Wikipedija

Ostalgija

Ostalgija (njemački: Ostalgie) je njemački izraz nastao spajanjem riječi Ost ("istok") i Nostalgie ("nostalgija") koji označava nostalgiju za aspektima života u bivšoj Istočnoj Njemačkoj. Pojmove "ostalgija" i "ostalgičari" (Ostalgiker) je skovao stand-up komičar Uwe Steimle 1992. godine.[1] Ovaj se fenomen katkad naziva i DDR-nostalgijom (DDR-Nostalgie).

Majice suveniri iz DDR-a u Berlinu 2004. godine
Memorabilije DDR-a u Berlinu 2006.
Na cestama se još nalaze originalni stari istočnonjemački automobili (na slici je Trabant snimljen 2015. godine u Mađarskoj)
N’Ostalgiemuseum u Leipzigu
Ampelmännchen istočnonjemački je bivši i sadašnji simbol na pješačkim semaforima, kao jedna od rijetkih omiljenih stvari koje su preživjele pad Željezne zavjese postigao je kultni status i postao čestim suvenirom
Ulaz u 1. Berlinski DDR muzej motocikala

Socijalni i kulturni identiteti različito su se kultivirali kod zapadnih i istočnih Nijemaca tijekom 40-ak godina svoje razdvojenosti. Nakon pada Berlinskog zida i ujedinjenja Njemačke, istočni Nijemci svoje načine života gube, ali svoja iskustva, sjećanja i vrijednosti zadržavaju kroz ostalgiju za „dobrim starim danima“. Proučavanje ostalgije pokazuje da je često pogrešno shvaćena kao pokušaj ponovne uspostave DDR-a, dok je većinom samo način snalaženja u novom zapadnjačkom društvu, čežnja za izgubljenim osjećajem društvenog statusa ili stabilnosti, a kod nekih ljudi predstavlja nedostatak spremnosti za integracijom.[2]

Ekonomija uredi

U vrlo kratkom su roku skoro svi proizvodi iz DDR-a nestali iz trgovina i zamijenjeni zapadnim. Istočna Njemačka je odmah po ujedinjenju ekonomski propala - zapadnonjemačka vlada je još otprije imala plan da se izvrši privatizacija istočnonjemačke ekonomije. Zapadnonjemačka agencija Treuhandanstalt je preuzela imovinu i obveze oko 8,000 istočnonjemačkih poduzeća kako bi ih prodala njemačkim i drugim ponuđačima. Do trenutka kada je Treuhandanstalt raspušten krajem 1994. godine, privatizirao je oko 14,000 poduzeća. Politika Treuhandanstalta nije bila posvuda prihvaćena, a agencijin izvršni direktor Detlev Karsten Rohwedder ubijen je u Düsseldorfu 1991. godine. Dvije godine po ujedinjenju, industrijska proizvodnja na istoku je pala za 73% u odnosu na 1989. godinu.

Nezaposlenost prije ujedinjenja službeno nije postojala u Istočnoj Njemačkoj, a ujedinjenjem je sigurnost zaposlenja nestala.[3] Zapad Njemačke je morao snositi nove troškove socijalne skrbi manje produktivne i niže kvalificirane radne snage istoka. Omjer doprinosa prema primanjima socijalne skrbi je padao, a do sredine 1990-ih je nezaposlenost na novim istočnim pokrajinama bila dvostruko veća u odnosu na zapad. Već je po prvoj godini porasla na preko 3 milijuna radnika. Nezaposlenost se posebno odrazila na žene, od kojih je 70% izgubilo posao potom 1990. godine.[4] Produkcija cijele bivše Istočne Njemačke je 1991. pala na manje od 8% one na zapadu. Pritom je još nastala zbrka oko originalnih imovinskih prava mnogih istočnonjemačkih objekata - više od 2 milijuna zahtjeva za nekretnine na području bivše Istočne Njemačke (DDR) podneseno je do roka 31. prosinca 1992. godine. Kako se pojavljivalo sve više tužitelja uz mnogo dobivenih slučajeva na sudovima, potencijalni ulagači često su bili uplašeni.

Proces ujedinjenja je među bivšim građanima Istočne Njemačke izazvao ogorčenost i osjećaj zakinutosti.[5] Nezaposlenost, posebno u istočnim okruzima, ostala je tvrdoglavo visoka uprkos velikoj potrošnji na podsticaje. Između 1998. i 2009. nezaposlenost se popela sa 9.2% na 11.1%. Velika recesija 2007–2009. godine nije bitno utjecala na nezaposlenost, ali je stanje dodatno pogoršala. Nakon 2010. godine istočnonjemačka ekonomija se polako oživljava, ali će biti još dugo do ujednačavanja sa zapadnonjemačkom. Masovno iskustvo nezaposlenosti i percepcija ekonomskog uništenja njihove regije izgradili su retrospektivnu sliku DDR-a kao stabilne i brižne sredine.

Komercijalizacija uredi

Ostalgija se u današnjoj Njemačkoj izražava kroz robu i proizvode koji podsjećaju na doba Istočne Njemačke.[6] U susret ostalgičarima, mnoge njemačke, posebito regionalne firme daju na raspolaganje artefakte koji imitariju originalne. Tu su brendovi istočnonjemačkih prehrambenih proizvoda, stari televizijski programi snimljeni na videotraku ili DVD, automobili Wartburg i Trabant koji su stekli kultni status među tjunerima, i slično.

