Petar Bogdani (alb. Pjetër Bogdani, ital. Pietro Bogdano, oko 1630-1689) je najoriginalniji autor rane albanske književnosti. Autor je apologetskog dela Družina proroka (lat. Cuneus Prophetarum) u dva dela 1685. godine, štampanog u Padovi paralelno na italijanskom i albanskom jeziku. To je prvo poznato prozno delo izvorno napisano albanskim jezikom.[1]

Petar Bogdani u molitvi.

Život uredi

Rođen u Gur i Hasit blizu Prizrena oko 1630. godine. Bogdani je bio obrazovan u katoličkoj tradiciji, kojoj je bio veoma posvećen. Njegov stric Andrea ili Ndre Bogdani (oko 1600-1683) bio je nadbiskup Skoplja i autor latinsko-albanske gramatike, danas izgubljene.[1]

Smatra se da je Bogdani svoje početno obrazovanje dobio među franjevcima u Čiprovcima u današnjoj severozapadnoj Bugarskoj. Studirao je Ilirski koledž u Loretu blizu Ankone, kao i njegovi prethodnici Petar Budi i Frang Bardi. Od 1651. do 1654. služio je kao sveštenik u Pultu, a od 1654. do 1656. studirao je Propagandu fide u Rimu, gde je diplomirao kao doktor filozofije i teologije. 1656. je imenovan za biskupa Skadra, na poziciju koju je držao dvadeset jednu godinu. 1659. godine je određen za upravnika Barske nadbiskupije do 1671.[1]

Tokom teških godina tursko-austrijskog rata, od 1664. do 1669., krio se u selima Barbuluš i Rjol u blizini Skadra. Pećina u blizini Rjloa, u kojoj je našao utočište, još uvek nosi njegovo ime. 1667. godine Sveta Stolica ga je imenovala za nadbiskupa u Skoplju, gde je nasledio je svog strica, i upravnika kraljevine Srbije (katolička verska titula).[1]

Njegov religiozni zelotizam i patriotizam držali su ga konfrontiranog sa turskim snagama. U atmosferi rata i nereda zajedno sa svojim rukopisima izbegao je u Dubrovnik, odakle je nastavio za Veneciju i Padovu. U Padovi je počeo da radi za kardinala Gregorija Barbariga (1622-1697) i ubrzo je nastavio da za njega radi u Rimu. Kardinal Barbarigo, biskup Padove, bio je odgovoran za crkvene odnose na Istoku i bio je zainteresovan za kulture orijenta, uključujući i albansku. Biskup je, takođe, nabavio štamparsku mašinu u Padovi, Seminarsku tipografiju (ital. Tipografia del Seminario), koja je služila potrebama orijentalnih jezika i imala setove slova za hebrejski, arapski i jermenski jezik. Barbarigo je bio vrlo ugledan i hteo je da pomogne Bogdaniju u njegovim kasnijim istorijskim poduhvatima.[1]

Posle sređivanja dela Družina proroka, Bogdani se vratio na Balkan u martu 1686. i proveo tamo narednih šest godina u promovisanju otpora vojci Otomanskog carstva na Kosovu. Dao je doprinos organizovanju jedinice od 6000 albanskih vojnika kao pomoć austrijskoj vojsci kada je ona stigla do Prištine i htela da osvoji Prizren. Međutim, on i njegova vojska su se zarazili kugom. Bogdani se vratio u Prištinu i u decembru 1689. je umro od bolesti. Njegov nećak Đerđ izvestio je 1698. da su turski i tatarski vojnici kasnije ekshumirali leš Bogdanija i dali ih psima na sred trga u Prištini. Bogdanija smatraju jednom od najvećih ličnosti rane albanske kulture, dok pisci na njega referišu kao na oca albanske proze.[1]

