Otmica inženjera Granger Telecoma

Otmica inženjera Granger Telecoma se zbila u jesen 1998. godine u Čečeniji, koja je tada bila nepriznata, ali de facto nezavisna država, te predstavljala jedan od najzloglasnijih i po dalekosežnim posljedicama najvažnijih incidenata te vrste u periodu između Prvog i Drugog čečenskog rata.

Otmica inženjera Granger Telecoma
Lokacija	Čečenija: * Grozni (otmica) * Ahčoj-Martanovski rajon (ubistvo)
Datum	3. oktobar - 8. decembar 1998
Meta	4 inženjera britanske tvrtke Granger Telecom
Vrsta napada	otmica uzimanje talaca ubistvo
Oružje	vatreno oružje (otmica) hladno oružje (ubistvo)
Počinitelji	Islamski puk posebne namjene (IPON) pod vodstvom Arbija Barajeva
Branitelji	čečenske policijske i paravojne formacije privatni zaštitari

Incident se zbio dvije godine nakon je Prvi čečenski rat završen čečenskom pobjedom i ostvarenjem de facto nezavisnosti samoproglašene Čečenske Republike Ičkerije. Rat je velikim dijelom Čečeniju ostavio u ruševinama, te je vlada predsjednika Aslana Mashadova nastojala pokrenuti proces obnove, nastojeći se prije svega oslanjati na zapadne tvrtke, dijelom motivirana i time da smanji čečensku financijsku, ekonomsku i drugu ovisnost o Rusiji. U tu je svrhu potpisan ugovor sa britanskom telekomunikacijskom tvrtkom Granger Telecom koji je bio vrijedan između 183 miliona funti; njeni stručnjaci su trebali započeti radove na postavljanju sistema satelitske i mobilne telefonije za državnu kompaniju Chechentelekom. U septembru je u Čečeniju doputovao tim koga su činila tri britanska državljana - Peter Kennedy (46), Darren Hickey (27) i Rudi Petschi (42) - i Novozelanđanin Stan Shaw (58).

U to vrijeme se, međutim, značajno pogoršala sigurnosna situacija u Čečeniji; dijelom je to bila posljedica eskalirajućeg sukoba Mashadova sa suparničkim čečenskim frakcijama, pogotovo onima koje su prigrlile vahabizam i nastojale od Čečenije stvoriti "čistu" islamsku državu, a dijelom zbog toga što se, suočeno sa neprevladanim ekonomskim i socijalnim posljedicama rata, veliki dio stanovništva okrenuo kriminalu kao tradicionalnom izvoru prihoda, prije svega otmicama u svrhu iznuđivanja otkupnine. One su postale rasprostranjene, a osim samim Čečena su žrtvama postajali i ruski državljani, a na kraju i zapadni humanitarni aktivisti.

Otmica je izvedena 3. oktobra kada je oko 20-ak naoružanih napadača upalo u kuću u Groznom gdje su se nalazili inženjeri; u tome ih nije spriječilo ni to što se ona nalazila u neposrednoj blizini štaba policijske jedinice koje su tadašnje čečenske vlasti formirale sa isključivom borbom protiv otmica. Inženjere je štitilo oko šest pripadnika privatne zaštitarske tvrtke, ali je samo jedan od njih pokušao pružiti otpor, pri čemu je jedan od napadača ranjen. Otmičari su svejedno četvoricu inženjera uspjeli zarobiti i odvesti u nepoznatom smjeru.

Taj je događaj predstavljao težak udarac za Mashadovljevu vladu, potkopavši njen autoritet, te na duži rok prekinula bilo kakvu mogućnost zapadnih investicija. Čečenske vlasti su nastalu krizu pokušale riješiti brzo; pokrenuta je serija racija i prepada koja je rezultirala sa preko 60 oslobođenih žrtava otmica, ali ne i zarobljeni inženjeri.

Otmičari su u novembru prvi put stupili u kontakt sa poslodavcima svojih žrtava i od Granger Telecoma zatražili otkupninu od 10 miliona dolara. Iako je britanska vlada javno ponovila svoj službeni stav da se protiv isplati, Granger Telecom je otkupninu platio. Usprkos toga, oteti inženjeri nisu pušteni.

Njihova je sudbina postala poznata kada su 8. decembra u mjestu Asinovskaja, nedaleko od granice sa Ingušetijom, pronađene njihove odrubljene glave. Dva dana kasnije je čečenski potpredsjednik Vaha Arsanov održao pres-konferenciju i prikazao video-snimku koju su dostavili otmičari i na kojoj oteti muškarci čitaju izjave da su radili za britanske, američke i izraelske obavještajne službe, te izvijestio da su sve vrijeme zarobljeništva bili izlagani zlostavljanju i mučenju. Iz čečenskih izvora su kasnije došle informacije da su taoci bili pogubljeni nakon neuspjele akcije spašavanja. Ostatak tijela je čečenskim vlastima predan 29. decembra; autopsija je pokazala da su im glave bile odrubljene nedugo nakon što su pretučeni.

Za otmice i ubistva nitko nije bio formalno optužen ni osuđen, ali su se svejedno često spominjala različita imena, ispočetka u kontekstu međusobnih suparništava među čečenskim vođama koji su jedni druge htjeli kompromitirati. 13. decembra 1998. su tako čečenski službeni izvori okrivili grupu militanata okupljena oko Arbija Barajeva; prema navodima jednog od kasnije otetih i oslobođenih talaca, sam Barajev je 2001. priznao da je zločin učinio po nalogu Osame bin Ladena; sam Barajev se od zločina ogradio. U čečenskoj javnosti su i česte špekulacije da je iza zločina stajala ruska tajna služba FSB, kojoj je glavna namjera bila kompromitirati nezavisnu Čečeniju pred zapadnom javnošću i investitora, te tako stvoriti preduvjete za predstojeću invaziju; FSB je, prema tim špekulacijama ili neposredno potakao otmicu ili otmičare potplatio da taoce ubiju umjesto da ih puste na slobodu. Godine 2005. su ruske sigurnosne snage uhvatile militanta po imenu Adam Džabrailov koji je, navodno, prilikom ispitivanja priznao sudjelovanje u otmici. Iste je godine u intervjuu za Channel 4 čečenski vođa Šamil Basajev za zločin optužio nekoliko čečenskih vođa koji su naknadno počeli surađivati sa Rusima.

Godine 2001. je o otmici britanska TV-kuća BBC snimila dokumentarni film.