Osmanska arhitektura u Bosni i Hercegovini

Osmanska arhitektura nastala je u Maloj Aziji pod uticajem islamske umjetnosti i razvijala se i širila istovremeno sa osmanskom državom.[1]

Kad se pojavila na Balkanu i Bosni i Hercegovini još je bila u fazi razvoja, bez ustaljene forme i građevne tradicije. Kada se pogledaju spomenici iz XV vijeka, još uvijek se vidi neodređenost formi, traženje novih i boljih oblika. Početna faza ove arhitekture (starocarigradski stil) traje na cijelom području turske države do polovine XVI stoljeća, sve do Kodža Mimar Sinana i njegovih glasovitih učenika. Nakon toga arhitektura ima sasvim jasno izbalansirane oblike i građevnu tradiciju. [2]

U tom periodu u Bosni i cijelom turskom carstvu je nastao najveći broj spomenika te umjetnosti i to stoljeće se označava kao zlatni vijek osmanske arhitekture i umjetnosti uopšte. Razvoj arhitekture tekao je sa širenjem države i jačanjem njene ekonomske moći. Poslije poraza pod Bečom turska država doživljava stalne neuspjehe, koje prati i opadanje građevne umjetnosti. Nema više onih bogatih zadužbina i sjajnih spomenika XVI stoljeća i sve se svodi na popravke i podizanje manjih objekata.

Domaći graditelji, primajući orijentalne oblike, uvijek su ih prilagođavali ekonomskim prilikama svoje sredine i domaćim tradicijama i tako ih transformirali u gotovo specifičan arhitektonski izraz.

Poznata su dvojica domaćih graditelja, Nedžar Hadži Ibrahim i Sinan, koji su živjeli u Sarajevu u XVI vijeku i ostavili dvije male džamije kao svoje zadužbine. Dunđeri su bili isključivo domaći ljudi, i upravo su oni, gradeći stambene kuće, male džamije, dućane i male magaze, doprinijeli fizionomiji gradova iz turskog doba koja je potpuno dobila osmanski pečat.

Bosanski namjesnik Gazi Husrev-beg za gradnju svojih zadužbina angažovao je majstore iz Dalmacije i Dubrovnika pa zidovi nekih njegovih građevina isti su kao zidovi dubrovačkih građevina toga vremena.[3]

Nijedan spomenik ove arhitekture u Bosni i Hercegovini ne odlikuje se svojom glomaznošću već se skladno ukomponirao u svoju sredinu. Oni su više strukturni, pejzažni i slikoviti, nego što su monumentalni.

I koliko god je ta arhitektura u svojoj biti bila vezana za orijentalne oblike, ona je u Bosni poprimila i specifičnu, domaću notu, pa se može i nazvati bosanskohercegovačka arhitektura orijentalnog tipa. [4]

Hrišćanski dio stanovništva i dalje je gradio sakralne objekte u ranijim stilovima, jer je postojala tradicija u ovoj arhitekturi. Naselja su se počela graditi po novom principu podjele na zanatsko-trgovački dio – čaršiju i stambeni dio naselja – mahalu. Do ovoga je došlo zbog toga što u predtursko doba nije bilo pravih gradskih naselja.

Arhitektura je bila najrazvijenija umjetnost u Osmanskom carstvu. Vladarev dvor i institucija vakufa bili su glavni nosioci gradnje javnih i sakralnih objekata, za razliku od hrišćanskih zemalja gdje je crkvena organizacija glavni nosilac arhitektonske djelatnosti.

Svrzina kuća u Sarajevu – tipična gradska kuća iz osmanskog perioda

Stambena gradska kuća uredi

Nova stambena kuća koju su donijele Osmanlije predstavljala je razvijeniji tip u odnosu na zatečenu drvenu kuću seoskog tipa. Kuća je jasno raščlanjena na prizemlje od kamena i sprat od drveta sa ispunom od ćerpiča ili od dasaka oblijepljenih malterom. Do sprata vodi drveno stepenište u otvoreni prostor divanhane. Sobe su niske sa drvenom tavanicom. Na podu je prostrt ćilim, sredina sobe je slobodna. U njoj porodica danju objeduje na niskim sinijama, a noću spava na dušecima prostrtim po ćilimu. Posteljina je danju u uzidanim drvenim ormarima. Ispod prozora je sećija sa šiljtetima i jastucima.

