Italski narodi – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m Vraćene izmjene 178.222.131.158 (razgovor) na posljednju izmjenu korisnika Autobot
Red 4:
 
==Negrčko stanovništvo Sicilije i južne Italije==
:''Vidi članke: [[Sikuli]], [[Enotriji]], [[Auzonci]], [[Honi]], [[Morgeti]], [[Itali]]''
:''Vidi članke: [[Sikuli]], [[Enotriji]], [[Auzonci]], [[Honi]],[[Sicilija|Siciliji]] i Apeninskom poluostrvu osvedočeno je u istorijskim izvorima ([[Tukidid]] i [[Polibije]]). Međutim, teško je ustanoviti u kojim su oblastima oni tačno živeli i kakve su bile njihove veze sa drugim narodima na poluostrvu (na primer, [[Liguri]]ma, Italima, Enotrijima i Auzoncima). Indoevropski karakter sikulskog jezika vidi se iz nekoliko kratkih negrčkih natpisa koji su nađeni u istočnoj Siciliji i koji se mogu povezati sa Sikulima (od kojih je najznačajniji natpis nađen u Centuripi, danas ''Centuripe''), zatim iz natpisa na novcu i sikulskih reči koje pominju [[Antika|antički]] pisci. Izgleda da sikulski jezik pokazuje bliskost latinskom, a ima veze i sa [[Umbro-sabelski|umbro-sabelskim dijalektima]]. Migracija Sikula s Apeninskog poluostrva na Siciliju datira se u [[Praistorija|praistorijsko]] ali ne veoma udaljeno doba, s obzirom na to da u tradiciji postoje neki odjeci te seobe i s obzirom da se kontinentalni arheološki uticaj odjednom pojavljuje na kraju [[Bronzano doba|bronzanog doba]]. Osobena sikulska kultura [[Željezno doba|željeznog doba]], poznata po nekropolama u Pantalici blizu [[Sirakuza|Sirakuze]] i u Finokitu blizu Nota, cvetala je između 9. i 5. veka st. e. i postepeno se utopila u napredniju grčku civilizaciju.
 
:''VidiPrisustvo članke:Sikula [[Sikuli]],na [[Enotriji]], [[Auzonci]], [[Honi]],[[Sicilija|Siciliji]] i Apeninskom poluostrvu osvedočeno je u istorijskim izvorima ([[Tukidid]] i [[Polibije]]). Međutim, teško je ustanoviti u kojim su oblastima oni tačno živeli i kakve su bile njihove veze sa drugim narodima na poluostrvu (na primer, [[Liguri]]ma, Italima, Enotrijima i Auzoncima). Indoevropski karakter sikulskog jezika vidi se iz nekoliko kratkih negrčkih natpisa koji su nađeni u istočnoj Siciliji i koji se mogu povezati sa Sikulima (od kojih je najznačajniji natpis nađen u Centuripi, danas ''Centuripe''), zatim iz natpisa na novcu i sikulskih reči koje pominju [[Antika|antički]] pisci. Izgleda da sikulski jezik pokazuje bliskost latinskom, a ima veze i sa [[Umbro-sabelski|umbro-sabelskim dijalektima]]. Migracija Sikula s Apeninskog poluostrva na Siciliju datira se u [[Praistorija|praistorijsko]] ali ne veoma udaljeno doba, s obzirom na to da u tradiciji postoje neki odjeci te seobe i s obzirom da se kontinentalni arheološki uticaj odjednom pojavljuje na kraju [[Bronzano doba|bronzanog doba]]. Osobena sikulska kultura [[Željezno doba|željeznog doba]], poznata po nekropolama u Pantalici blizu [[Sirakuza|Sirakuze]] i u Finokitu blizu Nota, cvetala je između 9. i 5. veka st. e. i postepeno se utopila u napredniju grčku civilizaciju.
 