Kroz bivšu Istočnu Njemačku postoji mnogo prodavnica i muzeja sa izložbama starinskih instrumenata, tehnologija, komode, vozila, igračaka, itd. Jedan od oblika nostalgije za DDR-om je više oko aestetike nego ideologije. Ampelmännchen, simbol na pješačkim semaforima, jedan je od rijetkih simbola za koje su se neki istočnonjemački gradovi izborili da zadrže, iako je bilo pokušaja standardizacije svih njemačkih semafora. Svojevremeno je postao kultnim simbolom i virtualnom maskotom ostalgije, zbog uspješne kampanje da se spasi.[7][8]

Neki od filmova koji prikazuju živote u Istočnoj Njemačkoj su Sonnenallee (1999), Zbogom, Lenjine (2003) i Kleinruppin Forever (2004).

Argumenti i ankete uredi

Sedmične novine Der Spiegel su u jednoj anketi 2009. godine upitali bivše građane Istočne Njemačke da li je ona imala "više dobrih nego loših strana", na što je 57% sudionika ankete odgovorilo "da". Na izjavu novinara da "stanovnici DDR-a nisu imali slobodu putovati kamo god su htjeli", sudionici su odgovorili da "tu slobodu nemaju ni današnji radnici s niskim plaćama".[9]

Prema američkom antropologu Dominiku Boyeru, koncept nostalgije je razjašnjen već nekoliko vijekova. Čežnja za starom domovinom stvara ljubav za svime s čime je ona asocirana, kao i negativno mnijenje prema svemu "stranome" što ju je zamijenilo. Podjela Njemačke na istočni i zapadni dio na novijim je generacijama ostavila "teret prošlosti", gdje su obje strane tvrdile da je ona druga više "germanska" i odgovornija za ratne zločine. Ovakav simbiotički odnos je eliminiran ponovnim ujedinjenjem Njemačke. Prema Boyeru, nazori zapadne Njemačke dominiraju diskurs i odbijaju ozbiljno uzimati mišljenja istočnih članova. Stvorio se utisak da sve što ima veze sa Istočnom Njemačkom "nema mjesta" u modernoj stvarnosti, te da je jedini realističan pristup onaj od zapadne Njemačke. Jedan je od primjera odbijanje prijedloga da se stihovi istočnonjemačke himne Iz ruševina podignuta adaptiraju u zapadnonjemačku himnu Deutschlandlied, ili da se napravi nova himna, jer se u potonjoj prva strofa blisko povezuje s nacističkom ideologijom (Njemačka se veliča iznad svega na svijetu; spominju se lokaliteti koji se sada nalaze u susjednim državama), a druga strofa je muško-šovinističkog gledišta (zato je najčešće dozvoljeno pjevati samo treću strofu). Taj je prijedlog dao zadnji istočnonjemački premijer Lothar de Maizière, a odbio zapadnonjemački kancelar Helmut Kohl.[10][11][12]

Povezano uredi

Izvori uredi

  1. ↑ „Ostalgiker Uwe Steimle bezeichnet sich als Kleinbürger” (de). Hannoversche Allgemeine Zeitung. 12. oktobra 2012. [mrtav link]
  2. ↑ Fulbrook, Mary (2010). „Ossis and Wessis: the creation of two German societies”. German History since 1800. Bloomsbury Academic. str. 411-431. 
  3. ↑ Kolinsky, Eva (2001). Party Governance, Political Culture and the Transformation of Germany since 1990. str. 176. 
  4. ↑ Fulbrook, Mary (2005). The People's State. Yale University Press. str. 172. ISBN 9780300108842. 
  5. ↑ Montada, L.; Dieter, A.. Gewinn- und Verlusterfahrungen in den neuen Bundesländern: Nicht die Kaufkraft der Einkommen, sondern politische Bewertungen sind entscheidend. Gerechtigkeitserleben. str. 19–44. 
  6. ↑ Berdahl, Daphne (1999). Ostalgie for the Present: Memory, Longing and East German Things (in Ethnos). Routledge. 
  7. ↑ „East Germany's iconic traffic man turns 50”. The Local. 13. oktobra 2013. Pristupljeno 5. jula 2022. 
  8. ↑ Williams, Carol J. (28. aprila 1999). „Quaint Crosswalk Symbol Starts a German Movement”. Los Angeles Times. Pristupljeno 5. jula 2022. 
  9. ↑ Bonstein, Julia (3. jula 2009). „Majority of Eastern Germans Feel Life Better under Communism”. Der Spiegel. Pristupljeno 5. jula 2022. 
  10. ↑ Boyer, Dominic (2006). Ostalgie and the Politics of the Future in Eastern Germany. Duke University Press. str. 361-381. 
  11. ↑ Anthony, Enns (2007). The politics of Ostalgie: post-socialist nostalgia in recent German film. Oxford University Press. str. 475-491. 
  12. ↑ Knight, Ben (10. maja 2019). „German national anthem outcry re-inflames East-West divide”. Pristupljeno 6. decembra 2022. 
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Ostalgija&oldid=41688885