Sobe su doksatno izbačene iznad prizemlja. Doksat izražava savladavanje sile teže, težnja za lebdenjem.

Krov je kosi i četvorovodni.

U početku su kuće bile odmaknute od ulice i okrenute ka bašti. Vremenom su se primicale ulici, da bi se u XIX vijeku gradile sa doksatom iznad ulica.

Bogatije kuće imale su dva dvorišta: muško, sa ekonomskim dijelom, i žensko, porodično, sa bunarom ili česmom i cvijećem.

Bogatija vlastela gradila je i ishodne kuće za potrebe odmora u ljetnom periodu, sličnih arhitektonskih rješenja.[5]

 
Čekrekjčina potkupolna džamija u Sarajevu
 
Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu, sa kupolom i polukupolom
 
Sulejmanija džamija u Travniku, sa četverovodnim krovom u stubovima i prodajnim prostorom u prizemlju

Džamija uredi

Džamije u Bosni i Hercegovine nose sve oznake osmanske arhitekture, ali su skromnijih dimenzija. Izuzev dvije, sve su u tlocrtu kvadratnih dimenzija. Imaju centralni molitveni prostor. U sredini prednjeg zida tog prostora je mihrab, polukružna niša, gdje stoji imam dok predvodi molitvu. U desnom prednjem uglu je minber ili propovijedaonica u vidu uzdignutog jednokrakog stubišta. Pozadi je mahvil, uzdignuti prostor gdje za vrijeme klanjanja stoji mujezin. Ispred ulaza je sofa ili trijem, kao smišljeni psihički posrednik između ulice (svijeta buke) i džamije (mjesta tišine) [2]

Munara je obavezni dio džamije, prvenstveno sa desne strane. Razlikuju se po visini, veličini i obliku presjeka i materijalu od kojeg su izgrađene (drvo, kamen).

Postoji nekoliko tipova džamija.

Jednoprostorna potkupolna džamija je jednostavna arhitektonska kompozicija, sa malobrojnim elementima konstrukcije, raščlanjenosti pa i dekoracije.

Drugom tipu džamija sa kupolom i polukupolom pripadaju samo dvije:

  • Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu iz 1531. godine, po projektu glavnog osmanskog mimara Adžema Esira Alija. Sama godina izgradnje džamije upućeuje na prelazni period u osmanskoj arhitekturi, te je ona jedan od posljednjih objekata građenih u ranocarigradskom stilu.
  • Ferhat-pašina džamija u Banja Luci.

Poseban tip, i najbrojniji, su džamije sa četverovodnim krovom i ravnom drvenom tavanicom. Dijele se u dva podtipa: tip jednoprostorne džamije, koji preovladava, i tip džamije sa stupovima. Ovom drugom tipu u Bosni pripada desetak džamija velikih dimenzija koje se javljaju u Bosni u posljednjim stoljećima osmanske uprave. Ovaj tip džamija predstavlja novo tlocrtno rješenje gdje stupovi nose tavanicu i mahvil postavljen duž prednjeg i dva bočna zida. Arhitektonski najznačajnija džamija ovog tipa u Bosni i Hercegovini je:

 
Brusa bezistan

Bezistan uredi

Bezisten je složena riječ od arapskog bezz i perzijskog nastavka (i)stan, a znači mjesto gdje se bez ili platno prodaje (od svile, pamuka i lana). Kasnije je korišten za prodaju i druge skupocjene robe.

Bezisteni su vrlo solidno građene zgrade. Zidani su od kamena i presvedeni kupolama ili bačvastim svodovima. Osnovica im je pravougaonik ili kvadrat. Zidovi su im debeli metar i više.