Izuzetno je malo dokaza koji bi potvrdili prisustvo Sikula na Apeninskom poluostrvu, a takva je situacija i sa drugim primitivnim starosedelačkim populacijama današnje Kalabrije i Lukanije (Enotriji, Auzonci, Honi, Morgeti i Itali), kao i Kampanije (Auzonci i [[Oski]]). Savremeni ispitivači postavili su tezu da se duž [[Tirensko more|tirenskog]] obalnog luka u najranija vremena protezao pojas paleoitalskih naroda (tzv. zapadnih Italika ili Proto-Latina), koji su prvobitno bili povezani sa [[Latini]]ma i razlikovali se od istočnih italskih naroda, koji su naseljavali [[Apenini|apeninsku]] i [[Jadransko more|jadransku]] oblast. Arheološke nalaze čine groblja s grobovima iz gvozdenog doba, ali postoje i tragovi [[nekropola]] s [[kremacija]]ma, posebno u provinciji [[Salerno|Salernu]] i u Kalabriji. Nastali su veliki utvrđeni gradovi, posebno u unutrašnjosti Lukanije. Međutim, [[Etnicitet|etnička]] posebnost ovih antičkih naroda je postepeno zaboravljena između 8. i 4. veka st. e., što je bilo uzrokovano prodorom Grka i ekspanzijom Etruraca i istočnih Italika (Samnita, Lukanaca, Brutija).
Linija 11 ⟶ 13:
:''Vidi članke: [[Japigi]], [[Mesapi]]''
 
Stanovnici krajnjeg jugoistoka Apeninskog poluostrva činili su posebnu grupu stanovništva koje antički pisci često nazivaju Japigi (odakle potiče geografski termin Japigija, u kome se može prepoznati "Apulija"). Ta je teritorija uključivala Salentince i Mesape na Salentinskom poluostrvu (antička Kalabrija), i severenije od njih Peucetije i Daune. (Ponekad se nazivi Japigi i Mesapi koriste kao sinonomi.) Antička tradicija kaže da su ova plemena [[Kelti|keltskog]] ili [[Iliri|ilirskog]] porekla. Japiški, odnosno, kako se češće naziva, mesapski jezik poznat je iz značajnog broja pogrebnih, votivnih, monetarnih i drugih natpisa pisanih grčkim [[alfabet]]om i nađenih u Apuliji, posebno na [[Salentinsko poluostrvo|Salentinskom poluostrvu]], zatim iz reči koje pominju antički pisci i iz [[Toponomastika|toponomastičkih]] podataka (imena mesta). Mesapski je jezik svakako indoevropski, različit je od [[Latinski jezik|latinskog]] i umbro-sabelskih jezika, i ima analogije sa [[balkan]]skim i [[Srednja Evropa|srednjoevropskim]] jezicima. To ide u prilog tezi o balkanskom poreklu Japiga, posebno kad se uzme u obzir da je u [[Ilirija|Iliriji]] postojalo pleme [[Japodi|Japoda]] i da je dalje na severu, na jadranskoj obali Italije, živelo pleme poznato kao ''Iapuzkus''. Verovatno se, međutim, nije radilo o pravoj seobi, već o postepenom praistorijskom prodiranju prekojadranskih elemenata. Ekspanzija Japiga ih je verovatno dovela do Lukanije, pa čak i današnje Kalabrije, kako se može zaključiti iz podataka koje pružaju predaja i [[arheologija]].
 
Civilizacija Apulijaca, na koju je značajan uticaj vršila civilizacija obližnjih grčkih [[Grčka kolonizacija|kolonija]], razvijala se u periodu između 9. i 3. veka st. e. Iz najstarijeg doba potiču izdubeni grobovi, ponekad u velikim kamenim tumulusima. U oblasti Siponta, blizu današnje Manfredonije, uz grobove se nalaze [[Antropomorfizam|antropomorfne]] [[Stela|stele]] s [[Geometrija|geometrijskim]] bareljefima. Geometrijski oslikana keramika s linearnim motivima održala se do početka [[Helenizam|helenističkog doba]]. Kasnije su grobovi poprimili oblik velikih sanduka i [[Katakombe|katakombi]] sa oslikanim stranama. Način sahranjivanja bila je isključivo [[inhumacija]].