Pokušaj državnog udara u Venezueli 2002.

Pokušaj državnog udara u Venezueli iz 2002. godine bio je neuspjeli puč koji se odvio 11. travnja 2002. godine, a tokom kojega je venezuelanski predsjednik Hugo Chávez na 47 sati svrgnut s vlasti, prije nego je ponovo preuzeo funkciju na koju je izabran. Izabran 2000. godine, Chávez se na vlast vratio uz pomoć lojalista unutar vojske i siromašnih slojeva venezuelanskog stanovništva, koji su u njemu vidjeli spasitelja.[1]

Pokušaj državnog udara u Venezueli 2002.
2002 Venezuelan coup d'état attempt uprising.jpg
Čavisti ispred palače Miraflores tokom puča
Datum 11.13. travnja 2002.
Lokacija  Venezuela
Ishod Propast puča i povratak Cháveza na vlast
Sukobljene strane
Venezuela Vlada Venezuele
Podrška:
Venezuela Opozicija Venezuele
  • Protuvladini prosvjednici
  • Vojni pobunjenici
Podrška:
Komandanti i vođe
Venezuela Hugo Chávez Venezuela Pedro Carmona
Žrtve i gubici
90 mrtvih, 60–150+ ozlijeđenih

Kriza je započela 9. travnja, kada je nacionalna sindikalna središnjica, CTV, pozvala na opći štrajk. Najavljeni štrajk bio je reakcija na Chávezovo imenovanje političkih saveznika na ključne pozicije unutar venezuelanske nacionalne naftne kompanije, PDVSA.[2] Samo dva dana kasnije, gotovo milijun Venezuelanaca je pokrenulo marš u Caracasu kao znak protesta protiv Cháveza.[3] U jednom trenutku, vođe opozicije su preusmjerile prosvjednike prema predsjedničkoj palači Miraflores, gdje su vladini pobornici (čavisti) i Bolivarski krugovi održavali vlastiti skup. Po dolasku opozicije, dvije strane su se sukobile. Ubrzo je došlo i do pucnjave, a do kraja večeri je na obje strane bilo 19 mrtvih. Nedugo zatim, vojska se sastala u palači Miraflores i zahtijevala od Cháveza da podnese ostavku. Kada je ovaj odbio dati ostavku, vojska ga je uhapsila;[4][5][6] Chávez je zatražio azil na Kubi, što mu je odbijeno, te mu je naređeno da se pojavi pred venezuelanskim sudovima.

Pedro Carmona, predsjednik Fedecámarasa, postao je vršitelj dužnosti predsjednika. Tokom njegova kratkotrajnog mandata, Narodna skupština i Vrhovni sud su raspušteni, a kontroverzni Ustav iz 1999. godine je proglašen ništetnim.[7] Međutim, do 13. travnja, puč je bio na rubu propasti jer su Carmonini pokušaji da u potpunosti poništi sve Chávezove odluke izazvali bijes javnosti i dijela vojske,[8] a došlo je i do toga da je dio Chávezovih protivnika odbio podržati Carmonu.[9][10] Kada se počela širiti vijest da Chávez formalno nije podnio ostavku, kako je ranije objavljeno, došlo je do ustanka siromašnog dijela stanovništva, koji se ubrzo našao pred predsjedničkom palačom.[11] U Caracasu, čavisti su preuzeli televiziju i javno zahtijevali njegov povratak. Carmona je ubrzo podnio ostavku i pobjegao u egzil, dok je čavistička Predsjednička garda vratila kontrolu nad palačom bez ispaljenog metka; Carmonina vlada je svrgnuta, a Chávez je vraćen na vlast. Ovim činom, puč je i službeno propao.

