislav Radonjić, poslije pokazane hrabrosti u borbi s Turcima, u stvari izabran za guvenadura, a da je kasnija narodna tradicija ovaj prelaz guvernadurskog zvanja iz jednog plemena u drugo začinila pomenutom promjenom noževa i pridajom dukata”. Također u dijelu teksta u kome govori da je na Cetinju, 7. II 1755. godine, održan zbor narodnih glavara, na kome je pročitana ruska Gramata od 8. V [[1754.]]. godine. U tom tekstu se, uz ostalo, kaže da je sa tog zbora ruskoj carici Jelisaveti poslato pismo, “u kome joj guvernadur Stanislav Radonjić s glavarima zahvaljuje za pomoć, koju je poslala po mitropolitu Vasiliju”. S obzirom na to da se pisma ove vrste smatraju zvaničnim dokumentima, to bi trebalo da znači da je Stanislav Radonjić, na dan kad je, zajedno s glavarima, poslao ovo pismo (7. II [[1755.]].), sasvim sigurno bio guvernadur. Dragićević upućuje na još jednu pretpostavku o tome kada je Stanislav Radonjić mogao stupiti na guvernadursku funkciju. Riječ je o već pominjanoj priči, da je mitropolit Vasilije, radi sprječavanja samovolje i nereda u zemlji, obnovio sud što ga je svojevremeno bio formirao mitropolit Danilo, a koji je “za mitropolita Save” izgleda bio “prestao da radi”, i da je radi povećanja autoriteta tog suda na njegovo čelo postavio guvernadura, “ a taj guvernadur bio je, skoro po svim istoričarima, Stanislav Radonjić”.Pošto je taj sud obnovljen [[1751.]]. godine, a na čelu mu je “skoro po svim istoričarima” bio guvernadur Stanislav Radonjić, to bi značilo da je, “skoro po svim istoričarima” Stanislav Radonjić te 1751. godine već bio guvernadur. Također kaže da je u vrijeme dok se [[mitropolit Vasilije]] nalazio van zemlje ([[1752.]]. - [[1754]]). “pored neagilnog mitropolita Save, porastao ugled guvernadura Stanislava Radonjića”, tako da se bez njega “nije moglo riješiti nikakvo važnije pitanje”.
*Dušan Otašević, u svojoj knjizi [[Njeguši]] kroz vrijeme tvrdi da je Stanislav Radonjić je na guvernadursku funkciju stupio 1754. godine.
*Jagoš Jovanović, kaže da to ne bi bilo nemoguće s obzirom na uvjerenje “skoro svih” istoričara da se Stanislav Radonjić, kao guvenadur, nalazio na čelu suda formiranog 1751. godine;
Red 42:
==O spoljnopolitičkom angažmanu==
 
O spoljnopolitičkom angažmanu Stanislava (Stana) Radonjića , Dragoje Živković najprije piše povodom objašnjenja Radonjićevog zajedničog rada sa mitropolitom Vasilijom, gdje kaže: “Kao mandator crnogorskog naroda, vladika Vasilije u lipnju [[1752.]]. godine odlazi na put u Rusiju. Do [[Beč|Beča]] ga prati serdar Stano-Staniša Radonjić. Razdvojivši se tu od Vladike, on obavlja kurtoaznu audijenciju kod [[carica|carice]] [[Marija Terezija|Marije Terezije]] . Razgovor koji je s njom vodio nije poznat. Ispraćen s poklonima i [[medalja|medaljom]] , [[serdar]] Stano odlazi u posjetu [[papa|papi]] [[Benedikt XIV|Benediktu XIV]] ([[1740.]]. - [[1758.]].), sa zadaćom i instrukcijom da od njega traži pomoć u iznosu od 50.000 škuda za obnovu i održavanje [[manastir|manastira]] na području [[Albanija|Albanije]] koji su pod vjerskom ingerencijom [[Cetinjska mitropolija|Cetinjske mitropolije]]”. Pominje Živković serdara Stana Radonjića i u kontekstu pripreme Portinog “ratnog mandatora” Hadži Mehmed-paše Kukavice da napadne Crnu Goru, navodeći da i “serdar Stano”, uz mitropolita Vasilija, dobija “zastrašujuća pisma” iz [[Bosna|Bosne]] o tome što Crnu Goru čeka ako se ne pokori [[Turska|Turskoj]]. Piše o njegovom putu u [[Rusija|Rusiju]] , zajedno s mitropolitom Vasilijem i bratom Đorđijem, gdje kao član crnogorske delegacije u ožujku [[1758.]].] godine sudjeluje u razgovoru sa ruskom [[carica Jelisaveta|caricom Jelisavetom]] o “čvornim tačkama crnogorsko-ruske suradnje”. Živković, najzad, o serdaru, odnosno guvernaduru Stanislavu Radonjiću, kako smo već naveli, piše i kao o (uz mitropolita Vasilija) najpoznatijem Crnogorcu “van granica svoje zemlje, sa značajnim diplomatskim iskustvom i kontaktima”, koji je “i pored nerijetkih mimoilaženja s mletačkim vlastima, umio s njima i da sarađuje” i kojega [[Venecija]] , “i kad se ozbiljno na njega ljutila”, nije mogla da sasvim odbaci, “jer joj je mnogo puta bio od koristi, a u neku ruku, čini se i da ga je prihvatala kao svoga građanina”. Njegova dva sina bila su u četi [[major|majora]] Kaića u [[Boka|Boki]], a [[Serdar]] je imao i lijepo imanje i veliku kuću u [[Kavač|Kavču]] - [[Kotor]].
