Osma zagrebačka mjesna konferencija KPJ

Osma mjesna konferencija zagrebačke organizacije Komunističke partije Jugoslavije održana je u gostionici na Pantovčaku u Zagrebu u noći sa 25. na 26. februar 1928. godine.

Kuća na Pantovčaku u Zagrebu u kojoj je 1928. godine održan rad Konferencije.

Ova mjesna konferencija je bila značajna po tome što je na njoj pobedila linija protiv frakcionaštva u KPJ, a među najaktivnije »antifrakcionaše« treba ubrojiti Đuru Đakovića, Blagoja Parovića, Josipa Broza i druge.[1] Također je odlučeno da se uputi pismo Kominterni, koja bi svojim autoritetom uticala na nestanak frakcionaštva. Na konferenciji je odglasana tzv. Titova rezolucija (sa 27 glaso­va, 3 protiv i 1 ustegnut) kojom su oštro osuđene i leva i desna frakcija u KPJ.

Na konferenciji je Josip Broz izabran za sekretara mjesne partijske organizacije u Zagrebu, ali je ubrzo potom uhapšen.[2]

Pripreme za konferenciju uredi

U toku 1927. i 1928. godine, najjače uporište antifrakcijske struje unutar KPJ postala je zagrebačka partijska organizacija, koja je bila jedna od najjačih organizacija KPJ u Jugoslaviji. U svom „Obrazloženju spora u KPJ“, napisanom za Kominternu u januaru 1928. godine, Đuro Đaković je dao analizu frakcijskih sukoba u KPJ, izloživši kritici i desnicu i levicu i tražeći da se aktiviše partijsko članstvo na konkretnim pitanjima političkog života.

U okviru priprema za Osmu konferenciju zagrebačke partijske organizacije došlo je do rascepa u Mesnom komitetu povodom izvešća većine njegovih članova, koju su činile pristalice levice i koji su se suprotstavljali zahtevima da se osudi ne samo desnica, nego i levica i kritički preispitaju političke pogreške i jedne i druge frakcije.

Rad konferencije uredi

Tito se javio kao tumač proleterske solidarnos­ti, i od prve svoje riječi on je osvojio simpatije svih de­legata. On nije progovorio ni o jednoj od takozvanih kardinalnih tema partijske diskusije, nego o tome kako organizaciona tehnika Mjesnog komiteta nije na visini, kako su veze slabe ili nikakve, kako ne funkcionira ras­podjela ilegalnog propagandističkog materijala, kako rezolucije sa viših foruma ne stižu do rajona, kako je političko prosvjećivanje partijske mase zanemareno, i tako dalje. U svome koreferatu on je naglasio kako se partijsko frakcionaštvo (koje je tada već bilo zauzelo re­lacije neprijateljske netrpeljivosti može suzbiti isključi­vo samo praktičnim radom u masama, i to tako da se progovori stvarno o onom što proletarijat neposredno osjeća kao svoju dnevnu brigu, a to su slabe plaće i bes­poslica.[3]

Konferencija je započela s radom 25. februara uveče, uz učešće 29 delegata partijskih ćelija kao i predstavnika Centralnog komiteta KPJ i Kominterne, a na njoj su podnesena dva izveštaja. U ime antifrakcijske manjine u Mesnom komitetu poseban izveštaj podneo je njegov organizacioni sekretar Josip Broz, koji je izražavao opšte antifrakcijsko raspoloženje u mesnim i pokrajinskim organizacijama Nezavisnih sindikata. Broz je podvrgao kritici frakcijaštvo, sektaštvo i koterijaštvo u radu KPJ u celini, te je jedinu mogućnost suzbijanja frakcionaštva video u njenom praktičnom radu u masama, povezivanju s industrijskim radnicima i podizanju ideološkog nivoa partijskog članstva.

Na Konferenciji je usvojen izveštaj Josipa Broza, i on je izabran za političkog sekretara novog Mesnog komiteta. U rezoluciji Konferencije odobren je njegov istup kao korak neophodan u borbi za sređivanje stanja u rukovodstvu ove partijske organizacije i u CK KPJ. Delegati konferencije su u tom duhu usvojili i posebne direktive svom delegatu za predstojeće savetovanje u Izvršnom komitetu Kominterne o stanju u rukovodstvu KPJ, po sadržaju suprotne direktivama koje je krajem 1927. bio usvojio CK KPJ.

U Partiji koju je već godinama bila paralizirala frakcijska podvojenost uz nestajanje partijske discipline, gdje Politički sekreta­rijat ne samo da nije opravdao povjerenje nego se izoli­rao od proleterskih masa, pojavila se Titova rezolucija kao predstavnik onih partijskih elemenata koji će Parti­ju izvesti iz očajnog bankrotiranog stanja na rubu ras­kola i rasula, obnoviti njene podrovane kadrove i stvo­riti discipliniranu avangardu pod barjakom proleterskog jedinstva i solidarnosti.[3]

Ocenjena je politički štetnom aktivnost i desne i leve frakcije. Prva je osuđena zato što je pokušala da nacionalnu borbu prenese u sindikalni pokret, nastojeći da se u svom radu što više stavi iznad partije, a druga jer nije uspela da aktiviše KPJ i organizuje nijednu centralizovanu akciju čak ni za izbore, niti je svoju pravilnu političku liniju koristila za pravovremeno reagovanje partije na važne političke odgađaje, nego se ograničila na borbu u vođstvu umesto da tu liniju prenese u mase. Predloženo je da se KPJ organizaciono učvrsti, između ostalog da se stvori jedno sposobno nefrakcijsko Centralno rukovodstvo.

Posledice uredi

Odluke Osme konferencije zagrebačke partijske organizacije bile su klica nove partijske politike i novih metoda rada, usmerenih protiv oportunizma i sektaštva unutar KPJ.

Izvršni komitet Komunističke internacionale (IK-KI), dva mjeseca kasnije, maja 1928, svojim je Otvore­nim pismom ocijenio pobjedu Titove rezolucije kao do­kaz za prijelom sa jalovim intelektualnopolitičkim nad­mudrivanjem u Partiji koja se, po riječima IKKI, pre­tvorila u "diskusioni klub", potisnuvši u pozadinu sva živa pitanja stvarne političke borbe.[3]

Literatura uredi

  • Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture. „Školska knjiga“, Zagreb 1980. godina.
  • Istorija Saveza komunista Jugoslavije. Izdavački centar „Komunist“, „Narodna knjiga“, „Rad“, Beograd 1985. godina.

Izvori uredi

  1. Petar Požar, Jugosloveni žrtve staljinskih čistki (str. 19), Beograd, 1989.
  2. Petar Požar, Jugosloveni žrtve staljinskih čistki (str. 38-44), Beograd, 1989.
  3. 3,0 3,1 3,2 http://www.e-novine.com/feljton/97845-Gonjen-ucijenjen-solidan-kandidat-smrti.html