Puč je navodno planiran neko vrijeme i to od strane skupina (poslovni lobiji, privatni mediji i katoličke organizacije) koje su smatrale kako nova vlast postaje nedemokratska. Uz to, Chávezova podrška je u tom periodu s visokih 80% pala na samo 30%. Nezadovoljstvo predsjednikom vladalo je i u vojsci, mahom zbog njegovog agresivnog ponašanja te savezništava s Kubom i paravojnim jedinicama, a sve je kulminiralo novim zahtjevima za njegovom ostavkom. Iako je Chávez inicijalno odbio teorije da su Sjedinjene Države organizirale puč kako bi ga uklonile s vlasti,[12][13] kasnije su čavisti i on okrivili upravi njih za upletenost u puču. Privatni mediji su optuženi za neobjektivno izvještavanja, mada upletenost njihovih vlasnika u puču nikada nije dokazana.[14]

ReferenceUredi

  1. „Círculos bolivarianos protestaron” (es). Últimas Noticias. 13 April 2002. Arhivirano iz originala 2 November 2003. https://web.archive.org/web/20031102043203/http://www.ultimasnoticias.com.ve/ediciones/2002/04/13/p16n2.htm. Pristupljeno 11 April 2008. 
  2. Bellos, Alex. „Chavez rises from very peculiar coup”. The Guardian. https://www.theguardian.com/world/2002/apr/15/venezuela.alexbellos. Pristupljeno 8 February 2015. 
  3. Yergin, Daniel (2012). The Quest : energy, security and the remaking of the modern world (revised & updated izd.). New York: Penguin Books. ISBN 0143121944. 
  4. „Esposa de Gebauer espera publicación en Gaceta de Ley de Amnistía” (es). El Universal. 2 January 2008. http://politica.eluniversal.com/2008/01/02/pol_ava_esposa-de-gebauer-es_02A1282403.shtml. Pristupljeno 31 January 2010. »Otto Gebauer fue imputado por el delito de insubordinación y privación ilegítima de libertad al coronel Hugo Chávez Frías,« 
  5. „Veneconomía” (es). Veneconomía. 15 March 2006. http://www.veneconomy.com/site/files/articulos/artEsp3586_2470.pdf. Pristupljeno 29 January 2010. 
  6. Rey, J. C. (2002), "Consideraciones políticas sobre un insólito golpe de Estado" Arhivirano 3 January 2009 na Wayback Machine-u, pp. 1–16; cited in Cannon (2004:296); "In 2002, Venezuela's military and some of its business leaders ousted President Chavez from power and held him hostage." (N. Scott Cole (2007), "Hugo Chavez and President Bush's credibility gap: The struggle against US democracy promotion", International Political Science Review, 28(4), p498)
  7. Interim Venezuelan president sworn in. BBC News. (13 April 2002). URL. Retrieved 30 May 2007
  8. „Insurrección civil y militar termina con el golpe; Chávez, en Miraflores” (es). La Jornada. 14 April 2002. http://www.jornada.unam.mx/2002/04/14/019n1mun.php?origen=index.html. Pristupljeno 4 March 2007. 
  9. Hernández, Enrique (7 May 2002). „Capriles: "Nunca apoyé el gobierno de Carmona"” (es). Asamblea Nacional de la República Bolivariana de Venezuela. http://www.asambleanacional.gov.ve/ns2/noticia.asp?numn=1837. Pristupljeno 4 March 2007. 
  10. „Cecilia Sosa no ha sido notificada formalmente medida privativa de libertad” (es). Unión Radio. 21 October 2005. Arhivirano iz originala 27 September 2007. https://web.archive.org/web/20070927210006/http://www.unionradio.com.ve/Noticias/Noticia.aspx?noticiaid=149501. Pristupljeno 4 March 2007. 
  11. Kozloff (2007:30)
  12. McCaughan, Michael (2010). Battle of Venezuela. New York: Seven Stories Press. ISBN 1609801164. 
  13. Lansberg-Rodríguez, Daniel (15 March 2015). „Coup Fatigue in Caracas”. Foreign Policy. https://foreignpolicy.com/2015/03/15/coup-fatigue-in-caracas-venezuela-maduro/. Pristupljeno 10 July 2015. 
  14. Simon, Joel (2014). The New Censorship Inside the Global Battle for Media Freedom. New York: Columbia University Press. str. 47–48. ISBN 9780231160643. 

Vanjske povezniceUredi