Privredni život i graditeljska ekspanzija Sarajeva i drugih većih gradova u 16. vijeku bili su u znaku trgovine i zanatstva, najviše zahvaljujući poslovnoj preduzimljivosti dubrovčana. Uvozi se razna tekstilna roba, riža, papir, čoha. Izvozi se vosak, živa stoka, koža. Da bi se unaprijedila trgovina, sagrađena su tri bezistana u Sarajevu, dva u Travniku i jedan u Banja Luci.

  • Mehmed-begov bezistan,
  • Gazi Husrev-begov i
  • Rustem-pašin (Brusa bezistan) je izgrađen 1551. godine u Sarajevu . Njegov osnivač je Rustem-paša Opuković, porijeklom iz Sarajeva ili iz njegove okoline. Ima 6 velikih kupola, promjera 7 metara (visina vrha kupole je oko 12,50 m iznad poda prizemlja bezistana), i 2 kupolice koje su izvedene od turske cigle. Kupole se oslanjaju na dva stupca. Svi prozorski otvori kao i otvori vrata imaju šembrane izvedene od fino obrađenog kamena, a krila vrata i prozorski kapci su od kovanog gvožđa. Jedini je primjerak potkupolnog bezistana na prostorima bivše Jugoslavije. Nakon austrougarske okupacije korišten je kao magacin vojničkih uniformi, trgovina manufakturne robe, paromlin, kao magacinski prostor, tržnica mliječnih proizvoda i robna kuća suvenira. Od 2001 enterijer Brusa bezistana je preuređen tako da je dobio funkciju stalne postavke Muzeja grada Sarajeva. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 4. do 10. jula 2006. godine, donijela je odluku da se proglasi za nacionalni spomenik BiH.[8] Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Marti Cheery, Amra Hadžimuhamedović (predsjedavajuća), Dubravko Lovrenović i Ljiljana Ševo i Tina Wik .

Kule i odžaci uredi

Sahat-kula uredi

Izgradnja objekata ove vrste na području Osmanskog carstva započela je sredinom XVI stoljeća. Urbani razvoj, ali i potreba obavljanja pet molitvi koje su islamski vjernici obavezni obaviti u određeno vrijeme dana, propisanih Kuranom, uslovili su rasprostranjenost sahat-kula. Predstavlja jednoprostoran objekat sa skoro kvadratnom osnovom čije su stranice oko 3,60 x 3,60 m. Izgrađena je od kamena i zidovi su prosječne debljine 80 cm, međusobno su povezani krečnjačkim malterom.

Turbeta u Bosni i Hercegovini uredi

Turbe je mauzolej, obično bogatijeg, poznatijeg čovjeka, od vjerskog ili kulturnog ugleda. Ovi objekti predstavljaju vrlo vrijedne objekte osmanlijske memorijalne arhitekture. Najčešće su zidani objekti, rjeđe od drveta.

Reference uredi

  1. Osmanska arhitektura
  2. 2,0 2,1 „Alija Bejtić: Spomenici osmanlijske arhitekture u Bosni i Hercegovini”. Muzej grada Sarajeva, Sarajevo, 1973. Pristupljeno 13. 9. 2016. 
  3. „Nusref Redžić: Islamska umjetnost”. Izdavački zavod Jugoslavija – Beograd 1967. Pristupljeno 13. 9. 2016. 
  4. „Osmanski arhitektonski stilovi”. Arhivirano iz originala na datum 2020-09-20. Pristupljeno 2021-09-02. 
  5. „Zildžića kuća”. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. Pristupljeno 29. 10. 2017. [mrtav link]
  6. Sarajevske potkupolne džamije
  7. „Džamija u Knežini”. Komisija za nacionalne spomenike. Pristupljeno 13. 7. 2020. 
  8. „Brusa bezistan”. kons.gov.ba. Arhivirano iz originala na datum 2017-11-15. Pristupljeno 13. 9. 2016.