Dela uredi

Družina proroka, objavljena u Padovi 1685. uglavnom se bavi teologijom i objavljena je na albanskom i italijanskom uz asistenciju Barbariga. Bogdani je završio albansku verziju deset godina ranije, ali nije dobio odobrenje Propagande vere da je objavi, koja je naredila da rukopis prvo mora biti preveden, zbog cenzure. Pun naslov objavljene verzije je:[1]

lat. "Cvnevs prophetarvm de Christo salvatore mvndi et eivs evangelica veritate, italice et epirotice contexta, et in duas partes diuisa a Petro Bogdano Macedone, Sacr. Congr. de Prop. Fide alvmno, Philosophiae & Sacrae Theologiae Doctore, olim Episcopo Scodrensi & Administratore Antibarensi, nunc vero Archiepiscopo Scvporvm ac totivs regni Serviae Administratore"
(Družina proroka uključujući Hrista, spasioca sveta i njegova jevanđeoska istina, uređena na italijanskom i epirskom i podeljena na dva dela od strane Petra Bogdanija od Makedonije, učenika Svete kongregacije propagande vere, doktora filozofije i svete teologije, bivšeg biskupa Skadra i administratora Bara a sada nadbiskupa Skoplja i administratora cele Kraljevine Srbije.)

Družina proroka je štampana latinicom korišćenom za italijanski uz dodatke istih ćiriličkih slova koje su uveli Petar Budi i Frang Bardi. To govori da je Bogdani imao pristup njihovim delima. Tokom njegovih studija u Školi Propagande vere poznato je da je tražio knjige na albanskom od školskog štampara: "pet kopija Hrišćanske doktrine i pet albanskih rečnika"—najverovatnije radova Budija i Bardija. U izveštaju Propagande vere 1665. godine pomenuto je i neko Jevanđelje na albanskom (ital. Euangelii in Albanese) za koje je on čuo, što je možda referenca za Buzukuov misal iz 1555.

Družina proroka je objavljena u dve paralelne kolone, jedna na albanskom, druga na italijanskom i podeljena je na dva toma, svaka sa po četiri poglavlja (ital. scala. Prvi tom, kojem prethode posvete na latinskom, albanskom, srpskom i italijanskom i uključuje dve pesme u po osam linija na albanskom (od kojih je jednu napisao njegov rođak Luka Bogdani a drugu Luka Suma), obrađuje pre svega teme iz Starog zaveta: (1) Kako je Bog napravio čoveka, (2) Proroci i njihove metafore vezane za dolazećeg mesiju, (3) Životi proroka i njihova proricanja, (4) Pesme deset Sibila. Drugi tom, sa naslovom O životu Isusa Hrista, spasioca sveta (ital. De vita Jesu Christi salvatoris mundi) uglavnom je posvećen Novom zavetu: (1) Život Isusa Hrista, (2) Čuda Isusa Hrista, (3) Patnje i smrt Isusa Hrista, (4) Uskrsnuće i drugi dolazak Hristov. Drugo poglavlje uključuje i prevode Knjige Danilove, 9. 24-26, u osam jezika: latinski, grčki, jermenski, sirijski, hebrejski, arapski, italijanski i albanski, a prati ga poglavlje o životu Antihrista, iza čega slede indeks na italijanskom i albanskom i trostrani dodatak pod nazivom Starina Kuće Bogdanijevih (ital. Antichità della Casa Bogdana.[1]

Njegov rad je preštampan dva puta pod naslovom Nepogrešiva istina katoličke vere (ital. L'infallibile verità della cattolica fede) u Veneciji 1691. i 1702. Družina proroka se smatra remek delom rane albanske književnosti i prvim radom na albanskom koji ima pun umetnički i književni kvalitet. On pokriva filozofiju, teologiju i nauku (sa digresijama na geografiju, astronomiju, fiziku i istoriju). Svojom poezijom i prozom on dodiruje pitanja estetike i književne teorije. To je humanistički rad baroknog vremena uvelikom se oslanjajući na tradicije Platona, Aristotela, Avgustina i Tome Akvinskog. Bogdanijev fundamentalni filozofski cilj je spoznaja Boga, odvajajući ga od problema egzistencije, čemu se posvetio razumom i intelektom.[1]

Bogdanijevi talenti su najočigledniji u njegovoj prozi. U njegovom radu se prvi put vidi ono što se može nazvati albanskim književnim jezikom. Kao takvom, data mu je titula oca albanske proze. Njegova skromna religiozna poezija je, s druge strane, nezanimljiva. Opus njegovih pesama predstavljaju Pesme deset Sibila, koje su pune baroknog ukusa religijskih i bibliojskih aluzija.[1]

Izvori uredi

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 Pjetër Bogdani Arhivirano 2012-01-16 na Wayback Machine-u (albanianliterature.net)