Plan K5
Plan K5, odnosno pojas K5 ili projekt K5, a znan još i kao bambusova zavjesa,[1] bio je plan vlade NR Kampućije kojim su se trebali onemogućiti upadi gerilaca Crvenih Kmera, koji su u to vrijeme boravili u Tajlandu, na teritorij zapadne Kambodže preko tajlandske granice. Plan se sastojao od izgradnje pojasa rovova, žičanih ograda i minskih polja uzduž praktički cijele granice s Tajlandom.[2] Postepeno je implementiran od 1984. do 1989. godine.
Razlozi formiranja ovoga plana ležali su u gerilskom građanskom ratu što su ga Crveni Kmeri pokrenuli protiv provijetnamske NR Kampućije nakon pada Pol Potovog režima 1975. godine. Crveni Kmeri su vršili upade i napade tokom kišne sezone, dok bi NR Kampućija uzvraćala za vrijeme sušne. Kako bi spriječili konstantne sukobe, vijentamski general Lê Đức Anh je skovao plan koji je za cilj imao spriječiti upade Crvenih Kmera stacioniranih u graničnom području s Tajlandom. Plan K5 sastojao se od ukupno pet točaka, druga od kojih je bila izgradnja tzv. bambusove zavjese duž granice s Tajlandom, a koja je sačinjavala osnovicu cijelog plana.[2] Slovo K u nazivu plana, inače prvo slovo kmerskog alfabeta, označavalo je frazu kar karpier, koja je značila "obrana"; broj 5 označavao je broj postulata samoga plana. Velik broj radnika i vojnika koji su sudjelovali u njegovoj implementaciji nije imao pojma što naziv K5 uopće znači.[3]
Plan je započeo 19. srpnja 1984. godine,[4] a inicijalno je uključivao velike zahvate na tamošnjim zelenim površinama, odnosno potpunu eliminaciju velikih površina tropske šume. Cilj tog zahvata bilo je stvaranje velike, otvorene i pregledne površine koja bi bila stalno nadzirana, odnosno onemogućavanje Crvenih Kmera da koriste visoku i gustu vegetaciju kako bi neprimjetno upali na državni teritorij. Cjelokupni plan nikada nije u potpunosti implementiran, a u praksi se pojas K5 sastojao od oko 700 km dugog i 500 m širokog preglednog pojasa zemlje uzduž tajlandske granice koji je bio prepunjen minama (nagaznim i protutenkovskim), toliko da je po jednom kilometru fronta bilo čak 3,000 mina.[5]
Plan je, u konačnici, bio neuspješan. Osim što je praktički doveo do ekološke katastrofe (akutna deforestacija, ugroženje vrsta koje su nastanjivale granično područje, potpuno degradirana zemlja), plan je podbacio i u vojnom smislu. Naime, formirana minska polja nisu uspjela spriječiti upade Crvenih Kmera, koji su pronalazili načine da ih izbjegnu, a pokazalo se kako je, zapravo, nemoguće stalno nadzirati tako veliko područje. Uz to, sustav je bio izrazito težak za održavanje zbog klime, koja je pogodovala brzom rastu posječene vegetacije.[6] Radnici na tom području su radili u nehumanim uvjetima, a dio ih je umro od malarije (velik problem predstavljali su komarci) i umora.[7] Sve to je doprinijelo padu podrške NR Kampućiji među narodom, koji je inicijalno s veseljem dočekao promjenu režima i odlazak Crvenih Kmera.
Brojna minska polja na graničnom području postoje i danas te predstavljaju aktivnu opasnost za ljude.
Reference uredi
- ↑ Kelvin Rowley, Second Life, Second Death: The Khmer Rouge After 1978, Swinburne University of Technology Arhivirano 16 February 2016 na Wayback Machine-u
- ↑ 2,0 2,1 Margaret Slocomb, The People's Republic of Kampuchea, 1979-1989: The revolution after Pol Pot ISBN 978-974-9575-34-5
- ↑ Esmeralda Luciolli, Le mur de bambou, ou le Cambodge après Pol Pot. ISBN 2-905538-33-3
- ↑ „Chronologie du Cambodge de 1960 à 1990 - from Raoul M. Jennar, Les clés du Cambodge”. Arhivirano iz originala na datum 2005-02-20. Pristupljeno 2018-05-30.
- ↑ Landmine Monitor Report 2005
- ↑ Soizick Crochet, Le Cambodge, Karthala, Paris 1997, ISBN 2-86537-722-9
- ↑ Craig Etcheson, After the killing fields: lessons from the Cambodian genocide, ISBN 978-0-275-98513-4