Povjesničari po ocjeni nauke kojom se bave kažu i da Stanislav Radonjić, postaje toliko moćna i uticajna ličnost da je izdjejstvovao i formalnu podjelu vlasti sa mitropolitom i došao do “polovine pečata”, a to znači i prava ''veta'' na svaku odluku s kojom nije saglasan, budući da je neki akt mogao “biti pečatom osnažen” tek s pristankom obije strane, što je bio “čist znak gotovo podjednake vlasti”.
Stanislav (Stano) Radonjić s Njeguša, “znameniti” serdar i [[guvernadur]] svojim diplomatksim umjećem, vojničkom hrabrošću i mudrim sudovanjem daje snažan pečat razvitku Crne Gore s početka druge polovice XVIII stoljeća.
Red 48:
==Zanimljivost==
 
*"Iz [[cevo|Čeva]] je turska vojska pokušala da prodre do Cetinja. Pod komandom guvernadura Radonjića, [[Crnogorci]] su davali ogorčeni otpor [[Turci|Turcima]]. Narod je sam palio svoje kuće i sve što bi neprijatelju koristilo. Prvi put se jedna turska ofanziva na Crnu Goru neslavno završila. Jedan domaći izvor, nastao mjesec dana poslije dogadjaja, pisan na [[Cetinje|Cetinju]] 28. siječnja [[1757.]]. godine, koji je bez sumnje inspirirao [[guvernadur]] [[Radonjić]], kojemu se pripisuje da je pogubio samog ćehaju. Svugdje u susjednim zemljama odjeknula je vijest da su Turci pretrpjeli težak poraz u Crnoj Gori. Jedan [[Splićanin]] zabilježio je da su "Crnogorci ostali pobjednici jer iz straha Turci su bili prinudjeni da napuste bojno polje na kome su ostavili cio provijant..."
*“Pred očiglednom opasnošću Crnogorci sazvaše Zbor na Cetinju, da se posavjetuju kakav stav da zauzmu prema Turcima. Na zboru je prisustvovalo i oko 200 ljudi iz Majina, Pobora i Brajića. Serdar Stano Radonjić je O odluci zbora on je obavijestio kotorskog providura 12. avgusta. Njegovo pismo objašnjava suštinu crnogorsko-turskog rata 1756. On piše: “Prošlog ponedeljnika imali smo zbor na Cetinju, na kome su prisustvovali glavari svih crnogorskih sela. Mnogo sam se trudio da ih uvjerim i govorio sam im da se potčine sultanu... Svi glavari glasno povikaše: nećemo da platimo danak i hoćemo da naviknemo Turke na ovo”. Ovakvo Radonjićevo pismo kotorskom providuru bilo je sračunato i bilo je izvjesno (makar i naivno) političko lukavstvo, u smislu da se pričom o neuspjelom odvraćanju Crnogoraca od rata izvrši svojevrsni pritisak na kotorske vlasti da im prodaju nešto oružja i vojne opreme. Radonjićevo pismo od 12. avgusta 1756. godine, sa navedenim sadržajem, “objašnjava suštinu crnogorsko-turskog rata 1756 “, koji je vođen tek krajem novembra i početkom decembra te godine.
*“U osvrtu na pašine prijetnje i diktat, guvernadur Stano Radonjić je podvukao da je turski metod pritiska samo još veći podsticaj da se u otporu istraje. Između ostalog, Radonjić je na kraju rekao (na izvornom Crnogorskom jeziku): “Ono što se od nas traži da uradimo u ovoj našoj veliko nuždi i jadu, jeste da svi do najmanjega treba da hrabro prolijete vašu krv na đedovu zemlju, da bi odbranili našu slobodu. Uzdam se u pomoć Svevišnjega, da će nas ojačati i dati snage našoj vazdašnjoj crnogorskoj hrabrosti i da ćemo pokazati sa neustrašivošću koliko su krepke naše snage, kao što su uvijek u prošlosti naši preci pokazivali”(Dragoje Živković;Op.cit., str.178).
Red 80:
*Branko Pavićević, '''Sazdanje crnogorske nacionalne države 1796-1878''';
*Dragoje Živković, '''Istorija crnogorskog naroda''';
*Živko M. Andrijašević – Šerbo Rastoder: '''Istorija Crne Gore'''. '''Crnogorski zakonici [[1796.]]. - [[1916.]].''';
*'''Istorijski leksikon Crne Gore''';
*Petar I Petrovic, '''Poslanice''';