Petar Galauner (Tomašanci, 2. travnja 1929.) je hrvatski svećenik, isusovac, profesor, duhovnik, rektor Dječačkoga sjemeništa na Šalati, provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove te regionalni asistent Slavenske asistencije u generalnoj kuriji Družbe Isusove u Rimu.

Biografija

uredi

Rodio se je 1929. u Tomašancima. Zaredio se u olovnim godinama poraća Drugog svjetskog rata. 1946. je prišao isusovcima. 19. srpnja 1957. u Zagrebu zaredio se je za svećenika.

Obnašao je razne visoke dužnosti u Družbi Isusovoj i u Crkvi u Hrvata. Obnašao je dužnost rektora Dječačkoga sjemeništa na Šalati. Bio je provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove. U Rimu je bio regionalni asistent Slavenske asistencije u generalnoj kuriji Družbe Isusove u Rimu.

Bio je predavač i dužnosnik u u malim sjemeništima u Dubrovniku i Zagrebu.

Zadnje desetljeće komunizma u Europi proveo je u Rimu. Nakon toga se vratio u Zagreb, gdje je na Šalati 1990. godine preuzeo službu ravnatelja Nadbiskupske klasične gimnazije. Ona je postala ustanovom s pravom javnosti i vraćen joj je status koji joj je državni ateizam u Jugoslaviji bio oduzeo - postala je ravnopravna svim sličnim obrazovnim ustanovama.

U samostalnoj Hrvatskoj aktivno je sudjelovao u osnivanju Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja. Suradnja s prosvjetnim vlastima, ravnateljima srednjih škola i nastavnicima dala je ploda i Udruga je osnovana 1994., a Galauner je postao prvi predsjednik. 1998. godine uprava Nadbiskupske klasične gimnazije prešla je u ruke dijecezanskog svećenstva, nakon čega je pater Galauner otišao u Osijek gdje je osnovao Isusovačku klasičnu gimnaziju. Bio je ravnatelj te gimnazije ] od 1998. do 2001. godine.

U mirovinu je otišao 2003. godine. I nakon toga nastavio je raditi. U Beogradu je preuzeo službu superiora u rimokatoličkoj župi sv. Petra. Pratio je sve crkvene događaje u tim krajevima, među ostalim "Loyola Gimnasiuma" te internata u Prizrenu za 800 učenika i učenica, a koje je utemeljio njemački isusovac Walter Happel.

Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića (1995.).[1]

Izvori

uredi