|
Naredni period Polibije je izgleda proveo u Rimu gdje se posvetio radu na svojem historijskom djelu a povremeno je išao na duga putovanja po [[mediteran]]skim zemljama gdje je iz prve ruke sakupljao historijsku građu. Polibije je razgovarao i sa brojnim veteranima koji su mu pomogli u razjašnjenju događaja o kojima je pisao a imao je i pristup arhivskoj građi. Ostatak Polibijevog života nam nije poznat; moguće je da je putovao sa [[Scipion]]om do Španije i bio njegov vojni savjetnik tokom rata protiv [[Numancija|Numancije]] (Ovaj grad na Iberijskom poluostrvu i njegovi stanovnici pružili su herojski otpor Rimljanima, bila im je draža smrt nego ropstvo pod Rimom. Iako opkoljen i mučen glađu, grad se nije predavao. Kada je Scipion Emilijan napokon ušao uovaj grad 133. godine pne. zatekao je stravičan prizor: Numantinci su izvršili masovno samoubistvo.) Polibijevi zapisi o ovom događaju su nažalost izgubljeni. (Kasnije je [[Migel de Servantes Saavedra]] opisao ovaj rat u svojoj tragediji Opsada Numancije /El cerco de Numancia/). Pri kraju života, Polibije se napokon skrasio u Grčkoj gdje još i danas postoje mnogi natpisi sa njegovim imenom i statue sa njegovim likom.
ZOTA JE INACE BIO BUDALETINA, AKO OVO NE PRIHVATITE VI STE PIZDE.
== Polibije historičar ==
Polibije je napisao veliki broj djela od kojih je do danas sačuvan samo manji broj. Među njegovim ranim radovima ubraja se biografija velikog grčkog vojskovođe i državnika Filipomena. Ovom biografijom kasnije se poslužio [[Plutarh]], još jedan od velikih historičara antičkog vremena, te preko njega znamo za ovaj Polibijev rad jer je original izgubljen. Dalje, Polibiju se pripisuje i obiman traktat pod naslovom ''Taktika'' u kojoj je dao detaljan opis grčke i rimske vojne taktike. Ni ''Taktika'' nije preživjela stoljeća ali neke njene dijelove Polibije je iskoristio za Historiju, njegov najznačajniji i najobimniji rad u 40 knjiga (tomova).
Prvih pet tomova Historija su sačuvani u potpunosti, tu je i veći dio šestog a nažalost samo fragmenti ostalih tomova. Prva dva toma opisuju događaje na području Mediterana od [[Gali|Galske]] opsade i pljačke [[Rim]]a 390. godine pne. pa sve do [[Punski ratovi|Prvog Punskog rata]], s fokusom na uspon rimske [[hegemonija|hegemonije]]. U prvim dijelovima Historija Polibije jasno pokazuje namjeru da objasni kako je i zašto Rim u razdoblju od nepune 53 godine postao dominantna sila u cijelom tada poznatom civiliziranom svijetu.
Možda se tvrdnja iz prethodne rečenice čini pretjerana, no tadašnji je Rim od sile ograničene samo na [[Apeninsko poluostrvo]] za pola stoljeća uspio postati imperij koji je eliminirao Kartagu i osvojio sredozemni dio Afričke obale od [[Egipat|Egipta]] do [[Alžir]]a, pa zatim [[Iberijsko poluostrvo]], južnu [[Francuska|francusku]] obalu, [[Ilirija|Iliriju]], Grčku, [[Makedonija|Makedoniju]] i [[Mala Azija|Malu Aziju]]. Polibije tu možda nije uračunao prethodna stoljeća "priprema" za ovakvu ekspanziju ali mi moramo imati u vidu da je on bio Grk, i da je "svijet" za Grke tada bio samo ''grčki Mediteran'', njihova matična zemlja i njihove kolonije; sve ostalo su bila barbarska područja. (Uistinu, stari Grci su često bili arogantni u svom odnosu prema neciviliziranom ostatku svijeta, doduše s određenim pravom; lutajuće barbarska plemena u ostatku tadašnje [[Evropa|Evrope]] bila su tek na nivou [[neolit]]a, nisu imali pismenost, državu ni ostale atribute "civilizacije".)
[[Datoteka:Titus Livius.jpg|thumb|120px|Tit Livije]]
Oko stotinu godina nakon Polibija, rimski historičar Livije (59. pne.-17. godine) se u svojim djelima uveliko oslanjao na Polibijeve radove. Smatra se da je Polibije bio prvi historičar koji je pokušao predstaviti historiju kao slijed događaja potaknutih određenim uzrocima i sa odgovarajućim posljedicama. Polibije je bio veoma pažljiv i kritičan istraživač koji se oslanjao na sopstvena iskustva i svjedočenja direktnih učesnika u historijskim događajima.
Očito je Polibije bio svjestan opasnosti od prihvatanja priča i predanja kao historije: tražio je istinu umjesto praznih i nekorisnih bajki. Njegov poseban interes za već pomenutu sposobnost Rima da se organizuje i stavi pod kontrolu cijelo područje Mediterana dovela ga je do analize nekoliko vrsta ustavnih rješenja i prijedloga teorije o promjenama ustava kroz neizbježan ciklus promjena društvenog i državnog uređenja: od [[monarhija|monarhije]] preko [[tiranija|tiranije]], [[aristokratija|aristokratije]], [[oligarhija|oligarhije]], [[demokratija|demokratije]], [[anarhija|anarhije]] natrag i opet do tiranije. Polibije je imao visoko mišljenje o Ustavu Rima ali je, čini se, smatrao da će i "vječni Rim" vidjeti svoju propast, možda ne zbog djelovanja moćnijeg vanjskog neprijatelja, već zbog propadanja iznutra.
Polibije je vidjeo i zabilježio sve: [[nacionalizam]], [[ksenofobija|ksenofobiju]], političku [[demagogija|demagogiju]], strašne bitke i okrutnost, lojalnost, hrabrost i vrlinu, inteligenciju, razum i visprenost. Njegovo djelo nije samo puko nabrajanje događaja u vremenu već kritičko i sveobuhvatno promišljanje o historiji.
== Reference i eksterni linkovi ==
| 