Pio IV.
Pio IV. (Milano, 31. mart 1499. - Rim, 9. decembar 1565.) bio je 224 papa od 25. decembra 1559. do 9. decembra 1565.[2]
| Pio IV. Pius Quartus | |
|---|---|
 | |
| Pravo ime | Giovanni Angelo Medici di Marignano |
| Papinstvo počelo | 25. decembar 1559. |
| Papinstvo završilo | 9. decembar 1565. |
| Prethodnik | Pavao IV. (1555 - 1559.) |
| Nasljednik | Pio V. (1565-1572.) |
| Rođen | 31. mart 1499. Milano, Milansko Vojvodstvo |
| Umro | 9. decembar 1565. [1] Rim, Papinska država |
| Ostali pape imena Pio | |
Pio IV. pravim imenom Giovanni Angelo Medici di Marignano, ostao je upamćen kao papa pod čijim je predsjedanjem završen dugotrajni Tridentski koncil 1562.
Biografija uredi
Giovanni Angelo rođen je u obitelji Medici, ali ne onoj slavnoj iz Firence, već iz Lombardije, koja je bila daleko skromnija i nije imala nikakvih odnosa sa firentinskom granom sve dok Giovanni Angelo nije postao papa Pio IV. Njegov otac Bernardino bio je poreznik u Milanu, glava velike porodice - imao je 14 djece. Najstariji sin poduzetni Gian Giacomo Medici zvan Medeghino bio je kondotjer, koji je postigao briljantnu vojnu karijeru, za zasluge u osvajanju Siene, sam car Svetog Rimskog Carstva dodijelio mu je titulu markiza od Marignana, tako da ju je koristio i mlađi Giovanni Angelo.
Giovanni Angelo, kao najmlađi sin, studirao je pravo u Paviji i Bologni, za vrijeme studija puno se bavio filozofijom i medicinom. Sa 28 godina stekao je reputaciju velikog poznavaoca prava i prihvatio ponudu iz Vatikana, da radi za kuriju, u Rim je stigao 26. decembra 1527. Papa Klement VII. drugi papa iz dinastije Medici postavio ga je za apostolskog protonotara. Nakon smrti pape Klementa VII, Giovanni Angelo postao je i miljenik novog pape Pavla III., koji je postavio za nadbiskupa nekoliko značajnih biskupija; Ascoli Piceno, Fano i Dubrovnik u Dalmaciji, od 1545. do 1553. godine, te na kraju za kardinala - 1549. sa titularnim naslovom u rimskoj bazilici Santa Pudenziana. U isto vrijeme uz njegovu pomoć i blagoslov pape Pavla III., njegov stariji brat Gian Giacomo oženio se sa udovicom Marziom Orsini, iz poznate porodice Orsini koja je imala veliki uticaj na vatikansku kuriju.
Sljedeće godine - 1550., nakon smrti pape Pavla III. za papu je izabran Julije III., koji je nastavio cijeniti rad Giovanni Angela Medicija, te ga je poslao kao svog legata u Romagnu, te zapovjednika papinskih trupa zaduženih za neke akcije po Njemačkoj i Ugarskoj. Sreća ga je prestala pratiti, kad je papa postao Pavao IV. sa čijem se politikom nije slagao, te se povukao u Milano. Ali se upravo njegova netrpeljivost prema Pavlu IV. pokazala se kao njegova velika prednost, jer je upravo on izabran za papu na konklavi održanoj 25. novembra 1559. nakon pontifikata pape Pavla IV. [1]kao rezultat kompromisa između Francuza i Španjolaca
Za papu je okrunjen 6. januara 1560.
Pontifikat uredi
Navike i temperament pape Pia IV. bile su u potpunoj suprotnosti prema njegovim prethodnicima, bio je živahan, ljubazan i druželjubiv, ali istovremeno; diplomatski taktičan, lukav i stručan u obavljanju pontifikata. Poticao je reforme, i tražio pravne forme da ispravi neke nepravde, koje je napravio Pavle IV., tako je oslobodio i ponovno vratio u kardinalski kolegij - Giovannija Moronea, kojeg je Pavao IV. utamničio pod optužbom za krivovjerje. Cijelo vrijeme svog pontifikata nastajao je ublažati neke od njegovih suviše ekstremnih dekreta. S druge strane nije pokazao nikakve milosti prema nećacima pape Pavla IV.; kardinalu Carlu Carafi i njegovom bratu Giovanniju Carafi (njemu je papa Pavao IV. poklonio Vojvodstvo Paliano). On su optuženi za raznorazne zločine, sa vrlo sumnjivim dokazima, i osuđeni na smrt i pogubljeni davljenjem ili dekapitacijom 4. marta 1561. u Anđeoskoj tvrđavi.
Tako su Colonne, koji su bili glavni tužitelji, dobili satisfakciju, međutim je već je slijedeći papa Pio V., - tu presudu poništio i vratio porodici Carafa oduzetu imovinu. Apsolutnu strogost je također pokazao protiv Pompea Colonne, koji je optužen za ubistvo svoje maćehe i pogubljen.
Pio IV. uspio je okončati Tridentski koncil 18. januara 1562. kojeg je suspendirao papa Julije III., u trećoj sesiji.[1]Na kojem je postignut dogovor o reformama koje su prepuštene njegovoj odluci. To je postigao uz pomoć kardinala Moronea i svog nećaka Carla Borromea i veliku količinu osbobne taktičnosti i diplomatske lukavosti, jer su sve tri najveće nacionalne crkve bile ujediniti svoje snage protiv zahtjeva Rima, ukoliko se nebi uvažili njihovi zahtjevi.
Po običaju tog vremena, i papa Pio IV. nije bio imun na nepotizam, i on je postavio svog nećaka Carla Borromea za kardinala i nadbiskupa Milana, koji se ipak pokazao dostojnim tog položaja. Pio IV. shvatio je koliko je protu-španjolsko habsburgška politika njegovih prethodnika nije imala izgleda na uspjeh. Zato se požurio priznati Ferdinanda I. za cara Svetog Rimskog Carstva i sklopio mir s Filipom II. zbog velikih crkvenih privilegija i ovlasti koje je Vatikan dobio po španjolskim zemljama.
Pio IV. bio je strastveni graditelj, Michelangelo je po njegovoj želji izgradio nova rimska vrata - Porta Pia koja su nazvana po njemu. [1]Dao je izgraditi tri nove ceste; Borgo Pio, Borgo Vittorio i Borgo Angelico i u toj novoj gradskoj zoni dogradio zidine, ta dio grada danas se zove po njemu Civitas Pia.
Izvori uredi
Vanjske poveznice uredi
- Biografija pape Pia IV., na portalu treccani.it (it)
- Pia IV. na portalu Katolička enciklopedija (en)
| Rimokatoličke crkvene titule | ||
|---|---|---|
| Prethodi: Pavao IV. |
Papa 1559.-1565. |
Slijedi: Pio V. |