Joseph McCarthy – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Red 56:
Prve tri godine mandata McCarthy nije bio naročito zapažen u javnosti; među pratiocima washingtonskih zbivanja je uživao reputaciju umjerenjaka, a washigtonskim salonima bio popularan zbog svoje elokventnosti i šarma. Sve se to, međutim, promijenilo kada je 9. februara 1950. održao govor klubu Republikanskih žena u gradu [[Wheeling (West Virginia)|Wheeling]] u državi [[Zapadna Virginia]], gdje je ustvrdio da posjeduje popis od nekoliko desetaka članova Komunističke partije SAD "koji još uvijek rade kao službenici u [[State Department]]u. Takve optužbe, za koje McCarthy nikada nije dao čvrste dokaze, su izazvale veliku pažnju, ali i reakciju tadašnje demokratske većine u Senatu, koja je to shvatila kao stranački motiviran napad na administraciju predsjednika [[Harry S. Truman|Trumana]]. Pod vodstvom senatora [[Millard Tydings|Millarda Tydingsa]] je u februaru 1950. organiziran odbor koji je proveo javno saslušanje sa ciljem da se utvrdi istinitost McCarthyjevih navoda. Zaključak, donesen glasovima na stranačkoj liniji, je bio protiv McCarthyja, ali ih je McCarthy vješto iskoristio da okrene javnost na svoju stranu. Iste godine je svoju popularnost iskoristio kako bi svojim republikanskim kolegama pomogao da vrate većinu u Senatu, a sam Tydings je poražen na izborima.
McCarthy je pri tome kao svoju omiljenu metu držao upravo Trumanovu administraciju, koju je optuživao da je "premekana" prema Sovjetima, zaslužna za "[[gubitak Kine]]" 1949. godine, kao i američke poraze u [[korejski rat|korejskom ratu]]. Sa druge strane je relativno brzo izgradio čvrsto političko savezništvo sa [[porodica Kennedy|porodicom Kennedy]], čije je pripadnike - braću [[John F. Kennedy|Johna]] i [[Robert F. Kennedy|Roberta]] - podržavao usprkos tome što su bili kandidati Demokratske stranke. U svemu tome je značajnu ulogu igrala i snažna podrška [[Katolička crkva|Katoličke crkve]].
McCarthy je vrhunac moći i uticaja imao 1952. godine. Tada je [[Dwight Eisenhower]] kao republikanski predsjednički kandidat, usprkos toga što se privatno gnušao McCarthyjeve demagogije i smatrao ga opasnim ekstremistom, prihvatio njegovu podršku. Nakon izbora, međutim, Eisenhower nije razloga da održi taj savez, te je diskretno pružao podršku javnoj kampanji protiv McCarthyja koja je dolazila iz lijevog i liberalnog dijela američke javnosti. Iste godine je, pak i sam McCarthy počeo napadati Eisenhowera na isti način na koji je napadao Trumana, optužujući ga za "mekoću" prema Sovjetima i da tolerira "komuniste" u svojoj administraciji.
McCarthy je u Senatu kojim je od 1953. godine ponovno bila republikanska većina, preuzeo relativno nevažni [[Stalni pododbor Senata SAD za istrage]], ali je njegove ovlasti "kreativno" tumačio kako bi otpočeo javna saslušanja s ciljem da se raskrinkaju komunisti u nizu federalnih institucija kao [[Glas Amerike]]. U tome su mu pomagali Robert F. Kennedy i mladi advokat po imenu [[Roy Cohn]]. Kada je, međutim, na red došla [[Vojska SAD]], a kao komunisti i "izdajnici" bili prokazivani odlikovani ratni heroji, protiv McCarthyja su se počeli okretati i njegovi dotadašnji pristaše, pa i vodeći antikomunisti, smatrajući da McCarthyjeve metode samo idu na ruku komunističkoj propagandi.
U proljeće 1954. su započela znamenita saslušanja na kojima su se trebale dokazati McCarthyjeve optužbe protiv Vojske. Ona su kulminirala 9. juna kada je [[Joseph N. Welch]], pravni zastupnik Vojske, osramotio McCarthyja pred TV-kamerama. To je bio signal da se u Senatu organizira glasanje na kome je McCarthy 2. decembra 1954. službeno ukoren zbog svojih neprihvatljivih postupaka.
McCarthy je, prema navodima svjedoka, nakon toga počeo fizički propadati. Umro je 2. maja 1957. u mornaričkoj bolnici Bethesda, pri čemu se kao službeni razlog navodi [[hepatitis]]; većina biografa drži da je tome pridonio i [[alkoholizam]]. Iza sebe je ostavio suprugu Jean i posvojenu kćer Tierney.
Ispražnjeno mjesto u Senatu je osvojio demokrat [[William Proxmire]].
==Eksterni linkovi==
| |||