Petrijin venac (roman)

Petrijin venac je roman srpskog književnika Dragoslava Mihailovića, objavljen 1975. godine u izdanju beogradske izdavačke kuće Srpska književna zadruga. Smatra se jednim od najvažnijih romana takozvane stvarnosne proze ili proze novog stila.

Petrijin venac (roman)
Autor(i)Dragoslav Mihailović
Država SFR Jugoslavija
Jeziksrpski
Žanr(ovi)roman
IzdavačSrpska književna zadruga
Datum izdanja1975

Roman je ispripovedan u prvom licu i to u formi skaza, to jest, u vidu stilizacije usmenog govora kojim se dočarava narodni govor neobrazovane seljanke Petrije Đorđević, glavne junakinje i pripovjedačice u romanu. Mihailović stvara iluziju odsustva pisca, koji se transformiše u slušaoca i tako biva uvučen u priču glavne junakinje. Petrija traži od slušaoca da uđe u njenu priču i postane njen saučesnik, neko s kim će se ona sjećati prošlosti i gledati stare fotografije. Petrijini motivi kazivanja nisu jasni od samog početka romana. Njeno pripovedanje nosi sva stilska obeležja kosovsko-resavskog dijalekta. Pored intimne ispovesti o teškom životu glavne junakinje, čitalac se upoznaje i sa seoskim običajima, folklornim vjerovanjima, kao i sa odjecima istorijskih događaja predratne, ratne i posleratne Jugoslavije, koji su predočeni iz perspektive marginalnog, rudarskog sela iz okoline Ćuprije.

„Petrijin venac” je adaptiran u istoimeni film 1980. u režiji Srđana Karanovića.

Radnja uredi

Roman je napisan u formi skaza. Petrijin venac priča poluseljanka, Petrija Đorđević iz sela Višnjevica. Tokom radnje se sjeć prošlosti i gledi stare fotografije. 1930-ih kao mlada seljanka udaje se za seljaka Dobrivoja. Njegova majka je nije voljela jer je u kuću došla bez miraza. Petrija opširno priča o teškoj bolesti ćerke Milane. Brak je obilježio gubitak njihovog prvorođenog sina, a kasnije u ratu, i ćerke Milane.

Nakon te nesreće, Dobrivoje je posmislio kako ona donosi nesreću u kuću i naređuje joj je da ide iz kuće. Ne želeći da se vrati svojoj kući, zaposlila se kao konobarica kod gostioničara Ljubiše u rudarskom mjestu. Ljubiša predstavlja prvog čovjeka u njenom životu koji je uvažava i iskazuje joj poštovanje. Iako su simpatije među njima obostrane, svjesni su da je on prestar za nju. Ona se upušta u ljubavnu vezu sa mladim rudarom Milosavom koji je sklon čestim odlascima u krčmu. Petrija se u svom pričanju usresređuje samo na ono što čini krajnju tačku ili presuđuje u ljudskom postojanju. Petriju prate kroz cijeli život dva glavna straha-strah od samoće i strah od smrti. Strah od samoće prati je prilikom napuštanja od strane svih voljenih osoba, iako možda i nema neke njoj vidljive krivice-rastava od prvog muža, bračna kriza a potom i brza smrt drugog muža Milosava, odvođenje njezine nećakinje koju je dugo godina čuvala i podizala te činjenica da je ista odrasla,te je sve rjeđe posjećuje; priznaje da "nekada danima nema s kime ni da razgovara", da se plaši " da će zaboraviti da priča ".Interesa za nju ne pokazuju ni planinari koji ponekada prolaze kroz njezino selo, jer ne žele, kako kaže, noćiti u prostoj i sirotinjskoj kući koja "vonja po mačkama". Priznaje i da se u nemoći i strahu što je starija sve češće odaje piću, ali kaže i da sve žene iz njezinog okruženja isto rade " Valjda ih čeka neki život, pa da ne bi pile! " Drugi njen strah je smrt-svi su njezini prijatelji i neprijatelji mrtvi. Smrt je nešto najgore "Unakazi te k'o za Belu nedelju", " Ne miriše najbolje ", s druge se strane ne može izbjeći. No, Petrija potpuno zrelo zaključuje da je cijeli život borba i da, na neki način, za predaju nema i ne može biti opravdanja, da se traje dok se može koliko god nam život nije uvijek lijep.

Filmska adaptacija uredi

Mihailovićev roman je adaptiran u film „Petrijin venac1980. Režiju je potpisao Srđan Karanović. Mladu Petriju je tumačila Mirjana Karanović, dok je ostarelu Petriju igrala naturščik Darinka Živković (1928-2013). Film je nagrađen Zlatnom arenom za najbolji film na Pulskom festivalu.

Vidi još uredi

Spoljašnje veze uredi