Razlike između izmjena na stranici "Miles Davis"

Obrisan 1 bajt ,  prije 9 godina
m/м
razne ispravke
m/м (Bot: Adding {{Commonscat}})
m/м (razne ispravke)
 
Snažan dojam na njega je ostavio boravak u Europi, osobito u Parizu gdje je naišao na poštovanje i oduševljene njegovom glazbom. Tu je prijateljevao s umjetnicima poput Juliette Grecoi Jean-Paula Sartrea, te snimio višestruko nagrađenu glazbu za kultni film "Ascenseur puor l'echafaund" (Lift za gubilište)Louisa Mallea. U vrlo opuštenoj atmosferi u jednom radijskom studiju u Parizu, sa svojim je sastavom, u kojem su bili europski glazbenici i Amerikanci koji su tada već živjeli u Parizu, improvizirao gledajući pojedine kadrove iz filma i cjelokupni materijal snimio tijekom jedne noći. Za razliku od Europe gdje je smatran iznimnim umjetnikom, u SAD-u je još uvijek doživljavao neugodnosti, uhićivanja i premlaćivanja od strane policije. 
 
 
Šezdesete su godine donijele nove promjene u postavi i razvijanje modalnog pristupa, te sve učestalije razmirice sColtraneom. Njihove su se glazbene ideje sve više razlikovale, a neslaganje je kulminiralo na europskoj turneji krajem šezdesete, poslije koje su zajedno objavili samo još album"Some Day My Prince Will Come" na kome se već pojavljuje i drugi tenor saksofonist - Hank Mobley. Albumom "Seven Steps To Heaven" iz 1963. Miles je promovirao novu ritam sekciju s mladim nadarenim glazbenicima koji će poslije postati zvijezdama jazza: klaviristom Herbiem Hancockom, kontrabasistom Ronom Carterom i bubnjarem Tonyjem Williamsom, ali nitko nije zadovoljavao kriterije koje je na mjestu saksofonista postavio Coltrane. Isprobavao je s Hankom Mobleyem, Samom Riversom, te Georgeom Colemanom koji je svirao početkom 1964. na koncertu u Lincoln Centru što je zabilježeno na dva divna albuma: "My Funny Valentine" i "Four & More". Konačno se sastavu pridružio Wayne Shorter. Bio je to, uz dvije postave iz pedesetih s Coltraneom, najznačajniji Milesov sastav s kojim je od 1965. do 1967. snimio brojne cijenjene ploče poput "E.S.P.", "Miles Smiles", "Nefertiti" i druge. Zahvaljujući svojoj otvorenosti prema svim utjecajima, a volio je i Jimija Hendrixa, s ovim je mlađim naraštajem jazzista, u doba zamaha free-jazza, ostvario novi zaokret u karijeri i pokrenuo novi smjer nazvan jazz-rockom ili fusionom. 
Nepredvidiv, kakav je bio tijekom cijele karijere, u tom je razdoblju, uz John Lee Hookera, Taj Mahala, Roya Rogersa i druge blues glazbenike snimio glazbu za Hopperov film "The Hot Spot". Pred kraj karijere ostvario je suradnju s još jednim legendarnim glazbenikom, Quincyjem Jonesom s kojim je nastupio na Jazz Festivalu u Montreuxu što je zabilježeno na albumu "Miles Davis & Quincy Jones Live At Montreux" za tvrtku Warner Bros. za koju je snimao u posljednjem razdoblju
 
== VanjskiEksterni linkovi ==
{{Commonscat}}
 
* [http://www.milesdavis.com/ Official website]
* [http://www.miles-davis.com/ Official Sony Music website]
{{DEFAULTSORT:Davis, Miles}}
 
{{Commonscat}}
 
[[Kategorija:Rođeni 1926.]]
177.192

izmjene