Političko delovanje Srpske pravoslavne crkve – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Red 174:
 
Sociolog religije [[Milan Vukomanović]] smatra da SPC ispoljava "začuđujuće odsustvo sluha za probleme savremenog društva", za međucrkvena i interreligijska kretanja u savremenom svetu, kao i nerazumevanje razlike između [[komunizam|komunističke]] ideologije i evropskog [[sekularizam|sekularizma]] koja ima ishodište u [[prosvećenost]]i. Vukomanović smatra da je antiekumenski stav mnogih predstavnika SPC samo jedno od obeležja današnje isključivosti SPC.<ref name="Vukomanović"/> Kritičari ocenjuju da je poslednjih godina odnos Srpske pravoslavne crkve prema ostatku hrišćanskog sveta sve više sektaški i da SPC vodi politiku izolacionizma.<ref name="III deo">[http://www.pescanik.info/content/view/4028/171/ Zašto se u crkvi šapuće, III deo]</ref> Na čitavu [[katolička crkva|katoličku crkvu]] se gleda isključivo kroz [[NDH|Nezavisnu Državu Hrvatsku]], Pavelića, pokolje i Jasenovac, zgrtanje bogatstva na razaranjima i smrti u II sv.ratu, zaštiti ratnih zločinaca, krstaška osvajanja, prodaju oprosta, inkviziciju, pokušaj nametanja vlasti "Božjeg namesnika" nad svim ostalim crkvama, bezočno i oholo pokazivanje bogatstva i rasipništva<ref name="III deo"/> Odnos prema pravoslavnoj [[Vaseljenska patrijaršija|Vaseljenskoj patrijaršiji]] je takođe loš zbog toga što se SPC protivi njenom [[ekumenizam|ekumenskom]] opredeljenju.<ref name="III deo"/>
Ali SPC u antiekumenizmu nije baš izolovana i ima punu podršku Ruske Pravoslavne Crkve.
 
Izveštaj [[Helsinški odbor za ljudska prava|Helsinškog odbora za ljudska prava]] ocenjuje da Srpska pravoslavna crkva zapostavlja univerzalne poruke [[Jevanđelje|Jevanđelja]], klizeći u [[nacionalizam]], i da su dva glavna obeležja njenog delovanja [[antikomunizam]] i [[nacionalizam]], kojima pokušava sprovesti „čišćenje“ srpskog nacionalnog identiteta od posledica komunističke ideologije.<ref>[http://www.pravoslavlje.rs/broj/997/tekst/ljudska-prava-na-helsinski-nacin/ Gordana Živković, Ljudska prava na helsinški način]</ref> Mada je pravoslavlje u srpskom narodu gušeno gotovo punih 50 godina nakon završetka II sv.rata, kada je bilo rizično govoriti o srpstvu i veri.
 
Pojava nacionalizma u crkvi je postala predmet kritike ne samo [[laik|laičke]] javnosti, već i pojedinih predstavnika SPC, koji ovakvo delovanje ocenjuju kao „gradnju građevine [[raskol]]ničkog duha“.<ref name="Grigorije">[http://www.pressonline.rs/page/stories/sr.html?view=story&id=53161&sectionId=37 Pismo vladike Grigorija arhijerejima SPC]</ref> [[Grigorije Durić|Vladika Grigorije]] podseća da skrivanje iza ideje srpstva, svetosavlja i „čuvarke narodnog bića“, pokazuje „nespremnost i nesposobnost za pastirske izazove vremena“, odnosno „nesposobnost da budemo [[Hrišćanska crkva|Crkva]]“.<ref name="Grigorije"/> Profesor Bogoslovskog fakulteta, dr [[Vladan Perišić]], smatra zabrinjavajućom činjenicu da je “došlo do toga da nacionalizam postane potvrda pravoslavne vere”. “Izjednačavanje vere i nacije mnogo je koštalo Pravoslavnu crkvu, a i ubuduće će ako se ne izbriše znak jednakosti između njih”, a Crkva ne vrati svojoj “misiji svedočenja Hristove nauke koja ne poznaje nacije” i u kojoj , kako pise u Jevanđelju, “nema ni Grka, ni Jevrejina”.<ref>Politika, 4. 3. 2002.</ref>