Historija Bosne i Hercegovine – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Munjanes (razgovor | doprinos)
Poništena izmjena 10344165 korisnika 80.65.174.184 (razgovor)
Red 92:
Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana Kotromana i plemićke porodice [[Šubić]] se nastavlja i poslije trenutka kada vlast nad dijelovima Bosne, preuzima njegov sin ban [[Stjepan II Kotromanić]] (1314-1353). Šubići čak pokušavaju potpuno samovoljno prisvojiti titulu "ban bosanski" i pretendirati na cjelokupnu teritoriju Bosne, ali ih i u tome ubrzo definitivno sprječava ban Stjepan II. Kotromanić i već [[1322]]. godine izbacuje plemićku porodicu Šubić iz Bosne, te uspostavlja potpunu vlast u Bosni.
 
Uskoro ban Stjepan II. Kotromanić pridodaje Bosni područje [[Humska zemlja|Huma]] (danas Hercegovina) koje je do tada bilo u sastavu srpske srednjovjekovne države, te cijela teritorija od [[Neretva|Neretve]] do [[Cetina|Cetine]] postaje dio Bosne. Ban Stjepan II. Kotromanić također1326 pripajaširi Bosnivlast ibosanskih banova na starohrvatske župe velikiTriju diopolja [[Dalmacija|Dalmacije(Duvno]], [[Livno]] i [[Glamoč]]). Taj se teritorij kasnije naziva Završje ili Zapadne strane. Pripaja Bosni i starohrvatske župa: Pliva, Luka, Uskoplje i Pset koje su se prostirali od Vrbanje i Vrbasa na istoku do Sane na zapadu, poznate pod jednim imenom Donji krajeve. Na istoku, Stjepan II prisajedinjuje Usoru i Soli. Na kraju, Bosna izlazi i na Jadran, i to od [[Dubrovnik]]a do [[Split]]a,. aTako Bosnije pripajaStjepan takođerII iKotromanić Donjestvorio krajeveBosnu ([[Krajina]]),u Usorugranicama ikoje Soli.će uglavnom ostati do današnjih dana
[[Datoteka:Bosnia kingdom in the XIV c 2.jpg|thumb|Bosansko kraljevstvo u 14. vijeku]]
 
Ban Stjepan II. Kotromanić uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama, prvenstveno s [[Mađarska|Ugarskom]], te pomaže sa bosanskim vojnim trupama ugarskom kralju u gušenju raznih pobuna ugarskog plemstva. Ban Stjepan II. KotromanićTatim sklapa zatim trgovački ugovor s Dubrovnikom [[1334]]. godine, a [[1335]]. godine i sa [[Venecija|Venecijom]]. Ban Stjepan II. Kotromanić podržava [[Crkva Bosanska|Crkvu Bosansku]], što ga dovodi u sukob s [[Papa|Papom]], te da bi ga odobrovoljio pristaje [[1340]]. godine da dâ veoma veliku slobodu djelovanja [[franjevci]]ma u Bosni, te i on sam službeno prelazi na [[katoličanstvo]] u [[april]]u [[1347]]. godine, kada šalje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni, koji trebaju biti : "...obučeni u podučavanju u vjeri i da znaju pričati našim jezikom...".
 
Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarijat, koji se vrlo brzo širi i uključuje u sebi mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do [[Rumunjska|Rumunjske]], tako da već [[1385]]. godine Bosanski franjevački vikarijat uključuje u sebi 35 franjevačkih samostana, od kojih su pak samo 4 bila na teritoriji Bosne. To su franjevački samostani u [[Visoko]]m, Lašvi, [[Kraljeva Sutjeska|Kraljevoj Sutjesci]] i [[Olovo (BiH)|Olovu]].