Otkrivenje po Petru (koptsko)

Fragment Petrovog otkrovenja

Otkrivenje po Petru na koptskom jeziku, nazvano i gnostičko otkrivenje po Petru radi razlikovanja od Otkrivenja po Petru na grčkom jeziku, je hrišćanski gnostički spis iz 3. vijeka otkriven u okviru zbirke Nag Hamadi.[1]

Petrova apokalipsa sadrži pripovijest o otkrivenju koje je doživio apostol Petar i koje je protumačio Isus Spasitelj, čime Petar postaje prosvetljen i otkriva pravu tajnu Isusove muke.[2] Progon Isusa predstavlja model za razumijevanje ranokršćanske povijesti koja se odnosi na ugnjetavanje gnostičkih vjernika od "onih koji sebe nazivaju biskupima i đakonima". U spisu, Isus nizom proročanstava, koja zapravo odražavaju prošle događaje, kritizira glavnu struju kršćanstva.[1]

Pisac ove knjige, po svoj prilici, je bio gnostički hrišćanin zabrinut zbog opasnosti progona.[2] Spis odražava sukob između glavne struje kršćanstva i ranohrišćanskih disidenata u periodu uspostave episkopalne vlasti. Neki proučavaoci primećuju da su u ovom spisu "heretici" više nalik onima koji se obično smatraju "ortodoksnima".[3]

Spis pripada književnom žanru otkrivenja.

NastanakUredi

Procenjuje se da je Otkrivenje po Petru napisano u 3. vijeku, kada je razlika između ortodoksije i hereze postala izraženija.[1]

SadržajUredi

Otkrivenje po Petru je organizirano u tri viđenja koja se pripisuju Petru, a koja tumači Spasitelj, kao onostrani tumač. Na početku Otkrivenja Petar vidi napad svećenika i naroda na njega i Isusa (72), te kaže: "Gledao sam sveštenike i narod kako trče prema nama sa kamenicama kao da hoće da nas ubiju; ja sam se uplašio da ćemo umreti".[4] Isus ga nakon toga upozorava da će mnogi koji »prihvate naše učenje u početku« pasti u zabludu.[5] Ovi »lažni vernici« ustvari predstavljaju ortodoksne hrišćane.[2] Iz prvoga viđenja se može zaključiti kako je bilo barem šest neprijateljskih skupina, takozvanih "slijepaca koji nemaju vodiča." Većina tih skupina bila je iz ortodoksne crkve, no neke se mogu shvatiti i kao suparničke gnostičke sljedbe. Autor najviše zamera tim hrišćanima što nevinu sabraću u veri nateruju da idu »dželatu« — instrumentu rimske države — i veruju da »će postati čisti« ako se »drže imena mrtvog čoveka«.[3]

Isus dalje govori protiv shvatanja da su dobro i zlo nastali iz istog izvora:

No, mnogi drugi koji se protive istini i glasnici su pogreške, okrenut će svoju pogrešku i zakon protiv mojih čistih misli, misleći da dobro i zlo potječu iz jednoga (izvora). Oni trguju mojom rječju.[6]

Dalje se posebno kritikuju oni koji su preuzeli vodeće položaje u crkvi:

Bit će i drugih, među onima koji su izvan našega broja, koji sebe nazivaju biskupima i đakonima, kao da su svoju vlast primili od Boga. Oni se pokoravaju sudu voda. Ti su ljudi suhi kanali.[7]

Druga scena (81) na doketski način opisuje Isusovo raspeće i stradanje. Spis pravi razliku između tjela i živoga Isusa koji stoji iznad, smijući se progoniteljima.

Videh kako ga ščepaše i rekoh: »Šta to vidim, Gospode? Jesi li zaista to ti koga oni odvode? Da li se oslanjaš na mene? Da li oni prikucavaju stopala i šake nekog drugog? Ko je onaj iznad krsta koji je veseo i smeje se?« 

Spasitelj mi reče:: »Onaj koga vidiš veselog i kako se smeje iznad krsta jeste živi Isus. A onaj kroz čije šake i stopala zakucavaju eksere jeste njegov telesni deo, koji je zamena. Oni sramote ono što je ostalo umesto njega. I pogledaj njega, i (pogledaj) mene !« [8]

Ova vizija pomaže Petru da se suoči sa patnjom. U početku, on se plašio da će Gospod »umreti«; sada shvata da samo »telesni deo«, odnosno »zamena«, može umreti. Gospod objašnjava da je »prvobitni deo« oslobođen kako bi sastavio »savršenu svetlost sa mojim svetim duhom«.[9] Treća scena (82) odgovara Isusovu uskrsnuću u ortodoksnoj predaji, no protumačena je gnostičkom terminologijom, kao ponovno sjedinjenje Isusova duhovnoga tijela s svjetlošću nebeske plerome.[1]

AnalizaUredi

Rana Kršćanska Crkva je opisana kao podijeljena na različite frakcije koje se suprotstavljaju gnostičkoj zajednici. Svijet je za besmrtne duše (gnostike) neprijateljsko okružje. Te besmrtne duše izvana nalikuju smrtnim dušama (negnosticima), no iznutra se od njih razlikuju po svojoj besmrtnoj biti. Obdarene znanjem o svome nebeskom podrijetlu, vjernici žude za povratkom nebeskomu Sinu Čovječjemu, koji će doći kao eshatološki sudac, kako bi sudio tlačiteljima i osvetio progonjene.[1] Crkveni poglavari se čak osuđuju kao jeretici koji, iako »ne razumeju misteriju ... hvališu se kako misterija istine pripada samo njima«.[2]

Otkrivenje predstavlja dragocjen izvor docetičke kristologije. Odnos prema Petru kao utemeljitelju gnostičke zajednice, druga je ključna tema ovoga dokumenta.[1]

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Izvorni koptski tekstovi (Otkrivenje po Petru, uvod: James Brashler)
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Elejn Pejgels - Gnostička evanđelja (scribd)
  3. 3,0 3,1 Knjižnica Nag Hammadi, Prvo hrvatsko izdanje, Biblioteka Svjetlost, Predgovor Jamesa Robinsona (scribd)
  4. Petrova apokalipsa 72.5—9, u NHL 340.
  5. Petrova apokalipsa 73.23—24, u: NHL 341.
  6. Otkrivenje po Petru (koptsko) 77-78
  7. Otkrivenje po Petru (koptsko) 79
  8. Petrova apokalipsa 81.4—24, u: NHL 344.
  9. Petrova apokalipsa 83.12—15, u: NHL 344.

Vidi jošUredi

Eksterni linkoviUredi